Home Trčanje Naličje medalje Drago Miličić: Predivno je ciljem proći – posljednji

PROLAZ KROZ CILJ JE - CILJ
Drago Miličić: Predivno je ciljem proći – posljednji

1.71K
0
ASICS 300×250 jesen/zima 2018

Noćna mora mnogih “sporijih” trkača je pitanje koje si danima prije utrke postavljanju : “a što ako budem posljednji/posljednja”. Nedavno mi je jedna frendica priznala da ne želi doći na utrku jer ju je “stid da će biti posljednja”.

 

NW_MgDirekt4

 

Svi imamo neke svoje planove i ciljeve, realne ili ne. Ako su ti naši ili trenerovi ciljevi plod nerealnih očekivanja ili naših nastojanja da prvenstveno zadovoljimo sve druge oko sebe, a nažalost društvene mreže nam ponekad daju krivu percepciju o vlastitoj sportskoj “vrijednosti”, e onda zaista pod ogromnim pritiskom i možemo puknuti i biti posljednji. Za mnoge, a posebno karakterno nesigurne ljude koji žele impresionirati sve oko sebe, to je pogubno.

Evo, ja sam jučer u Slavonskom Brodu na halfu bio uvjerljivo posljednji i to gotovo od samog početka. Na utrku sam išao neplanirano i dobro sam znao u kakvoj sam “formi” pa sam  i pretpostavljao da bih tako mogao završiti. I znate što mi se dogodilo? Mislim da odavno nisam ovako uživao trčeći, mislim emocionalno, psihički. Zanemarimo činjenicu da nam je svima bilo zaista neugodno trčati na užarenom asfaltu, počevši od pobjednika Ivana Maletića, pa do mene… posljednjeg. Mučite se po onom suncu, imate dojam da oni jadni ljudi na okrjepi jedva čekaju da prođem kako bi se uhvatili hladovine.

U pojedinim trenucima osjećao sam čak i potrebu da im se ispričam i kažem: “Oprostite, žao mi je, no ja ne mogu brže trčati.” Osjetite kako vas neki od tih ljudi pomalo žale, ali uz nadu  da vas negdje u sebi ipak i malo poštuju. Svjesni ste da baš ne izgledate impresivno i molite Boga samo da netko ne pozove hitnu i prekine ovu vašu agoniju.

 

No, idete dalje, osjećate se zaista posebno, ponosno, sretno. Vjerujte mi kao da ste prvi, a ne posljednji, jer znate da trčite za svoju ekipu, klub, grad, obitelj, sebe. Znate da će vas na cilju dočekati prijatelji koji se poput vas vesele vašem prolasku kroz cilj, čujete njihove povike, pljesak i zaista osjetite koji je pravi, istinski smisao ovih naših trkačkih priča.

Vjerujte mi molim vas, svi vi koji se još uvijek borite sa predrasudama i strahovima od “posljednjeg mjesta”, svi vi koji se panično bojite vlastitih ili još gore nečijih tuđih “ambicija” – kada se oslobodite tog nepotrebnog pritiska, kada shvatite da smo svi mi koji prođemo ciljem pobjednici, pa čak i oni koji su pokušali ali spletom okolnosti ovog puta nisu uspjeli, kada prihvatite sebe sa svim svojim manama, nedostacima… tek onda ćete istinski uživati na svakom treningu ili utrci.

Godinama sam nakon završene utrke sjedio u debeloj hladovini te, odmarajući umorno tijelo, s poštovanjem gledao sve one ljude koji su dolazili poslije nas. Divio sam se njihovoj upornosti, gledao njihova razdragana lica, suze radosnice, zagrljaje s ljudima koji su ih sa strahom i nadom čekali na cilju svoje “spore” trkače. No, podsvjesno sam znao da ću s vremenom i ja biti jedan od njih, nikada mi nije bio problem prihvatiti tu činjenicu.

Mnogi neiskusni trkači s oduševljenjem pričaju “o onom starom, sijedom, ili nekom debelom liku koji ih je pretrčao”, no s vremenom će shvatiti da je to još jedna u nizu predrasuda, poput ove o “posljednjem na trci”. Ako imate ovakve predrasude, nadam se da će vam ova priča pomoći da ih se što prije riješite i nesmetano uživate u svakom koraku.

Istrčao utrku i napisao: Drago Miličić

(1714)

Vrijedi pročitati