Vjerujem da mnogi od vas pri spomenu Dejana Radanca, prvo pomisle – “To je onaj frajer što lakoćom pobjeđuje.” Htio bih vam ovom pričom kratko predstaviti našeg novog državnog prvaka u trčanju na 100 kilometara.
Vjerujte mi, a to će svi koji ga poznaju potvrditi, zaista se radi o vrlo jednostavnom i skromnom dečku. Dejan je po zanimanju medicinski tehničar, kako kaže kroz mjesec dana i magistar. Ne sumnjam da će i taj dio uspješno završiti. Kada sam ga pitao uspijeva li posložiti sve svoje obaveze, kada uopće stigne trenirati, Dejan mi je odgovorio: “Često trčim i prije i poslije posla. Koliko god mi se ne da trčati poslije noćne smjene, nakon par otrčanih kilometara se osjećam odmoran, smiren. S druge strane ultrašima je bitno da se naviknu na svakakve uvjete, tako da mi to dođe kao situacijski trening i simulacija zadnjih dijelova trke, kada sam već umoran i trčim na teške noge.”
Naravno i on je, poput mnogih od nas, krenuo s nekim drugim sportom, igrao je nogomet gotovo sve do 25. godine, no zbog čestih ozljeda skočnog zgloba, odustao je od nogometa. Rekao bih – na sreću.
U to vrijeme upisao je faks i malo po malo naš Dejan je dogurao do 9 2kg. Pogled na vagu i vlastito tijelo u njemu je izazvao revolt i odlučio je početi s trčanjem. Poput mnogih trčao je bez nekog posebnog cilja od točke A do točke B, tražeći nekog novog lika u ogledalu. Naravno, uspio je u tome. Vrlo brzo, nakon 6 mjeseci, vaga je pokazivala 75 kg. Bio mu je to dovoljan razlog za zadovoljstvo i neke nove izazove.
Početkom 2012. Dejan od svojih prijatelja “otkriva” da postoji polumaraton te nakon dva i pol mjeseca “priprema” trči svoj prvi half – “BROMARU 2012” za 1:33. Nakon toga halfa, stigao je još i na utakmicu, te za svoj klub odigrao drugo poluvrijeme.
U tom razdoblju pomagao mu je Ivan Murat te je nekako spontano nakon Riječkog halfa koji je istrčao za 1:26, te Zagrebačkog halfa za 1:21 počeo trčati za AK Sljeme. U razdoblju 2012./2013. je napokon počeo trenirati samo trčanje, te dosta naglo uvoditi promjene u tehnici trčanja koje su nažalost često izazivale probleme s mišićima listova. Taj problem je uspješno riješio tek nakon dobrih zimskih priprema 2013./2014., nakon kojih je na proljeće istrčao half za 1:16.
Naravno kao i svima nama, half je samo dobra predigra za nešto ozbiljnije – maraton. Njegov prvi maraton je bio Zagrebački 2014., te je bez obzira na često hodanje uspio “izvući” 2:58. Već iduće godine ga “malo popravlja” i ide maraton za 2:36.
No tu nije kraj. Naš Dejan je te zime kako kaže “čuo i za Čazmu”. Pripremajući se za taj prvi ultramaraton, početkom 2016. kao od šale trči dva halfa za 1:12. No, nažalost prvu Čazmu je morao odustati zbog jakih bolova u kralježnici. Te godine trčao je Wingse, nesretno izgubio u zadnjim metrima utrke, zbog istih problema.
Ispostavilo se da ima protruziju diska u prsnom dijelu kralješnice. Trebalo mu je gotovo dvije godine da kralježnicu dovede u red. Taj period je bio dosta frustrirajuć, no spoznaja da se kod nas održava Svjetsko prvenstvo na 100 km je bila dovoljan motiv da zanemari sve bolove. Normu za Svjetsko prvenstvo je ispunio u Beogradu, istrčavši 100 km za 7:47. Gotovo da nije bio svjestan činjenice da nastupa za Hrvatsku, tek par dana nakon što se malo oporavio, napokon shvaća da je postao reprezentativac.
Naravno, emocije su ga počele prati, no pokazalo se da se zna nositi s njima. U dogovoru s Jankovićem i Muratom, pala je odluka da odradi Čazmu i Wingse, kao dvije jake dužine na kojima se trebalo adaptirati na vrućine i sunce, jer Dejan nije baš ljubitelj takvih uvjeta za trčanje. Kako sam kaže : “Čim je vruće, gasim se nakon sat, dva.”
Sredinom lipnja ove godine počinju pripreme za Svjetsko prvenstvo na 100 km u Svetom Martinu i sav fokus u iduća tri mjeseca je bio na treningu. U teoriji to sve izgleda sjajno, no trebalo je uskladiti sve obaveze, znao je da mora puno, puno više trčati, no temperature od tridesetak stupnjeva Celzija i vlaga od 70-80% bile su dodatni otežavajući faktor. Možete zamisliti kako je bilo njemu i ekipi koja je u takvim uvjetima odrađivala treninge od 50-70 km. Namjerno je trenirao u vremenu kada je vani bilo užasno vruće jer je pretpostavljao šta ga očekuje u Martinu.
Paralelno s treningom trebalo je naučiti tijelo i na unos i probavu što veće količine tekućine za vrijeme treninga, jer nije isto spremati se za trku na 100 km po zimskim i ljetnim uvjetima. Dejan naglašava da je često pio Multipower Iso Drink i jeo njihove gelove, pio obični Rehidromiks zaslađen žlicom meda.
Ključna stvar koja mu je zapravo ulila najveću dozu sigurnosti i samopouzdanja je odrađeni trening od 76 km s 2000 m elevacije na Durmitoru u Crnoj Gori. To su oni trenuci kada zapravo shvatite da ste, bez obzira što trka još nije ni krenula, vi zapravo već sad uspjeli, prošli ciljem.
No, trebalo je to sve i dokazati na Svjetskom prvenstvu. Uobičajena nervoza, kako on kaže : “Osjećao sam se kao dijete večer prije prvog izleta.” Kada sam Dejana upitao :”Kako si se osjećao noseći našu zastavu?” znate šta mi je rekao: “Bio sam najponosniji na sebe, pokušao sam sakriti suze koje su mi gotovo pobjegle.”
Način na koji je istrčao ovih 100 km je, vjerujte mi, stvarno impresivan. Izgledao je tako smireno, staloženo. Zapravo, pokazalo se kod svih naših reprezentativaca da je ključna stvar bila adaptacija na vrućinu, posebno zadnja tri sata kada je većina trkača drastično padala u tempu. O zadnjem krugu, kad je već gotovo sve bilo potpuno jasno, posebno spoznaja da je Nikolina Šustić svjetska prvakinja, Dejan govori sljedeće: “Zadnji krug sam bio toliko uzbuđen i sretan da sam mislio da ću ga istrčati na jednoj nozi ako treba, što se skoro i dogodilo jer sam negdje 800 m prije cilja dobio grč u zadnjoj lijevoj loži. No adrenalin i osjećaj ponosa je učinio svoje. Koliko god mio je bilo teško, naporno, uz sve probleme, umor je nestao istog trenutka kad sam u ruke dobio našu zastavu, imao sam dojam da bih lakoćom mogao istrčati još 100 km.”
Šta pametno napisati nakon ovakvog izljeva emocija jednog skromnog dečka koji ni jednog trenutka nije zaboravio naglasiti ponos i poštovanje prema svim svojim kolegama koji su nas taj dan dostojno predstavljali. Duboko vjerujem da smo svi mi koji vas poznamo, na bilo koji način, pa i kroz sama izvješća o vašim uspjesima doista PONOSNI na sve VAS.
Vjerujem da ni jedna kap znoja koju si ti Dejane prolio, zajedno sa cijelom ekipom, nije uzaludna. Naprotiv. Svijetu ste još jednom dokazali da smo ultraška velesila, sviđalo se to nekome ili ne. U sportu je jedino mjerilo sportske vrijednosti – rezultat. Uvjeren sam da je ovo samo početak jedne sjajne ultraške priče u kojoj će Dejan Radanac igrati vrlo značajnu ulogu. Iskreno ti to želim, te još jednom čestitam tebi i ekipi na izvrsnim rezultatima. Imam osjećaj da ćeš uz malo sreće i naravno hladnije vrijeme, vrlo brzo stotku ići ispod 7 sati. Sretno!
Napisao: Drago Miličić
