Naslovna Trčanje Naličje medalje Dvije stotke, dva izvještaja

100 MILJA I 100 KM
Dvije stotke, dva izvještaja

143
0

SRK Alba i SD Trickeri realizirali su ideju koja se već dugo kuhala u njihovim glavama – “100 milja Istre” i “100 km Istre”. Trail utrke su se u cijelosti odvijale na istarskim planinarskim putevima. Donosimo viđenje ove utrke od dvojice kolega iz TK Međimurje


Nenad Šimunko – 100 milja

Projekt  “100 milja Istre”  je endurance utrka od 164 kilometra s visinskom razlikom od 5700 metara koja  u cijelosti prolazi Istarskim planinarskim putevima, ali i nekim urbanim središtima od starta u Umagu do cilja u Koromačnu. Finišeri utrke osvajaju 4 ”The North Face® Ultra-Trail du Mont-Blanc®” kvalifikacijska boda.

Našao sam se na popisu natjecatelja  sasvim slučajno, zamirišala su mi 4 kvalifikacijska boda za UTMB pa rekoh idemo iskoristiti priliku, a bit će sigurno i jako zabavno. Definitivno nisam bio spreman za ovu utrku jer nisam trenirao za ovaj oblik natjecanja, ali sreća što imam ludu glavu i puno sreće pa nekako uvijek izguram sretan završetak.

Trku sam započeo sa svojim prijateljom Krešimir Turkeljom, dogovor je bio da idemo zajedno cijelu trku, da ne srljamo, važno nam je završiti i toga smo se držali od samog početka. Start utrke je bio u petak, u 21 h. Čeone lampe su osvijetlile centar Umaga, točno u 21 h start uz pozdrav organizatora utrke, koji nam je zaželio sreću koja će nam definitivno trebati da stignemo živi i zdravi do samog kraja.

Foto: Dejan Hren | www.hren.hr

 

Utrka je bila zaista na visokom organizacijskom nivou, svakih 10-15 metara staza je bila obilježena trakicama i putokazima tako da je mogućnost gubljenja bila stvarno svedena na minimum. Krešo i ja krenuli smo u laganom ritmui i toga se držali bez obzira što nas je većina natjecatelja prošišala kao da se radi o sprint utrci.

Zbog same konfiguracije terena na koji nisam naviknut žuljevi i bolovi u stopalima su došli već na polovici utrke i zadržali se do kraja kako mi slučajno ova trka ne bi ostala u slatkom sjećanju. Bilo je puno trenutaka sreće, zadovoljstva, ali i onih trenutaka gdje sam sebi obećaješ da se više nikad nećeš pojaviti na startu neke ultre.

Držimo se dobro sve do subotnje noći gdje jednostavno nismo mogli pronaći pravi put za dalje i tako gubimo dva i pol sata, i puno, puno živaca i snage za nešto sasvim nepotrebno. Dan nam daje nadu i pravi put ali problemima nije kraj. Krešo posustaje nakon 130 km i odlučujemo da ja sam nastavim i probam završit utrku u limitu. Krešo laganim korakom kreće dalje i nema namjere odustati, bori se sa bolovima i onim što slijedi. Ono što je specifično za ovakvu utrku jest neispavanost i strašan umor.

Kako smo na terenu bili više od 30 sati i još k tome što je start bio noćni, bilo je tu skoro 40 sati nespavanja, a to je dovelo do gubljenja orijentacije, priviđanja i velikih muka po obojicu. Krešo je upao u velike probleme, zbog neispavanosti i dehidracije – čovjek se jednostavno izgubi i počinje raditi stvari koje će sada izgledati jako smiješne.

Nakon preskakanja žičanih ograda, za koje je pomislio da mu donose spas, vikanja upomoć, spavanja u potoku, te raznih pokušaja kako bi se spasio iz stanja u koje je dospio, konačno se uspio pribrati i doći do kuće gdje je bilo ljudi koji su nazvali hitnu pomoć te se tako Krešo riješio muka koje su ga snašle.

Nakon primitka infuzije vratio se u normalu. Ja nisam bio daleko od te priče, kada sam se rastao s Krešom ubrzao sam ritam kako bih uhvatio limit. Počinju mi se priviđati ljudi, iz tri cvijeta ljubičice ja vidim ogromnog ljubičastog slona, u kamenju ljude, automobile itd….Uspijevam nekako pratiti stazu, kako koračam tako usput spavam i budim se istodobno.

Na svu sreću zadne kilometre susrećem Slovenku Izabel i zajedno jurišamo prema kraju. Nikako kraja, limit nas pritišće, službeni limit je 48 sati, u utrci sam 47 sati i nešto, a još se ima kilometara za odraditi.

Više od 50 sati nisam spavao, trčim zadnje kilometre, ostavio sam Izabel koja teškim koracima ide naprijed. Nemam lampu jer sam je ostavio na zadnjoj okrijepi kako mi ne bi stvarala nepotrebnu težinu, koja budala…

Kako trčim po uskoj stazi, po mraku vidim ljude kako se igraju sa djecom, nestaju kad im se približim, ne znam dali je ovo stvarnost ili samo san. Svaku oznaku dodirujem kako bih se uvjerio da zaista postoji. U traženju pravog puta (hvala Alene na telefonskoj pomoći) opet se susrećem sa Izabel te trčimo kao ludi da uhvatimo limit.

Ulazimo u cilj sa vremenom 47 h 59 min, zamislite kakav nam je bio šok da nakon toliko sati morate pomisliti da nećete uspijeti i da je svemu kraj. Srećom, ova utrka je završila na lijep način, puna zadovoljstva i neopisive sreće.

 

Danijel Turek – 100 km

Bok stari doma sam.” Tako je sve počelo u petak 12.04. kad me nazval Hrvoje da mi veli da je spreman za pokret i da ga pokupum u ČK. I tak Jazzer, Hrvek i ja put pod noge – kotače prema Istri ili točnije prema istarskom malom mjestu Koromačno, početku i cilju naše pustolovine.

Foto: Dejan Hren | www.hren.hr

Oko pola sedam eto nas na parkiralištu ispred golemog betonskog čudovišta, betonske katastrofe na obali – cementare. Odmah smo krenuli da obavimo prijave i da se što prije riješimo viška stvari iz auta. Plava – Poklon, zelena – Labin bile su naše glavne misli sljedećih pola sata (organizator nam je podijelio plave i zelene vreće koje su sa našim stvarima otpremili na kontrolne točke).

Ovo je moj prvi treking, (poslije u utrci mi je K. Šivak objasnil da bi to bil trail jer je staza dobro označena a ne treking); koju opremu staviti u koju vreću?!! Ma, mislim si pošto je istrianima ovo prva organizacija nekaj takvoga ne bum riskiral. U svaku vreću: nekaj za presvuči se, nekaj za piti i naravno nekaj za jesti – sendviči s pohanim mesom ;-).

Predali smo vreće i krenuli nahraniti već prilično gladna usta. Izvadim kuhalo i naložim varticu da skuhamo domaće klobasice. Tri para ? Pa to je previše za Hrveka i mene. Je, brus kak da si rekel keks kobasice, mozzarela i paradajz nestali su kao i danje svjetlo oko nas. Za trenutak i Jazz je bil spreman kao naša nova spavaonica. Buđenje planirano za 3:45.

Ustajanje, lagani doručak u obliku banana, klipića i izotonika. U 5:00 polazak busa za Buzet na start u 7:00. U busu lagano dremuckamo, štedimo energiju za ono što sljedi, osluškujemo zezanciju ekipe koja se smijestila na zadnjim sjedištima busa. Pogled kroz prozor: Učka, Čićarija, Buzet u magli, u daljini more…

Foto: Dejan Hren | www.hren.hr

 

Sve govori da će ovo biti divan, prekrasan dan, dan za sjećanje.

Govor organizatora, odbrojavanje uz Fatboy Slima i njegovog The Rockafeller Skanka i krećemo.

 

Hrvoje je odmah jurnol kak da se trči stotka u metrima, a ne u kilometrima. Čujem ga kak viče “Daj potegni da se držimo vodeće grupe” i mislim si – još je mlad, ne zna kaj ga još sve danas čeka!

I tak, ostal sam sam. Prva kontrolna točka Žbevnica, ganjam se do vrha s nekim Austrijancem kojeg i na vrhu ostavljam. Trstenik, Gomila, Orljak, Korita – okrijepa u obliku banane, kole, dopune vode u ruksak. Veliki Planik – pod snijegom, nastavljam prema Poklonu. Jedan dio do samog Poklona trčim s ekipom iz Pazina koji me tu i prestižu.

Poklon – plava vreća: presvlačenje majice, čarapa, stavljam si male gamaše jer gore ima snijega. Pijem toplu juhu, stavljam sendviče u ruksak, dotačem vodu u mijeh i pičim dalje.

Vojak – vrh Učke pogled na lijevo: Rijeka, Kvarnerski zaljev, otok Cres, more; pogled na desno unutrašnjost Istre. Vrijeme sunčano, snijeg pod nogama , rekli bi na reklami neprocijenjivo. Spuštam se po strmoj padini prema malom selu u podnožju Učke, Mala Učka. Vidim dolje neka obitelj koristi blagodati sunčanog i subotnjeg poslijepodneva za roštilj u prirodi. Prolazim kraj njih i čujem “Ćeš biru, kolu? Mesa?”. Pa reko bi malo kole. Gospođa mi ulije kolu u čašu, a kad tamo svježe pečeni čevapi i piletina, jupiii. Maznem čevap i krenem dalje. I tu se srećem sa svojim suputnikom – supatnikom kojim se držim do samog kraja.

Foto: Dejan Hren | www.hren.hr

Balin, Sisol – priroda prekrasna, divota koja dolazi do izražaja na silasku prema Pominu. Kvadri peču ko sam vrag, šutimo i u sebi valjda svi molimo boga da se ta cesta malo izravna. Pa tko je opće napravio tu cestu? S čime se uopće može gore na to brdo? Samo neka su pitanja koja mi se vrzmaju po glavi dok noge i stopala peku i peku. Kasnije gledajući rezultate vidim da je baš na toj dionici bilo čistilište (tu je odustalo oko 75% ljudi koji su odustali).

Ah da tu se desio i važan trenutak upoznavanja sa supatnikom Kikijem. Nakon 5-6 sati zajedničkog trčanja, hodanja, razgovora o bivšim, djeci, poslovima… odlučili smo da razmijenimo i imena.

Konačno Plomin, okrijepa, glasno navijanje volontera i ostalih daju dodatni adrenalinski kick za krenut dalje. Dolijevam nešto vode u mijeh, ubacujem naranče, kolače, kolu, bananu i sve ostalo što se nalazi na stolu u usta i krećemo.

Standar, dugi uspon od razine mora do vrha polako se spušta noć. Sljedeći Rabac, strmi spust u korito riječice Pećina. U tom trenutku shvaćam da sam bez vode – premalo sam dolijal u Plominu i da polako umor radi svoje. A naš organizator se odlučio poigrati malo s nama. Pošto se noć već bila debelo spustila, a s njom i neka rosulja po jako strmim padinama korita riječice naš silazak izgledao je kao akrobatska točka dva jako loša akrobata. Na nekim djelovima ostao sam visjeti samo na sajli koja nam je služila za samoosiguranje kod spusta. Na kraju je i trebalo prijeći riječicu da bi se druge strane napravila perforacija točke Rabac (na tom mjestu Hrvoje je isprobao svoje plivačke sposobnosti).

Konačno se penjemo prema Labinu a voda, okrijepa i zelena vreća sve su bliže. Na kontrolnoj točki Labin konačno skidam gamaše koje sa tamo oko 14 h stavio kod uspona na Vojak.Voda, voda, voda i nove čarape čine čuda i eto nas opet trčkaramo po ulicama Labina prema CP32 Gondolići. Od Gondolićima prema Oštri nailazimo na skupinu koja se vraća jer su promašili skretanje. Nastavljamo zajedno do vrha Oštri.

Od Oštri prema selu Skitača okupi nas se lijepi broj tako da u jednom trenutku iza sebe vidim oko 6-7 lampica. Silazak do zadnje kontrolne točke Crna punta – svjetionik na moru. Užasan teren, strmi spust začinjen oštrim mediteranskom biljem i “prikladnim” kamenjem za mene u kratkim tajicama i kratkoj majici i nisu baš neko veselje. Na putu prema dolje srećem se s nekim stancem (po startnom broju vidim da je na milji) koji me u bunilu pokušava uvjeriti da smo na krivom putu i koji ne zna na koju stranu bi uopće krenuo. Uspjevam ga nagovoriti da ide za nama dok strmina još traje čujem kako izgovara “Oh mein Gott!” (valjda misli da taj spust nikad neće prestati).

I konačno evo ga!!! Svjetionik kao u igrici Call of duty pojavio se ispred nas u noći uz šum mora i povremeni bljesak njegovog svjetla.

Ostaje nam samo da dođemo do onog čudovišta na moru zvanog cementara i privedemo priču kraju. Krečući se polako prema Koromačnom zazvoni mi mob, Hrvoje pita gdje sam. Evo me blizu sam, piva me čeka na stolu!!! Zajednički s Kristijanom ulazim u cilj.

Pohvale organizatorima na okrijepama, kartama, oznakama na stazama, SVEMU!!!

Da li ovo treba ponoviti? O da !!!

P.S. Stalno mi se motala po glavi ona od Bijelog dugmeta
http://www.youtube.com/watch?v=867Nf0J5AMU

A ja kažem – doživjeti stotku je najbolja stvar J i da 19:43 i nije tako loše za prvi put zar ne?

 

Službena stranica utrke

Velika fotogalerija na Facebooku organizatora (autor: Dejan Hren | www.hren.hr)

Autor: Šimunko/Turek; foto: Dejan Hren

(143)

Vrijedi pročitati