Naslovna Trčanje HRVATSKE ULTRAŠICE SVJETSKE PRVAKINJE!

ŽELJA SE ISPUNILA!
HRVATSKE ULTRAŠICE SVJETSKE PRVAKINJE!

631
0

Imati četiri vrhunske trkačice na ultra distancama u jednoj reprezentaciji iznimno je rijetko. Marija Vrajić, Nikolina Šustić, Veronika Jurišić i Antonija Orlić naše su heroine ultra distanci koje iz natjecanja u natjecanje dokazuju svoju vrhunsku sportsku kvalitetu. Jučer je ona dokazana na najbolji mogući način – osvajanjem prvog mjesta u ekipnoj konkurenciji na prvom Svjetskom prvenstvu na 50 km održanom u Dohi, Katar.

Utrka je održana u večernjim satima, sa startom u 18 sati, što nije značajno pomoglo i bilo je vruće. Trčalo se deset krugova od 5 kilometara. Već u najavama natjecanja trener Dragan Janković naznačio je mogućnost osvajanja pojedinačne i ekipne medalje – i obje pretpostavke su se ispunile.

Sve za trčanje

Nastupile su tri naše djevojke – Marija Vrajić, Nikolina Šustić i Antonija Orlić, a Veronika Jurišić na žalost nije mogla otputovati u Katar. To je ujedno značilo da sve tri moraju uspješno završiti utrku kako bi uopće imale ekipni plasman. Na prijašnjim natjecanjima, na kojima su nastupale sve četiri, imale su mogućnost da jedna “kiksa”, a da i dalje imaju ekipni plasman. Još se dobro sjećamo svjetskog prvenstva na 100 km u Nizozemskoj u rujnu, kada je Marija Vrajić bila treća na svijetu, a ekipa treća u Europi. Ovaj put su zajedno zauzele najviše postolje!

Jedan od aktera ovog povijesnog uspjeha za Hrvatsku svakako je trener Dragan Janković. Pročitajte njegov iscrpan i zanimljiv “report” s prve crte…

Dragan Janković

– U muškoj konkurenciji je posebno zanimljiv bio prvi nastup Kenije na jednom globalnom ultraškom prvenstvu. Nije čudno što se to desilo u disciplini 50 km, obzirom da je to najkraća od svih disciplina iz širokog spektra standardiziranih i nestandardiziranih ultramaratonskih natjecanja. Uostalom, to je i granična disciplina jer po definiciji ultramaraton je dugoprugaško trčanje na udaljenostima od 50 kilometara nadalje.

Dakle, velika grupa od desetak atletičara je otvorila trku s tempom od 3:30 min/km u prvih 15 kilometara. U četvrtom krugu su dečki iz Kenije razmrdali konkurenciju i ubrzali ritam za dodatnih 10 sekundi po kilometru i tu se grupa rasula. No, nisu uspjeli otresti Amerikanca Migliozzia, koji je ovdje došao s reputacijom 2:17 maratonca iz Houstona ove godine, što je prosjek od 3:15 min/km. Nakon toga ide još jedna šprica u kojoj sudjeluju Mike Fokorani iz Zimbabwea i Kenijac Charles Wachira (2:13 maraton). Izgledalo je da je to to i da će do kraja otići ostalima, no bijeg je potrajao do 30-og kilometra kad ih je ulovio prateći trojac s dva Kenijca i upornim Amerom, koji je u prelaženju bjegunaca dobio krila i u sljedećih 5 km pobjegao svima za nekih 100-tinjak metara. Do kraja su svi popadali u tempu, ali je Migliozzi curio manje od ostalih, tako da se prednost samo povećavala da bi na kraju narasla na tri i pol minute ispred kenijske trojke, koja je ipak osvojila ekipno zlato, ispred Amerike i Australije.

No, nama je puno bila zanimljivija ženska trka, u kojoj smo bili jedan od favorita čak i za najviša postolja, temeljem odličnih nastupa na dva posljednja svjetska prvenstva na 100km, kada smo oba puta osvojili četvrto mjesto. Već u startu je iz trke ispala Amerikanka Alexandra Blake (2:40 maraton), tako da smo odjednom ušli u veliku igru za prvo mjesto, obzirom da se na temelju prijavljenih atletičarki i njihovih rezultata s maratona (2:37 – 2:40 – 2:42) očekivala i njihova ukupna pobjeda. Direktni konkurent za prvo mjesto je u tom trenutku postala Australija, koja je došla na prvenstvo s tri odlične ultrašice s respektabilnim vremenima u ovoj disciplini (3:31 – 3:35 – 3:36), sva postignuta u zadnje dvije godine. Druga prijetnja je bila Kanada, s isto tako dvije odlične ultrašice (3:37 – 3:51) i s curom koja je od svih imala najbolji rezultat u maratonu, Kim Doerksen (2:36).

S druge strane, mi smo došli s dvije cure u top formi, obje s vrlo friškim osobnim rekordima u maratonu (Marija Vrajić 2:44 i Nikolina Šustić 2:49) i s Antonijom Orlić. No, prve dvije su u opticaju već vise od tri mjeseca s maratonima skoro u svakom vikendu, vuku sa sobom lagane ali ipak neugodne ozljedice i sasvim sigurno dodatni zamor materijala. Za razliku od Antonije koja je svoju zadnju ozbiljnu trku otrčala prije skoro tri mjeseca, ali zato s neprekinutim nizom od dva mjeseca svakodnevnih treninga.

Izraženi favorit u trci, aktualna svjetska prvakinja na 100 km, Amerikanka Camille Herron je odmah natočila jaki tempo ispod 4 minute po kilometru. Nakratko ju je pratila sunarodnjakinja Caitlin Smith, što se na kraju trke pokazalo kao jedan od važnijih momenata. Na čelu prateće grupe od 6 atletičarki koje pretendiraju za treće mjesto je naša Nikolina, a na njenom začelju naša Marija, što će se isto tako pokazati kao ključni moment. Nakon kratkog bijega u prvih 10 km, Nikolina se vratila u grupu, dobacivši da je lakše u grupi, s obzirom na jaki vjetar. Antonija je počela krajnje obazrivo, prošavši prvu peticu za 23 minute (4:36 min/km), dok su Nikolina i Marija održavale ritam od 4:05 – 4:10 u prvih 20km.

U tom trenutku smo ekipno bili već na prvoj poziciji, 4 minute ispred Australije i 8 ispred Kanade. No, Nikolina je počela lagano padati u tempu, dok je Marija i dalje fokusirano pratila grupu na začelju u istom tempu, ali je zato Antonija ubrzala na 4:20 min/km i polako se probijala ka vrhu. No, dobra vijest je da su se Kanađanke, a posebno Australke počele raspadati sve više, tako da je razlika za našim curama rasla iz kruga u krug.
Marija je prošla maraton na 2:56, i nastavila dalje držati iznimno jaki ritam od 4:05 min/km; Nikolina je pak crtu maratona prekoračila na 3:02 i do kraja krajnjim naporom čupala ipak dobar tempo od 4:40; Antonija je maraton prošla na 3:07, s tim da je nakon toga otrčala svoj najbrži dio trke!

Ukratko, daleko najbolje smo stajali na terenu, i prednost se samo gomilala. Na kraju su Kanađanke ostale iz nas 20, a Australke čak 41 minutu, što je znak da su cure opet otrčale najbolje zadnji dio trke, sto je simptomatično pravim ultrašima/cama, jer su nakantale maratonke s puno boljim rezultatima od njih.

Na kraju, Marija u pratnji Kanađanke Jones na 45-om kilometru prelazi drugoplasiranu Amerikanku, koja se tako fino raspala da je u zadnjem krugu pala tek na šesto mjesto. Zadnjih pet kilometara Marija s Kanađankom trči rame uz rame i tek ulaskom u ciljnu ravninu, tj. zadnjih 50 metara kratkim i jakim finišem osvaja drugo mjesto i srebrnu medalju! Nikolina uspijeva održati ritam i završava na 9., dok se Antonija četvrtim vremenom devetog i desetog kruga probija do 11. mjesta na prvenstvu.

Što reći za kraj? Jedina smo europska reprezentacija koja je osvojila medalju na svjetskom prvenstvu. Ekipne pobjede su osvojile Kenija i Hrvatska, podatak koji zvuči kao znanstvena fantastika! Bili smo najuspješnija zemlja u ženskoj konkurenciji, s osvojenim zlatom u ekipnoj i srebrom u pojedinačnoj konkurenciji. Najbolje od svega je to što još uvijek imamo prostora i za bolje. Jer i Nikolina i Antonija mogu i sigurno će biti bolje na sljedećem prvenstvu, s time da ovog puta nije nastupila nas isto tako jak i maksimalno pouzdan adut Veronika Jurišić, s kojom se možemo mjeriti s bilo kojom svjetskom reprezentacijom.

Prije par mjeseci sam napisao da ne samo hrvatska atletika već i hrvatski ženski sport općenito najbolje stoji upravo u ultramaratonu, i ova svjetska titula daje mi za to puno pravo. Nadam se da će stoga ova informacija stići i do onih koji na kraju godine prilikom izbora sportaša godine biraju i najbolju hrvatsku žensku ekipu!

Srebrnom medaljom u pojedinačnoj konkurenciji, iza neprikosnovene favoritkinje Amerikanke Camille Herron, okrunila se Marija Vrajić. Evo i njene kratke izjave.

Marija Vrajić:

– Trčala sam taktički i vrlo sam zadovoljna svojim nastupom. Od mojih kolegica osobito me oduševila Antonija. Evo iskoristila bih ovu priliku i zahvalila g. Kataliniću i Mateji Matošević što su me podržali, osvježili i motivirali! Naime, unazad mjesec dana odrađivala sam s njima brze treninge, a taj se trud pokazao na Adria Advent maratonu u Crikvenici gdje sam istrčala rekord staze i osobni rekord. Jedini pravi problem koji sam imala je to da sam na Lauseanne maratonu u desetom mjesecu iskrenula stopalo pa sam stalno moram paziti na to. Što se tiče rezultata u Dohi, treba znati da smo trčale u pustinji po teškom vremenu. Inače se slabo znojim, a sad sam bila konstantno mokra i nikako se nisam sušila.

 

Nikolina je, iako iscrpljena od sezone, ostvarila izvrstan rezultat za ekipu, a u pojedinačnoj je konkurenciji zauzela 9. mjesto.

Nikolina Šustić:

Jako sam sretna da smo osvojile ekipno prvo mjesto. Do par dana prije puta željela sam odustati jer sam osjećala da sam se potrošila previše ove godine u trkama, nisam se osjećala dobro, a na zadnjem maratonu pet dana prije Dohe sam ozlijedila i zadnju ložu. Iskreno, trku sam izvukla za cure, za ekipu, bilo je samo potrebno da istrčim do kraja u kakvom takvom tempu. Žao mi je sto Veronika nije bila s nama ovaj put jer je ona zaslužila ovu medalju. Marija je u svojoj životnoj formi i opet je istrčala fenomenalnu trku. A Antonija nas je sve iznenadila sa svojim odličnim nastupom. Drago mi je za obje cure, ja nisam briljirala ali sam istrčala za naš ekipni plasman i zlatnu medalju. Nažalost, uvijek kad su svjetska prvenstva imam neki peh, ali jednom će se to vratiti na dobro, sigurna sam. Zapravo, već ovaj put s našom zlatnom ekipnom medaljom i je. Trčimo sa srcem, šta je najbitnije! Mala ekipica u sastavu od nas četri (tu ubrajam i Veroniku koja ovaj put nažalost nije bila s nama), trenera i vođe puta Janka i našeg dobrog pozitivnog duha Zorana Kosa je uspila stići do svjetskog zlata na prvom SP na 50 km, što će se uvijek pamtiti!

 

Antonija, vrlo često “džoker iz rukava” ovaj je put dokazala da se na nju može računati i kada se bez njenog plasmana ne može. Istrčala je pametnu, zrelu utrku i u pojedinačnoj konkurenciji bila 11. na svijetu.

Antonija Orlić:

– Imam loša iskustva iz Dohe od prošle godine i bilo me prilično strah kako će to sve sada izgledati, ali imala sam nekako i želju za “osvetom” i bilo mi je važno da me ovaj put ne ubije. Prije trke sam imala varijantu za rezultat mrvu ispod 4 sata (4:45 min/km) za što sam vjerovala da svakako mogu i da neću biti sporija od toga, i drugu optimističniju varijantu za rezultat 3:45 h (4:30 min/km) – to mi je bilo malo riskantno i mislila sam da na ovoj krivudavoj stazi i temperaturi neću izdržati do kraja taj tempo. Na dan utrke je počeo puhati topli vjetar i u glavi sam bila sve bliže ovom sporijem, ali sigurnijem rezultatu. Navečer je temperatura malo pala i konačna odluka je bila pokušati ipak ići negdje bliže ovom bržem tempu.

Krenula sam na oko 4:35 min/km i držala prvih 5 km, vidjela sam da mi to ipak neće biti problem pa sam malo ubrzala. Iza 20-og km sam još malo podigla tempo i to sam uglavnom držala do kraja pa sam završila utrku za 3:42:16. što je bolje od mog najačeg plana, a ujedno i tempo koji sam na maratonu zadnji put držala otprilike prije 8 godina. Nikolina i Marija su krenule jako, kako to inače biva, i Nikolina se zaklala kako to inače biva, pa sam tamo negdje iza 30-og km shvatila da ima sporiji krug od mene (krugovi su bili po 5 km) i nadala se da neće odustati pošto je jedna Amerikanka odustala i bile smo u igri za zlato, a nismo imale rezervnu članicu.

Sljedeća tri kruga smo se sretale i međusobno bodrile. Na 45-om km mi je Janko viknuo “prve smo” (ne “prvi smo” ni “prve ste”) i bilo mi je smiješno kako se uživio u tu našu žensku ekipu. Nakon toga sam krenula u zadnji krug, pokušala ubrzati, ali nije mi to baš uspjelo, ali i tempo koji sam išla je bio dovoljan. Postale smo svjetske prvakinje! Poslije sam se rastrčala, istuširala i otišla na pivo s ekipom.

Zahvaljujemo Zoranu Kosu koji nesebično podijelio sa svima nama svoje fotografije i video zapise iz Dohe.

Rezultati žene pojedinačno:


Rezultati žene ekipno:

 

 

Marija Vrajić Trošić, Nikolina Šustić, Antonija Orlić – SVJETSKE PRVAKINJE na 50 km trčanja! Uz njih trener Dragan Janković.

Posted by 3sporta.com on 5. prosinca 2015

Autor: 3sporta / foto i video: Zoran Kos

(631)

Vrijedi pročitati