Home Trčanje Naličje medalje Blatersa – peti put

SVE DRAŽI ZIMSKOG TREKINGA
Blatersa – peti put

118
0

Kada se pišu izvještaji s neke utrke u većini slučajeva su više subjektivni nego objektivni pa je i ovo jedan od takvih. Subjektivno ljudi vole opisivati situacije u kojima su se pokazali nadmoćnima: nad drugima, sobom ili vremenskim uvjetima. U slučajevima gdje su poraženi, poniženi ili im je bilo teško, obično šute i čekaju dok drugi, a i oni sami, zaborave.

Du Motion 300×250 5

Međutim, to nije slučaj i sa Međimurcima – oni vole opisivati svoje patnje! Uostalom i cijela povijest je temeljena na tome.  Iz toga je izrasla kultura pjesama u mol ljestvicama koje srce paraju. Tekstovi su obično  “o tateku u toj tožnoj ruskoj zemljici” (gdje je naravno ostavio glavu ratujući za nekog drugog).  Čak i vesele, svatovske, imaju primjese nevolje i  mazohizma (“stopram sam se oženiv, već me žena zbila” – prijevod za naše mediteranske junake koji daju izvještaje samo kada  dave sedmeroglave zmajeve – “tek štono san se oženia, odma’ me je žena prebila ka’ mačku”).

Prošlogodišnji izvještaj je fantastično napisao Hrvoje Barić (ponekad je potrebno uključiti i Google Translator hrvatski-međimurski), a da se tradicija patnje, Međimuraca i Blaterse ne bi prekinula, ovaj ću ja, na stadardnom hrvatskom književnom jeziku.

Blato

Ekipa koja voli tumarati po Sljemenu, a i šire, organizira niz fantastičnih događaja. Jutarnja gelender liga je ranojutarnja liga u 6 sati, a  ide srijedom u zimskim mjesecima na Sljeme. Postoje  razne kombinacije, tipa jutarnje i večernje, obje zajedno pa ovakva , onakva, pa u rikiverc, pa sa istarskim boškarinom na leđima, pa na leđima istarskog boškarina… Iskreno, nikad nisam imao dovoljno volje proučiti tko-je-tko u tim kombinacijama, ali činjenica je da se na tim ligama skupi ljudi kao i na cestovnim utrkama i raznim ovakvim i onakvim prvenstvima. Sve se  to uredno može proučiti na www.gelender.hr ,  (za moje prijatelje  juznije, www.rukohvatnastubistu.com) udruzi koja je ime dobila po ogradi kod restorana na Sljemenu, gdje je cilj raznih utrka i uspona.

Blatersa je 50 kilometara duga treking-utrka preko Sljemena od zapadnog do istočnog  dijela (Podsused-Zelina). Održava se noću sa startom u ponoć i natjecatelji moraju što prije proći stazu, koristeći vlastite orijentacijske sposobnosti da bi je prošli. Ove godine start je bio u Podsusedu, a cilj u Biškupcu Zelinskom u prostorijama lokalnog DVD-a. Peto izdanje ovog događaja (utrka mi zvuči tako negelenderski) okupilo je 80 prikaza naoružanima lampicama, ruksacima, kartama, štapovima i ludošću. Osnovno obilježje ovog događaja je blato. Kao rekreativac porjeklom sa cestovnih trkačkih događaja ili triatlonskih , nisam se nadao da je blato baš TAKVO BLATO.

Krenuvši bez ikakvih ambicija, osim da prođemo stazu u limitu (so-so negelenderski) od 12 sati, poveo sam kolegu Doktora Miru, a pridružio nam se i Branislav Pavić zvani Brane. Odlučili smo krenuti lagano i paziti da se ne izgubimo prateći kartu. Na startu je ekipa krenula kao sumanuta i za 300 m više nismo nikoga vidjeli jer nitko , osim nas, nije hodao te su svi, osim nas, ili znali stazu ili nekog tko je zna.  U ugodnom razgovoru kroz podsusedski kraj i ulice uspjeli smo doći do raskršća na kojem nismo bili baš sigurni u kojem smjeru treba ići pa smo stajali na mjestu i gledali kartu da vidimo gdje uopće jesmo. Zaključivši da smo “tu” krenuli smo prema “tamo” i naravno prvi puta zalutali. Ipak smo nekako našli izlazak sa asfalta i tada je, kako bi Hrvoje Barić rekao, počela igranka. Prvo malo vlažne zemlje, onda nešto više vlage , a manje zemlje i onda blato. GoreTex adidaske su se dobro držale dok nisam ugazio u blato do pola potkoljenice i izvukao uz pomoć štapova. Doktor Miro je nekako veselo skakutao u svojim Merrel gojzericama,  a Brane stoički i mirno , u cestovnim Asicsicama i bez štapova svladavao blatne uspone. Blato je bilo dodatno razrađeno sa ovih 70 i kusur blatersijanera koji su ga samo za nas prethodno  dobro razmekšali.  Orijentacijski smo mudro i uz vijećanje svladavali mrak, nepoznati teren i maglicu, ali to je oduzimalo puno vremena. Negdje kod Doma Glavice u daljini smo čuli i cajke što čovjeku daje dodatnu sigurnost jer ako zapnemo bar će nas spasiti osoba  koja ima dobre zimske gume, razglas u autu i mekani tapecirung kojim se popeo do ovuda. Već sam vidio kako Doktor Miro na stražnjem sjedalu pjeva tekst Sabine Kulauzović “E, da mi je put do tebe pronaći, ne bi moje noći, dani, bili tako beznadniiiii“ aludirajući  na vatrogasni dom u  Biškupcu  Zelinskom.

 

Snijeg

I tako iz blata u blato – ustvari vrlo montono. Gledaš u blato, gledaš na drvo markaciju, gledaš u blato i tako ide vrijeme. Nema divnih krajolika kakvima nas zavarava Kilian Jornet na svojim trailerima, zapravo osim kruga lampe, vlastitih nogu i podloge – nema ničega! Samo strepnja da ćemo zalutati, ako već nismo.Kako smo se penjali više, počelo je nestajati blato i javljati se snijeg. U daljini smo ugledali dvije lampice koje se vraćaju s nekog puta, dolaze do nas i uz nešto mrmljanja krenu za nama i s nama. Ja lupim neki tempo uzbrdo koji me je dobrano zapuhao kad jedan od ove dvojice dotepeneca  viče od iza: “Kaj, bumo hodali ili kaj? Ajde malo to brže, stisni, nemoj se vući.” Taman kad mi je krv šiknula u glavu da ću mu učiniti bronhoskopiju sa štapom, skužim da je to Joža Dikon, poznata ultratriatlonska faca. S njim u društvu uvijek fin i drag Goran Hudec.  Nastavimo dalje i pičimo po tom snijegu gore, nitko ništa ne priča.

Pogledam na sat, prošla su već 3 sata od starta utrke i 3 su sata ujutro, a mi se još nismo popeli do kontrolne točke tj. Gelendera na vrhu Sljemena gdje bi trebali biti u 3:45. Prošli smo tek oko 12 kilometara po Garminu. Snijeg se povećava, a i dalje bijelo, bijelo, bijelo i lampa koja zuri u to bijelo. Razmišljam da nisam ništa popio i  pojeo već 3 sata, a ni drugi, no nekako ću izdržati do Gelendera. Joža preuzima kormilo i vodi nas nekakvom strminom uzbrdo. Miro izgleda iscrpljeno, jedino Brane šeta  opušteno uzbrdo kao na školskom izletu. Vadim sendvič i pojedem ga , no nekako mi se raspoloženje nije promijenilo.

Na Gelender stižemo oko 4 i 15, presvlačimo si koju suhu majicu. Ja više ne proklinjem svoj puni ruksak sa 2 majice kratkih rukava, 3 sa dugima, 5 pari čarapa i suhim tenisicama. Tu  mi je već bio pun kufer, kao u šali predlažem Miri da pozovemo kolegicu Dariju koja se baš sad negdje vraća sa fešte u Mariji Bistrici i da nas odvede doma.

 

Zaleđeni snijeg

Do Hunjke po cesti, nogama malo paše stabilne podloge pa opet u snijeg i šumu. Tu je sad podloga na mjestima zaleđeni snijeg sa otiscima nogu onih koji su prethodno prošli. Najgore je da je to smrznuto i zapravo je osjećaj hodanja po kamenjaru na Pagu. Svako malo ode gležanj. K tome je dosta ravnog i nizbrdo pa je tempo brži (cestovnim rječnikom 11 minuta po kilometru). Potrebna je totalna koncentracija na podlogu, na markacije, a čeona lampa je počela krepavati.  Relativno dobro se snalazimo  kud idemo i  ništa osim snijega, markacije i podloge se ne događa satima. Mene zabavlja činjenica da mi krepava čeona lampa , a da je još mrak i u 6 ujutro. Razmišljam pola sata što mi to lupa u štapu i tako vrijeme prolazi. Slijedimo žute hodočasničke oznake za koje sam siguran da idu dijelom prema mjestu Laz i Mariji Bistrici. Miro se žali na grčeve i zaostaje, Brane solidarno staje, Joža viče od naprijed da ne bumo na ovaj način došli u limitu, no svi se čekamo. Nakon što je popio nekakv napitak, za koji tvrdi da je Ibuprofen, Miro se preporođuje te počinje trčati. E sad sam ja onaj koji zaostaje jer imam osjećaj da su mi tabani jedan veliki žulj. Stižemo u Laz i nagrađujemo se krčmom i stankom od 15 minuta. Međimurci-agoničari od prošle godine su već u cilju i sati je 8 i 30.

U krčmi susretljiva konobarica sa izrazitim socijalnim vještinama ugađa svakoj našoj želji.  Želje su nam bile vrlo primitivne i osnovne, a  uključivale su kavu, pivo i stolicu za sjesti, a kad tamo , vidi vraga, nema baš stolica nego jedan dugi šank.

 

Opet blato

Iza Laza slijedi navodno najteži orijentacijski dio. Taman izašli iz krčme kad vidimo ljude ispred nas. Dakle nismo bili zadnji, ima ih još iza nas! Opet se javlja blato i to u svojem najboljem izdanju. Stajem u svaku lokvu, nizbrdo vozim  blatni slalom. Joža, Doktor Miro i Brane trče, ja čim potrčim kao da trčim po iglama, pokušavajući ih pratiti. Već sam bio dobro razjaren, osim sendviča na Sljemenu  i 6 Ferrero Rocher kuglica nisam ništao jeo, a niti sam bio gladan, kadli zvoni mobitel. Vidim Hrvoje Barić i Međimurci iz prošlogodišnjeg teksta. Pita gdje sam, kako mi ide. Velim ja da ide nekako , ali još barem sat i pol. Oni si već krenuli, trebaju stići na nešto, nek se držim i da ću sigurno uspjeti. Još doda da su pred Varaždinom i da… eto.. moje suhe stvari koje su trebali ostaviti u Zelini… su eto zaboravili ostaviti i da su kod njih, ali neka se ne brinem bude ih sljedećih dana netko dostavio k meni doma.

Da tada nisam poludio i počeo zubima rezbariti motiv Posljednje Večere na obližnjem hrastu tražeći  sirovinu za svoju šećerom oskudijevajuću krv, nikada neću. Međutim, pretpostavio sam da je njima veći bad nego meni, a to su ipak moji jako dobri prijatelji i odmah sam im oprostio. 

U međuvremenu su Brane, Joža i Doktor Miro počeli ganjati rezultat ispod 12 h, a Hudec i ja iza. Prilikom izlaska na makadam pred Zelinom ostalo je još nešto oko 5 km. Hudec je predložio da potrčimo, no kada je vidio kako zbog bolnih stopala nabadam nogama, predložio je da ipak odhodamo. I tako smo hodali ostatak u ugodnom razgovoru, međutim nikada kraja. Došli smo do asfalta u Biškupcu Zelinskom. Stoji neki čovjek kraj svoje kuće i premišljam da li da ga pitam koliko je do vatrogasnog doma ili ne. Naime ljudi koji se ne kreću često nogama imaju vrlo loše predodžbe udaljenosti. 300 m ili 1 300 m im je otprilike isto. Na kraju Hudec pita, a ovaj kaže da je 300 . A bilo je 1300. A svaki metar viška je bio patnja.

U cilju nakon 12 sati i kusur minuta. Organizatori pripremili čaj i kuhano vino, topli prostor i stolice za sjedenje. Sve, a i više no što čovjeku u tom trenutku treba.

S obzirom da su suhe stvari uživale u razgledavanju baroknog grada Varaždina, odlučio sam osušiti mokru majicu pred grijalicom u domu. Precijenio sam joj izdržljivost i antiperspirant-dryfit-techno dry materijal se pretvorio u ono što i zapravo je: sprženu plastiku. Ali još uvijek sam imao jaknu! Jupiii!

Igrom slučaja nazvao je prijatelj koji je pukom srećom izbjegao dolazak na start Blaterse te je odlučio doći po mene u Zelinu i prevesti  me u Varaždin. Čekao sam ga u gostioni Grajek u Zelini, komunicirajući kao Goran Bare i razmišljajući tko će slijedeće godine pisati ovaj tekst nakon što ću ja doći za 7 sati u cilj i čuvati mu suhe stvari u Bjelovaru.


Blatersa opet? Da!

Kapa dolje svima koji su nastupili i završili (skoro svi), kapa dolje prvima koji su došli na cilj za 5 sati i 39 minuta. Bez obzira što u široj javnosti nisu toliko eksponirani kao atlete izdržljivosti da se pojave na cestovnim utrkama vjerojatno bi pojeli konkurenciju. Međutim, to su samozatajni ljudi, kojima je iskustvo i uživanje u sebi i prirodi u prvom planu, a rezultat samo vremenski preriod  kojim mjere to uživanje.

Uostalom pročitajte ove stihove jednog od  dva pobjednika sa njegovog bloga.

Večeras, negdje, kiša ispire stvarnost i otapa buduće sate u zemljani ponor iz kojeg ničemo i u koji venemo s krajem naših dana, bezuspješno osluškujući korake što vode ka novome jutru. Kroz naše oči, uši, usta, dodir… u nama, svijet oko nas živi i diše, poput velike šarene pozornice koju neprestano iznova smišljamo, otkrivamo i mijenjamo, bez pravila i reda, ponekad onako krajnje mangupski, zaigrano i prekrasno zaneseni.

Sretan Božić!

 

Autor: Pavao Vlahek

(118)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati