Home Biciklizam Balkan kakav je nekad bio – biciklom

A JE LI SE UOPĆE IKAD MIJENJAO?
Balkan kakav je nekad bio – biciklom

66
0

2012. na putu do Durmitora, sreli smo nekoliko biciklista koji su, raširenih zjenica, pričali o ljepotama albanskih planina. Tako smo ovaj put odlučili krenuti prema selendri Thethi u planinskom masivu Prokletija. Putovanje od 20 dana počinjemo vlakom kroz Beograd i Skoplje pa do makedonsko-grčke granice. Od tamo se biciklima lagano vraćamo kroz sjevernu Grčku, ponovno u Makedoniju do Ohrida, zatim u Albaniju, Crnu Goru i u Hrvatsku.

Du Motion 300×250 3

U vlaku upoznajemo Sergeja koji cijeli kupe uči drevnim tehnikama ispijanja rakije. Laik bi pomislio da za lokanje rakije treba samo opustiti ždrijelo i nagnuti flašu, ali prije toga je važan jedan korak. Treba izdahnuti da ne osjetiš jačinu rakije kad piješ. Mladić do mene glasno izdiše (uz povike kako je skužio tehniku) i nemilice toči rakijetinu u sebe.

Par sati poslije, sastavljam naše bicikle na užarenom nedjeljnom suncu. U Grčku ulazimo sa stilom. Kroz prerezanu rupu u ogradi, širine 2 metra, treba doći na autocestu i onda tako još koji kilometar do granice. Samo treba paziti da te ne zgazi auto. Pita nas jedan čiča zašto se vozikamo po sjeveru Grčke, a ne po jugu kao ostatak normalnih turista? Mi mu objašnjavamo da smo svratili do Edesse kako bi popili piće s našim prijateljem Konstantinosom. On nas upoznaje s kulinarskim i društvenim životom svoga lijepog kraja. Izvori pitke vode, kanali, vodoskoci, slapovi, živi krokodil… Svega toga ima u Edessi – gradu na vodi.

U svakoj zemlji koju smo posjetili na ovom putovanju, nailazimo na dobre ljude koji su spremni pomoći. U Grčkoj ti pružaju šaku voća, u Makedoniji ti nude Skopsko pivo i ćevose, u Crnoj gori mjesto za spavanje, a u Albaniji mafijaš imenom Tony plaća ti piće. Nemre bolje!

U Bitoli učim važnu lekciju. Dok sjedimo na klupici s Azumi koja sama biciklira od Turske do Portugala, veselo odmatam burek. Kulturan, kakvog me majka odgojila, naivno nudim griz maloj Japanki. Kaže da nikad nije klopala burek. Kad ga je zgrabila svojim malim ručicama, burek je nestao jednako kao i smiješak s mog lica. Drugi put ću pametnije.

U Ohridu se nalazimo s Vanjčom i Kostom, frendovima iz biciklističkog kluba Asi. Oni su krenuli iz Varaždina do Istanbula pa smo se, eto, našli na pola puta. Džabe se mi vozamo po Makedonijama i Albanijama, kad uvijek nalijećemo na nekoga iz svog sela.

Kad smo već kod Albanije, to je posebna priča. Od kako vozimo uz Crni Drim prema graničnom prijelazu uz grad Debar, čovjek primjećuje sve više, kako da se izrazim, malkice neobičnih situacija. Od toga da se ispred vrućeg asfalta ne stavlja znak upozorenja, pa do ekipe koja šlepa bunt sajle svezane za kuku Golfa dvojke (prođe kraj tebe pri brzini od oko 60 km/h). Možda je i bolje da se takve stvari dogode odmah pri ulasku u zemlju jer kasnije više ništa nije tolko čudno. Pa ipak, još uvijek postoje stvari koje vas mogu iznenaditi.

Scena s klincem koji šutke stoji ispred svoje kućice, a pokraj njega leži oderano tele kojeg jede mačka je u toj kategoriji.

Razočarani turist bi pomislio kako će u svojem fejzbuk albumu imati samo fotke smeća i zaprežnih kola na brzoj cesti. Da bi vidio drugačiju Albaniju, svoje bljedunjave nožice treba upregnuti uz malo brdašce. Tamo će naći zelenjavu i pitku vodu. Upravo u tom stilu se mi odvajamo od Skadra i pičimo prema planinama. Osjećam suzu u oku. Ne znam je li to od veličanstvenog pogleda niz kanjon ili od muke kad bacim pogled na uspon koji nas čeka.

Nekoliko sati prije, u kampu smo proučavali cestu prema Thethiju. Postoje dvije ceste: “Klasična” sa 70% asfalta i ona malo otkačenija “makadamska”. Sa strane je, uz tužan smajlić, lijepo pisalo “4×4“. Na tom usponu se po prvi puta javlja potreba da se makadam klasificira po težinama. Onaj najobičniji je “za tetkice”, a onaj najteži psihički lomi Petru koja čas pjeva, čas psuje. Na kraju se obrušava na mene da kakva sam ja to budala: “Dok drugi dečki svoje cure vode na fina ljetovanja, ja guram bicikl po prokletoj Albaniji!!” U tom trenutku smirujem curu toplim riječima:”Moš se vratiti u Skadar šezdeset kilometara kroz planinu ili guraj još dvajst do Thethija!” Topli savjet: ako idete u Thethi, ponesite hranu jer možete zaboraviti na dućane i bankomate.

Sreli smo gladnog Engleza koji je zbunjeno hodao selom sa Mastercardom u ruci. Takvi se brzo vraćaju kući, a šteta je ne ostati malo duže u tom bajkovitom selu. Dok rijeka huči, na livadi su se ugnijezdile kućice. Malo dalje je crkvica, ispred nje dvije ogromne lipe, a iznad svega se izdižu planinski vrhovi.

Vraćamo se kući preko Crne Gore pa na Dubrovnik. Razmišljam o Prokletijama dok na blagajni litru vode plaćam 13 kuna. Odlazimo do Mljeta gdje srećemo Moniku i Vanju. Trekerski prijatelji nam uveseljavaju zadnje dane prije povratka u svakodnevnu zbilju. Na ovom putovanju najstresnija stvar je bila prijevoz bicikala u vlaku i na trajektima. Svakom kontroloru Hrvatskih željeznica i Jadrolinije se nakostriješe sve leđne dlake kad vidi crne torbe s rastavljenim biciklima. Iako nismo imali više prtljage od prosječnog Čeha ili Talijana, svrbila ih je činjenica da su to bicikli.

Za kraj, zahvalio bih svim sponzorima koji su nam na ovom putovanju darovali trešnje, dinje, papriku, ćevape i mjesto za spavanje. I hvala Brli koji se brine da naši bicikli krenu zdravi na putovanje.

Autor: Petra Slobodnjak / Alen Vuković

(66)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati