Naslovna Ostalo Dobar odnos trener – sportaš preduvjet je sportskog uspjeha

POVJERENJE I INTERAKCIJA
Dobar odnos trener – sportaš preduvjet je sportskog uspjeha

553
0

Dugo sam razmišljao o ovom blogu, odnosno kako započeti sa ovom temom, ali jednostavno moram ostaviti trag o nekim svojim razmišljanjima u odnosu trener – sportaš.

 

Zadnjih 15-ak godina svakodnevno i sustavno treniram te sam u svojoj sportskoj karijeri promijenio nekoliko trenera. Svi oni ostavili su na mene trag i od svakog od njih sam izvukao određene zaključke i iskustva.

Ono što je po meni najbitnije u odnosu trener – sportaš je odnos POVJERENJA i MEĐUSOBNE INTERAKCIJE. Internet je prepun oglasa kojima se pojedinci iz određenih sportova reklamiraju kao sportski treneri.

Postoje brojni sportaši koji su preko noći postali treneri i koji se svojim sportskim dostignućima “hvale” i “reklamiraju” kao da je to zalog da su dobri treneri. To i nije baš tako. Po meni nisu bitni dosezi trenera već da li mu sportaš vjeruje. Da li je sportaš spreman se prepustiti vodstvu trenera i odrađivati postavljene zadatke? To je bitno. Po meni odnos povjerenja je najbitniji odnos, jer uzalud sva sportska dostignuća trenera, ako mu sportaš ne vjeruje.

Ja sam u svojoj sportskoj karijeri imao sreće da sam radio sa odličnim osobama kojima sam vjerovao u potpunosti. Na ovaj odnos povjerenja naslanja se drugi po meni bitan odnos, a to je međusobna interakcija. Pod time mislim na svakodnevan odnos u kojem trener i plivač razmjenjuju iskustva o planu treninga, o obavljenim treninzima i o budućim treninzima i svemu ostalome bitnome za dolazak na cilj.

Smatram da internet sportski programi (pa bez obzira tko ih je sačinio) mogu samo načiniti štetu sportašu, a ne mu pomoći u ostvarivanju nekih sportskih ciljeva. Trenažni proces je proces u kojem se svakodnevno događaju određeni podražaji. Ti podražaji su u sklopu sportskih zadataka, ali i oni drugi životni (posao, obitelj, vrijeme i dr.). Trener treba biti upoznat sa njima, kako bi mogao tijekom danog programa raditi modifikacije. Te modifikacije su ponekad vrlo bitne i mogu pomoći samo da sportaš napreduje i da se ne desi ono što se svaki sportaš boji, a to je ozljeda. Sportaš mora svakodnevno trenera izvješćivati o svemu bitnome u njegovom životu kako bi trener mogao sve te parametre uzeti u obzir prilikom planiranja trenažnog procesa.

Svjedočio sam tijekom svoje karijere, ali i karijere svoje djece o brojnim odnosima trenera i sportaša. Neki od tih odnosa su bili negativni, a neki su bili pozitivni. O njima treba pričati, o njima treba razmjenjivati iskustva.

Najgori su oni treneri koji su puni sebe i koji sve znaju. Te treba izbjegavati u najširem mogućem luku. Tijekom Matijine karijere bilo je i takvih trenera. Neki su u plivačkom klubu u kojem je plivao uvijek imali jednog ili dva plivača koje su favorizirali, a drugi su bili tu negdje. Za članarinu ili popunjavanje broja.

Bilo je i trenera koji su bili savjesni i željni pomoći, ali nisu mogli uspostaviti autoritet nad plivačem. Ovdje moram povući paralelu sa svojom karijerom i reći da sam ja uvijek znao cijeniti autoritet trenera.

Ovdje se opet vraćam na odnos povjerenja. I sada radim sa trenerom kojega nisam nikada osobno vidio ili razgovarao sa njime, ali imamo svakodnevan kontakt i mogu reći da nam je odnos fantastičan. Zajednički ostvarujemo zadane ciljeve. To je bitno.

Autoritet se ne stječe kažnjavanjem plivača, vikom ili dodatnim zadacima. Autoritet se stječe poštivanjem sporta, sportaša, svakodnevnim radom i uvažavanjem svih okolnosti u kojima se sportaš nalazi kako bi se iz date situacije izvukao maksimum. To sportaš može osjetiti, a kada to osjeti od trenera onda ga cijeni.

Nadalje sam svjedočio odnosu jednog trenera koji je svojevremeno trenirao Matiju i uz čiju trenersku palicu Matija je prelomio u sebi određene stvari i tu je gdje je. Taj trener je izuzetno dobar čovjek koji plivanje živi. Mogu reći da je to jedina osoba kojoj priznajem da plivanje u otvorenim vodama voli više od mene. Taj trener je strog, treninzi su mu brutalni, ali plivači ne da ga vole, oni ga obožavaju. Prepuštaju mu se, jer imaju povjerenja u njega.

Jedan od najsvijetlijih mojih iskustava u pogledu odnosa trener – sportaš bio je 2012. godine kada smo odlučili Matiju upisati u NIKE sportski kamp koji je bio organiziran na Stanford Sveučilištu. Tamo je glavni trener u kampu bio Skip Kenney. Taj tjedan u kojem je Matija tamo trenirao bio je Skipov zadnji tjedan kao trener, jer je odlazio u mirovinu. Kada su ga na oproštajnoj ceremoniji pitali koje je njegovo najveće dostignuće (a trenirao je brojne olimpijske pobjednike i dr.) on je jednostavno rekao da je njegov najveći uspjeh što je jedan pojedinačni sport (plivanje) učinio ekipnim. U toj jednoj rečenici sve je rečeno. On je svojim radom postigao da se svaki plivač osjeća kao dio lanca i da bude važna karika u tome lancu.

Mandy i Matija

To je po meni smisao trenera. Na ovoj ideji temelji se i odnos u momčadi za koju Matija pliva. Njegova trenerica Mandy Lau je izuzetno motivirana za pomoći plivačima i svjesna je svih mogućnosti svakog plivača u timu. Ona je tu kada se treba sa njima veseliti, kada ih treba utješiti ili nagraditi.

Mi sportaši biramo sami put kojim želimo ići. Biramo sportski cilj. Biramo vrijeme koje ćemo negdje drugdje ukrasti kako bi došli do tog cilja. Tu nam trener pomaže i zato cijenite i poštivajte trenera. I vjerujte mu. A ako posumnjate u njega ili u odnos budite pošteni i otvoreno mu to recite, pokušajte sve nejasnoće raspraviti, a ako to ne ide pozdravite se i pokušajte naći nekog drugog da vam pomogne u ostvarenju vaših sportskih ciljeva.

Više o Marku Rafaju pročitajte na njegovom osobnom blogu.

Autor: Marko Rafaj

 

(553)

Vrijedi pročitati