Dragan Janković: Ovo je bila prava ekipna pobjeda!

Već treće za redom svjetsko ultraško prvenstvo na 100 km pokazuje da je hrvatska ženska vrsta apsolutni svjetski hit. Mala zemlja s malim brojem trkača, osobito s malim brojem ultramaratonaca, s gotovo zanemarivom scenom u toj disciplini, potpuno ravnopravno se nosi s trkačkim i ekonomskim silama poput Japana, USA, Njemačke, Italije, Francuske, Rusije, Velike Britanije, Švedske itd.

Sve to zahvaljujući samo 4 cure (Marija Vrajić, Nikolina Šustić, Veronika Jurišić, Antonija Orlić), koje su u prethodnih par godina u kontinuitetu otrčale gomilu fantastičnih trka na globalnim prvenstvima i velikim tradicionalnim trkama najvišeg ranga.

Za početak ću izbaciti statistiku svake od njih, iz koje se sasvim lijepo vidi konstantna kvaliteta i napredak svake od njih:

Marija Vrajić:
1. Tarquina 2007 – 7:53:48
2. Torhout 2011 – 7:37:34
3. Torhout 2012 – 9:00:45
4. Seregno 2013 – 8:16:07
5. Belves 2013 – 7:54:06
6. Passatore 2013 – 8:06:50
7. Torhout 2013 – 7:47:58
8. Passatore 2014 – 7:55:42
9. Doha 2014 – 8:00:59
10. Passatore 2015 – 8:41:04
11. Stockholm 2015 – 7:37:09
12. Winschoten 2015 – 7:27:11

Nikolina Šustić:

1. Stockholm 2014 – 8:03:38
2. Passatore 2015 – 7:41:42
3. Stockholm 2015 – 7:41:46
4. Passatore 2016 – 7:40:39
5. Los Alcazares 2016 – 7:36:10

Veronika Jurišić: 
1. Zagreb 2013 – 8:46:12
2. Zagreb 2014 – 8:35:20
3. Passatore 2014 – 8:13:07
4. Doha 2014 – 7:51:06
5. Passatore 2015 – 7:53:04
6. Winschoten 2015 – 7:44:45
7. Passatore 2016 – 7:57:26
8. Los Alcazares 2016 – 7:51:19

Antonija Orlić:
1. Zagreb 2013 – 8:52:25
2. Passatore 2014 – 9:02:16
3. Doha 2014 – 9:49:29
4. Passatore 2015 – 10:07:34
5. Winschoten 2015 – 8:25:18
6. Passatore 2016 – 8:54:52
7. Los Alcazares 2016 – 8:20:50

Sve skupa su pretrčale 32 stotke, od čega 16 puta (50%) ispod 8 sati, što se smatra vrhunskim ženskim rezultatom u ovoj disciplini, pogotovo kad se uzme u obzir da ženska ultraška A-norma iznosi 8:30! Tako smo jedna od rijetkih zemalja u muškoj i ženskoj konkurenciji koje imaju 4 atletičarke s A-normom, što u prijevodu znači kao kad bi u maratonu imali 4 cure debelo ispod 2:36, ili pak muškarca ispod 2:20, i kad se sve to skupa zbroji, nije nikakvo čudo što smo se sa zadnja tri prvenstva svaki put vratili s ekipnom, a dva puta i s pojedinačnom medaljom.
Na netom završenom prvenstvu svijeta u španjolskom Los Elcazaresu je bilo možda i najteže do sada. Došli smo u minimalnom broju s 3 predstavnice, što znači bez tzv. osigurača (što je u ovoj disciplini vrlo bitno jer je teško očekivati da će svaka otrčati savršeno), cure su bile vrlo potrošene (Veronika i Antonija nedovoljno oporavljene s nedavnog prvenstva Europe na 24H, Nikolina s dva maratona u nogama u dva vikenda pred prvenstvo), i to u dijelu godine kada se odmaraju od trka ili su tek na početku zimske baze. Moglo bi se reći da je i ostalim curama iz drugih reprezentacija slična periodizacija, ali Japankama nije, jer njihova sezona trka je upravo ova pred njima (prosinac-siječanj-veljača), a to znači da su došle svježe i pripremljene, što je po meni i glavni razlog njihove konačne ekipne pobjede u ženskoj i individualne u muškoj konkurenciji.
No, unatoč svemu, Nikolina, Veronika i Antonija su otrčale još jednu fenomenalnu trku, u pravom ultraškom stilu, a to znači najbolje u drugom dijelu trke kada se vidi razlika između dobrog maratonca koji se želi okušati na ultri i pravog ultraša koji svoje vrhunce ima u ključnim trenucima, iza 70-og kilometra. To se nabolje vidi iz plasmana tijekom trke. Npr. nakon 30 km smo bili na četvrtom mjestu i ekipno i pojedinačno; na 50 smo bili egal s Amerikankama (unutar 10 sekundi), da bi im na kraju napravili više od 17 minuta prednosti i tako osvojili vrijednu medalju:

JAPAN – prva polovica = 11:20:35 + druga polovica = 12:02:39, ukupno 23:23:14
HRVATSKA – prva polovica = 11:43:38 + druga polovica = 12:04:41, ukupno 23:48:19
USA – prva polovica = 11:43:48 + druga polovica = 12:21:45, ukupno 24:05:33

Ključ našeg nastupa je bila Nikolina Šustić, i to smo svi znali prije trke, tako da su se i Dr. Pavao Vlahek i maser Zoran Kos najviše pred trku (a i u trci) bavili njom i održavali je na visokom nivou. Čak su i Veronika i Antonija radile oko nje da je održe u danima pred trku na visokom moralu jer je došla na prvenstvo u relativno lošem i mentalnom i fizičkom stanju. Tako da je ovo bila prava ekipna pobjeda jer su svi radili u svakom segmentu za ekipu, i prije i za vrijeme same trke. S druge strane, znali smo da će Veronika i Antonija dati svoj maksimum bez obzira na sve okolnosti, pa smo ih nekako svjesno zanemarivali, što se na kraju pokazalo ispravno i točno.
Antonija je vrlo precizno štancala kilometre u tempu 5:00, u drugom dijelu su joj se vrata malo i odškrinula pa je i spuštala do 4:50, ništa pretjerano, ali dovoljno da se gomila razlika pred Amerikankama, koje su nam bile glavna preokupacija, obzirom da su Japanke bile nedostižne. Veronika je rekla da će nešto opreznije u trku, nakon što osjeti stazu, atmosferu i svoje stanje. To je njezin standardni pristup koji uvijek garantira maksimalan rezultat tog dana. Ništa nas nije zabrinjavala njezina pozicija oko 20-og mjesta nakon 3-4 sata, jer smo znali kad počne potop da će se polako i sigurno penjati ka vrhu. Negdje u zadnjih 30-ak kilometara je s nekih 4:40 usporila na 4:50, ali dalje od toga nije padala, pa se i unatoč laganom kapanju nastavila probijati ka vrhu i što je još važnije, skupljati vremensku zalihu pred Amerikankama, koje su pošteno curile u zadnjoj fazi. Što se tiče Nikoline, plan je bio da štanca desetke na 45 minuta (tempo 4:30, nikako brže od toga), uz pretpostavku da to može držati do 80-og kilometra, te da nakon toga neće puno izgubiti, jer je druga pretpostavka bila da će se medalje dijeliti na rezultatu između 7:30 i 7:40. Obje su se pretpostavke pokazale vrlo preciznima; Nikolina je nakon 80 km imala prosjek 4:29/km i do kraja ispustila samo 6 minuta u zadnjih 20 km (konačni prosjek 4:33/km), a medalje su se podijelile na 7:34, 7:36 i 7:41! Bilo je dosta posla oko nje, zatejpali smo je prije trke, hladili nogu tijekom cijele trke i na kraju je svojom velikom borbenošću ostvarila najveći uspjeh u povijesti trkačkog dijela hrvatske atletike – srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu!

Odluka stručnog stožera je bila da ih tijekom trke ne opterećujemo s ekipnom pozicijom, tako da smo Antoniji tek na 70-om kilometru rekli da smo u igri za drugo mjesto, Veroniki pak na 80-om (jer su obje u to vrijeme počele pomalo curiti, ali ipak manje od ostalih na stazi), a Nikolinu nismo uopće htjeli obavještavati glede toga jer je imala dovoljno preokupacija sa svojim plasmanom, tako da je za drugu medalju saznala tek kad je ušla u cilj. ☺

Autor: Dragan Janković