Home Biciklizam 4. Kajkavijana u znaku rekorda

KAJ TO DELAŠ NA BICIKLU?
4. Kajkavijana u znaku rekorda

72
0

4. po redu i u po mnogo pokazatelja rekordna Kajkavijana 2011. održana je u subotu 18.06. 2011. godine. U organizaciji brdsko biciklističkog kluba ASI iz Varaždina ovu subotu održala se ova vrlo zahtjevna brdsko biciklistička utrka u kojoj je cilj natjecatelj bio obići 10 kontrolnih točaka, vrhova Zagorja u vremenskom limitu od 24 sata.

Du Motion 300×250 3

Na dužoj dionici dužine 300 km koja je startala točno u ponoć s petka na subotu nastupilo je 20 natjecatelja od kojih su svi u zadanom roku od 24 sata odvozili zadanu rutu što govori o dobroj pripremljenosti svih ovogodišnjih natjecatelja. Prvo mjesto osvojio je Ivica Stepan postavivši novi rekord staze od 15:16 h. Drugo mjesto osvojio je Hrvoje Džanko sa samo 2 minute zaostatka, dok je treće mjesto osvojio pobjednik utrke prije dvije godine Dubravko Bituh s vremenom 16 h 46 min.

 

Nakon njih u cilj su došli ostali vozači sljedećim redoslijedom:

4. Goran Županić 17:30
5. Nikola Prprović 17:38
5. Mihael Tomšić 17:38
7. Vladimir Hunjak 18:01
7. Tihomir Baranašić 18:01
9. Alen Vuković 18:27
9. Goran Ivić 18:27
9. Krunoslav Rukelj 18:27
9. Aleš Hrvatin 18:27
13. Ivan Cigrovski 19:55
13. Tomislav Kelemen 19:55
13. Željko Bokor 19:55
13. Marko Domislović 19:55
17. Damir Dvorščak 20:08
17. Zoran Jelaković 20:08
19. Božidar Vuk 22:32
19. Danijel Horvat 22:32

Uz Kajkavijanu održana je i Mala Kajkavijana dužine 180 km na kojoj je nastupilo 22 natjecatelj i 2 natjecateljice. Utrku je uspješno završilo njih 23 uz jedno odustajanje. Prvo mjesto je osvojio Vilim Mezga s vremenom 9 h 42 min, drugi je trku završio Danijel Škvorc u vremenu pobjednika, dok je treći bio Dubravko Sever s vremenom 10 h 44 min. Kod žena je prvo mjesto osvojila Jasna Šprem s vremenom 12 h 19 min, dok je drugo mjesto osvojila Nada Stadaas s vremenom 14 h 19 min.

 

Pobjednici Male Kajkavijane:

 

Poredak Male Kajkavijane u muškoj konkurenciji:

1. Vilim Mezga 9:42
2. Danijel Škvorc 9:42
3. Dubravko Sever 10:44
4. Davor Krčmar 10:57
5. Slaven Pikija 11:01
5. Nenad Majcen 11:01
7. Ivan Ružman 11:30
7. Velimir Čonkaš 11:30
7. Štefan Ignac 11:30
7. Tomislav Loparić 11:30
11. Željko Rob 11:38
12. Marko Komes 11:39
12. Rade Branković 11:39
12. Ivan Condor 11:39
12. Igor Radmilović 11:39
16. Danijel Moharić 12:19
16. Davor Hrkač 12:19
16. Anđelko Galić 12:19
20. Denis Koren 14:03
20. Ivan Beser 14:03
22. Patrick Stadaas 14:19
22. Gregor Stadaas 14:19

Ovdje treba izdvojiti nastup obitelji Stadaas: oca Patricka, majke Nade i sina Gregora koji su svi usješno završili Malu Kajkavijanu.

Zahvaljujući odličnoj organizaciji utrke i odličnoj atmosferi prije starta i u cilju utrke te zbog činjenice da je većina vozača unatoč težini utrke i nekoliko težih padova za vrijeme utrke uspješno završila utrku možemo reći da je ovogodišnje izdanje utrke doživjelo veliki uspjeh te većina natjecatelja planira nastup na idućoj, jubilarnoj 5. Kajkavijani.
 
Više o utrci možete pročitati na web adresi organizatora: www.bbk-asi.hr  gdje na forumu možete pročitati i izvješća sudionika utrke.

 

Evo mojeg kratkog viđenje utrke:

Sve je počelo prije dvije godine nakon završetka Male Kajkavijane kad je pao dogovor da na idućoj Kajkavijani idemo probati odvoziti dulju rutu. Nažalost 2010. se nije održala utrka pa je trebalo sačekati 2 godine da konačno probam odvoziti tih mitskih 300 kilometara.

Postoje 2 tipa vozača Kajkavijane: oni koji su trku shvatili ozbiljno, koji se biciklizmom bave na nekoj malo višoj razini od rekreacije te se dobro spreme za trku, dok bi drugi tip vozača bio rekreativci u koje bi smjestio i sebe. Ove godine se nakupilo do utrke nekih 1500 km s najdužom vožnjom od 140 km te sam bio svjestan da će trka za mene biti nepoznanica, pogotovo dio od Strahinjščice do Marije Bistrice jer taj dio nikad nisam odvozio biciklom.

Start trke je bio točno u ponoć s petka na subotu. Na Stančićev trg dolazim oko 23 sata i uzimam broj i karticu koju je trebalo bušiti perforatorom na kontrolkama uz standardno slanje koda sms-om sucima u Varaždinu. Vidim na većina ljudi ima neke male ruksake ili bisage, a ja opet ko i prije 2 godine imam ruksak teži od 5 kg, sa 2 i pol litre izotonika u mijehu, hranom i ostalim neophodnim stvarima. Nakon brifinga prije starta krećemo put Ivanca točno u ponoć i već nakon izlaska iz gradske jezgre grupa u kojoj smo svi zajedno trebali voziti do Ivanca juri brzinom između 30 i 38 km/h ko da se utrkujemo samo do Ivanca. U centru Ivanca smo bili za manje od 45 minuta.

Na usponu penjem s dvojicom kolega i pokušavam ići što laganije i uživati u noćnom ambijentu. Na vrhu sam 2 sata i 12 minuta od starta. Dolje krećem lagano, jer mi je to bilo prvi noćni spust biciklom, i na pola spusta susrećem kolegu koji je dosta jako pao s bicikla pa se s njim polako spuštam do “Žganog vina”. Tu ga ostavljam jer puni bidone i rutu do Ravne gore vozim sam. Na usponu s lijeve strane često vidim neko svijetlo u šumi i mislim si da je neko malo ispred mene i trebalo mi je dobrih pol sata dok nisam shvatio da je to mjesec.

Nakon Ravne gore za pol sata sam bio u Trakošćanu i tu formiram grupu s Bokorom i Mrgudom i krećemo prema Strahinjščici sada već sa ugašenim lampama jer se skroz razdanilo. Na usponu na Strahinjščicu ne oprala jaka kriza u glavi valjda zbog svitanja pa pričam gluposti i priviđaju mi se životinje u šumi uz put po kojem penjemo. Na vrhu se osjećam puno bolje i jedem prvi sendvič jer mi korniji već idu na jetra. Na vrhu srećemo Vanjču koji je malo jače krenuo na Ivanščicu, pa je pal u malu krizu, pa se on priključuje našoj trojci i nas četvorica smo vozili do kraja trke zajedno.

Vozimo do Pregrade gdje jedemo ispred dućana, pijem redbull i punim mijeh izotonikom. Začas smo na Kuna gori, a nakon nje isto jako brzo na Velikom Taboru. Za ovaj dio trke bili smo karakteristični bezbrojni usponi i spustovi koji razbijaju tempo i lagano idu na živce no nakon Kumrovca mi malo počinju i faliti.

Kad smo došli u Kumrovec odradili smo skoro pola puta i tu radimo malo dužu pauzu. Meni je kod bilo koje utrke jako važan taj moment polovice utrke jer mi je poslije polovice odmah lakše i gotovo sam siguran da ću uspjeti odvoziti do kraja. Krećemo prema Sljemenu i tu radimo brze izmjene vozeći u grupi i začas smo u Stubici. U jednoj krčmi radimo pauzu pa jednom dedi koji se raspituje kam idemo pričam od kud smo došli i kolko još imamo. Uspon na Sljeme je dug nekih 18 kilometara i to mi je bilo najgorih 18 km na biciklu u životu. Uspon nije previše strm i dalo bi je voziti brzinom većom od 15 na sat no potrošilo bi se jako puno energije i na tom usponu dosta ljudi na Kajkavijani pukne. Mi vozimo lagano, puštam muziku s mobitela da mi ne bude dosadno i zbog laganog tempa nam je od Stubice do vrha trebalo više od 2 sata.

Na Sljemenu radimo dužu pauzu i psihički se spremamo za zadnjih 95 km vožnje. Brzo smo se spustili do Stubice i došli do Bistrice di je bila predzadnja kontrola. Tu se konačno osjećam ko na svom terenu jer sam se do Bistrice vozio jako puno puta biciklom. Krećemo put Grebengrada i na ovom dijelu više nemam volje za vožnju bicikla, a ni za život jer još od Stubice jedva sjedim na sicu. Želim čim prije završiti tu trku jer mi je dosta svega.

Do Grebengrada smo držali dobar tempo i na vrhu smo bili oko 19 sati. Krećemo odmah jer želimo biti na cilju prije 20 sati. Na cesti od Marofa do Turčina ima više semafora zbog radova i sve ih prolazimo na crveno. U Zagrebačkoj pičimo 36 km/h i ulijećemo u cilj u 19:55. S guštom pijemo pivu i raspravljamo o trci s ostalim sudionicima. Na kraju se skupilo 287 km za otprilike 15 sati i 30 minuta efektivne vožnje.

Osjećam se super i ništa me jako ne boli za razliku od bolova nakon Male Kajkavijane prije 2 godine. Veli Zagi da smo sve odradili po PS-u bez tipičnih greški zbog kojih ljudi obično odustaju. Najveći problem je zadavalo sjedenje na sicu pa sam svakih desetak minuta auzical i odvrtil pol minute stoječki, sama količina auzicanja je eksponencijalno rasla s kilometražom tak da sam na kraju svakih pol minute malo vozil stoječki. Pazio sam da cijelo vrijeme pijem dovoljno tekućine pa sam popio za vrijeme trke oko 10 litara izotonika, pol litre rehidromiksa, 2 redbulla, jednu produženu fantu i jednu pšeničnu žuju. Jeo sam sve i svašta: od raznih sendviča, domaće kobasice, puno bombona dekstroze, kornije, bake rollse, picu, 1 gel, 1 med, itd. Suunto veli da sam potrošio 11251 kCal, a vaga da sam smršavio 0,9 kg.

Sve u svemu i dalje stojim kod tvrdnje da bi Kajkavijana trebala biti san svakog brdskog biciklista i san da završim tu mitsku trku za koju sam prvi put čuo prije nekih 5 godina se meni konačno ostvario. Jučer sam zadnjih 100 km razmišljao o svemu i svačemu pa čak i o bacanju bicikla u kontejner sa smećem nakon ulaska u cilj, ali ništa od toga, jedva čekam iduću godinu da sve ponovim još jedanput.

 

Foto: Patrick Stadaas, Tomislav Kelemen, Marijan Stepan

Autor: Tomislav Kelemen

(72)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati