Naslovna Biciklizam 400 km Breveta

TEST IZDRŽLJIVOSTI
400 km Breveta

101
0

Što se krije iza naziva Breveto 400? To je i mene jako zanimalo, pa sam išao provjeriti na lice mjesta i na vlastitoj koži. Ugrubo, trasa je izgledala ovako: Sv. Nedelja – Poklek – Ozalj – Karlovac – Plitvička Jezera – Gospić – Plitvička Jezera – Karlovac – Jastrebarsko – Sveta Nedelja. Duljina puta je 420 km uz 4.000 m visinske razlike.

Petak popodne, još uvijek na poslu, pogledavam u roadbook dok čekam šeficu. Ona će mi odraditi popodnevnu smjenu. Moja je vjerna navijačica, a i sama vozi bicikl tako da me u potpunosti razumije. Što dulje gledam u roadbook, ništa nisam pametniji. Roadbook  svoju pravu namjenu pokazuje tek na terenu, kad vas usmjerava na pravi put, i predskazuje ono što slijedi.

Sve za trčanje

Na startu se okupilo 12 vozača + Hrvoje Barić koji je išao s nama odvoziti  jednu dionicu, tek da okuša noćnu vožnju. Temperatura  je ugodnih 15 stupnjeva. Jako varljivo. Organizator breveta je neumorni Ares Buršić, koji daje upute prije starta. Krećemo lagano. Vozim se s Jožom Dikonom koji poznaje ovaj kraj. Pričamo o triatlonima. Usred breveta. Vozi se brevet 400. Razmišljam, u čemu se razlikuje od breveta 300. Da li je to samo tih 100km? Nije! Brevet 200 i 300 su jako slični, odvoze se po dnevnom svjetlu, ali ovo je nešto potpuno drukčije. Prava razlika je u tome što se brevet 400 dobrim dijelom vozi pod okriljem mraka. Ako još k tome dodate nepoznati teren, eto pustolovine.
Na usponu se odvojila manja skupina, koju stalno  pokušavam stići, no to mi uspijeva tek pri vrhu. Tijekom vožnje uzbrdo uviđam da ću u idućih 20 sati zamrziti brda, i to zbog neprikladnog  položaja na biciklu. Imam namontirane aerobarove, a sjedalo pomaknuto jako unaprijed. To znači, da će brda biti muka za  moja  koljena. No, veselim se ravnim dionicama. Ali, ravno i spust je na programu tek sutra. Na vrhu smo i  tu oblačimo na sebe sve što imamo. Kape, zimske rukavice, gamaše. Nosimo reflektirajuće prsluke i svijetlimo u mraku kao krijesnice. Temperatura je pala na 6 stupnjeva, spust strm, s oštrim zavojima. Prijatelj, slovenac Boštjan Jaklič nam demonstrira prednosti vožnje s ledicom na volanu u kombinaciji s jakom  čeonom lampom. Kod ovakve situacije  čeona lampa otkriva opasnosti i iza zavoja, dok ledica na volanu još uvijek svijetli ravno. Jedva uspijevamo pratiti njegov tempo. Pri dnu se cesta ravna, vozimo se prema Ozlju. Mrkli je mrak, bez ulične rasvjete. Vozimo u grupi izmjenjujući se na čelu.

Nakon Ozlja, vozimo prema Karlovcu, gdje se promrzli Hrvoje odvaja i kreće za Zagreb. Sljedeća kontrolna točka je Turanj. Benzinska stanica na kojoj ovjeravamo kartone ne odiše životom u ovo doba pa odmah nastavljamo dalje. Ostalo nas je petero, ali ja po svojim  koljenima osjećam da će uskoro ostati njih  četvero. Nakon nekoliko oštrih napada na hupsere obavještavam dečke da me ne čekaju, da sam od sada “solo”. Tu za mene počinje ono zbog čega volim duge vožnje. Vožnja sa samim sobom. Znam da nije u duhu Breveta, ali volim voziti sam, prilagoditi sebi tempo, sam planirati daljnji tijek vožnje. Ponovo nema naselja, crna je noć, ali na sreću nema baš ni prometa. Tu i tamo koji auto. Sve je hladnije. Nakon još nekoliko uzbrdica, osjećam pretjerano slatki okus u ustima. Srce glasno prolupeta u ušima, noge su postale spužvaste ali ja sam  spreman, jer znam što je sada na redu. Pogodio sam zid lagano, pa ću jedno vrijeme biti na kušnji. Slijedi igra pitanja i odgovora. Zdravi razum postavlja pitanja: Što ti je to trebalo? Što ovime dokazuješ? Ovo nema smisla, bolje da si doma. Prekriži si treninge u slijedeća dva tjedna, jer se od ovoga nećeš oporaviti! Zašto ne staneš? Smrznut ćeš  se!  Zašto ideš dalje ? Sad stani!

Prošao sam ovo dosta puta, pa spremno izvlačim unaprijed pripremljene odgovore. Razmatam sendvič, jedem i vozim dalje. Ovo je neugodno stanje, ali  neće trajati vječno. Razum se povlači, ja sam jači! Ubrzo slijedi drugi napad. Ovaj put  u vidu povećanja razine triptofana u mozgu. Kombinacija  umora te prigušenog svijetla, nudi mi  slatki san. Uhvatim sebe, da na svaki peti ciklus pedaliranja pokušavam odvrtiti unatrag. Nema sumnje, kad vrtim unatrag, spavam. Iz ove situacije me mogu izvući samo dvije stvari. Jedna je zora  a druga je Red Bull. Treba nekako preživjeti noć. Slunj sam projahao, približavam se Plitvicama. Svijetli se s istoka. Zora. Pokušavam uočiti neku benzinsku koja radi u ovo vrijeme, glede nabavke tog crvenog bika. Ako sam do sada imao osjećaj da vozim u hladnjaku, sada se osjećam kao da vozim u zamrzivaču. Temperatura je -2 stupnja. Dnevno svijetlo otkriva da je pao  mraz. Svi pašnjaci su bijeli.

Dolazim do Korenice, ciljam direktno na benzinsku. Djelatnik me odmjerava  i pokušava oprezno s: “Guten tag!”. “Red Bull!” odgovaram ja. Vadim roadbook i učim napamet dionicu do Gospića. Svanuo je lijepi dan, temperatura konačno raste, krajolik prekrasan. San je prošlost, vozim prema Gospiću. Tu ima puno penjanja, ali kilometri  se polako nakupljaju. Prešao sam 200km i do Gospića me dijeli još tridesetak. Put se blago ravna, pa se opet počinje penjat, nema kraja. Sunce prži, ali ne skidam jaknu. Napokon mi je i vruće. No ipak, preda mnom se stvori Ličko polje, stari prijatelj Velebit  i pogled na grad Gospić.

Počinjem sretati vozače koji su prošli kontrolu, prvo slovenca Matiju Novaka, a zatim Darka Fojsa i Bojana Gunjevića koji su pravi randoneri  i stalno voze zajedno. Iza njh je Boštjan Jaklič. Nakon kontrole u Gospiću, slijedi povratak po istoj cesti prema Plitvicama gdje nas u Ličkoj kući čeka ručak. Vozeći u suprotnom smjeru srećem ostale. Ino Cvitešić i Alen Moše, voze zajedno od Karlovca. Tomislav Panđa i Siniša Babić  su se razdvojili i vozi svaki sam. E sad dolazi legendarni dvojac Joža Dikon i Željko Pale, viču i svađaju se stalno oko nečeg, ali su nerazdvojni. Uvijek voze zajedno. Na kraju dolazi Danijel Horvat dečko koji sve brevete vozi (i uredno završava) na montiću.

Nego, Lička kuća-goveđa juha, teletina ispod peke, pečeni krumpiri, miješana salata. To je kraljevski ručak kojim nas je častio Ares na kontrolnoj točki. Punim bidone, veselim se vožnji. Temperatura zraka premašuje 20 stupnjeva, vozim u kratkim rukavima. Do Karlovca je ravno i spust. Volim ovaj dio. Idealno je za moje aerobarove. Konačno! Samo ja i cesta. I auti. I kamioni. Promet je sve gušći. Prolazim Karlovac, počinje vjetar u prsa. Nakupio sam preko 370km vožnje. Polako mi je dosta više svega.

U glavi tražim neku prigodnu melodiju. Svira mi Tracey Thorn – “Why does the wind blow?” Da, to je prigodna! Vrtim pedale i dalje, sve teže pronalazim inspiraciju. Ova cesta nema kraja, mislim. Tražim dalje u glavi. Eto ga! Chris Rea započinje pjesmu riječima  “My world is miles of endless roads…”   To tražim! To me opisuje, to je moj svijet! Vrtim dalje. Vrtim, vrtim.

Cilj!

Rezultati

 

 

Autor: Roberto Setnik

(101)

Vrijedi pročitati