Home Trčanje Naličje medalje Hrvoje Barić istrčao pakao Ultrabalatona

I DIPLOMIRAO NA MEDICINSKOM FAKULTETU
Hrvoje Barić istrčao pakao Ultrabalatona

378
0

“Zato jer je tamo!”.

DuMotion redovna 300×250 3

George Mallory (1886-1924), odgovor na pitanje: “Zbog čega se želite popeti na Mt. Everest?”

ULTRABALATON 2012. – moje apsolventsko putovanje

Prošla su nepuna tri dana od mog prolaska ciljem ovogodišnjeg izdanja Ultrabalatona. Puno sam razmišljao o tome što i kako napisati o ovoj avanturi i nekako sam mislio da bi 212 kilometara trčanja moglo unijeti malo inspiracije i da će se izvještaj sam pisati. Prošla su nepuna tri dana od mog prolaska ciljem, a ja sam prazan, umoran i još uvijek daleko od oporavka… No, počnimo ispočetka…

Prošle godine u otprilike ovo doba godine bio sam, zbog financijskih problema, prisiljen odustati od sudjelovanja na double ironmanu u Sloveniji pa sam za utjehu odlučio trčati 12 sati na Forrest Gump ultramaratonu u zagrebačkom Maksimiru. Rezultat nije bio za anale, ali sam riješio sto i sitno kilometara i osjećao se iznenađujuće dobro pa su se počele rojiti misli o idućoj, maloj žešćoj ultri. Kako ove godine završavam studij medicine, a nisam bio na apsolventskom putovanju, odlučio sam malo iskombinirati tih nekoliko ideja u jednu megaideju za pamćenje. Za diplomu ću si pokloniti pothvat koji se pamti cijeli život, pozvati društvo da me bodri i zabavlja, a ujedno i vidjeti Balaton. Uzduž i poprijeko.

Jedini cilj bio je završiti, bez ikakve želje za rezultatom pa sam sukladno tome planirao i treninge. Mjesečno bi odradio 400-500 km, gotovo bez utrka cijelu godinu, osim nekoliko sporijih trekkinga, sve u laganom tempu, na što više valovitom terenu, s ruksakom na leđima. Vikendom bi bili B2B trenizni ili duga trčanja, tjednom nešto kraća trčkaranja, a povremeno bi malo pustio noge na savskom nasipu i malo dozvolio pulsu da se izdivlja.  Srećom su pripreme prošle gotovo idealno, uz manje probleme s tetivama desnog stopala pred samu utrku. Taktika mentalne pripreme bila je pročitati, pogledati i saznati što više, specifično i općenito o ultrabalatonu i ultrama, iz što više perspektiva. Ne bih puno opterećivao s detaljima, ali neka od imena čije sam tekstove preživao i neki forumi na kojima sam upijao su: Dean Karnazes, Marshall Ullrich, Geoff Roes, Anton Krupicka, Hal Koerner, Sebastien Chaigneau, Scott Jurek, slovenski izvještaji s Tekaškog foruma, ultramarathonrunnig.com, irunfar.com, stranice (i linkovi Smile ) utrka Badwater, Western states 100 itd., kao i savjeti domaćih trkača i ostalih ultraša. Uglavnom, svaka i najmanja informacija bila je dobrodošla, a pročešljao sam sve živo – od planinskog trčanja do pustinjskih ultramaratona.

Jelena (cura), Robi (the Man) i ja krenuli smo u Mađarsku dan prije utrke, stali u Tihany-ju pokupiti startni broj, čip i majicu i stigli na spavanje oko 22 h.Nešto nakon ponoći priključili su nam se Neven (cimer) i Ana (njegova cura), Igor (kolega – Splićo) i Ana (druga Ana – Zovko) i oko jedan smo zaspali. Buđenje u pola pet i kreće ludnica! Odmah pri oblačenju strgam omiljene tajice u kojima sam planirao trčati – zakačio ih palcem. Lud pa živim… Najedemo se, sunemo kavu, spakiramo stvari i krenemo prema startu. Usput manje peripetije s službenicima u kampu, jerbo Mađari i engleski – kak ono Bandić kaže? Nebu išlo. Naime, vrata kampa bila su zatvorena i fino mi kod porte objašnjavamo da: „Ultrabalaton veršenji, race, runner…“. Brko digne obrve (btw, ako nemaš brkove, u Mađarskoj si totalno out), mahne Drugom (Drugi nema brke, ali misli da zna engleski pa kompenzira manjak brka), a ovaj pokaže prema ogromnim željeznim vratima i prokašlje: „You can do this!“. Bogati, koja raja. Odmah od jutra tak žestoko bodre, još nismo ni startali? A ne, on je zapravo mislio reći da slobodno mi sami odemo otvoriti vrata, a onda možemo i autom proći…

Na startu lagano nervoza, zadnje pripreme, wc, oblačenje. Prije samog starta susrećemo Slovenca Zdravka Čufara, kojeg sam nekoliko tjedana ranije molio  za par savjeta, pošto je on odradio već pet ultrabaltona (!), što u štafetama, što sam. Upoznajemo se i s ostatkom ekipe iz susjedne države,  a neke znademo već i od ranije, susretali smo ih na utrkama (Boris iz jedne druge priče također je tu).

Bilo kako bilo, vrijeme leti i eto ti odbrojavanje i start! Ultrabalaton počinje u šest sati ujutro u gradiću Tihany blizu sjevernog ruba Balatona, na njegovoj zapadnoj obali, a prvih 20-ak kilometara cesta lagano puzi uzbrdo. Ni ta činjenica, a ni ona da je pred nama još 212 km, nije nikoga spriječila da krene k`o da trčimo „desetku“ po Maksimiru. Korak po korak, metri idu… Ubrzo mi se priključuje Robi na bicu (i tu kraj mene ostaje do samog kraja!), časkamo i zezamo se, upoznajemo neke nove ljude (Gerhard iz Austrije je kraj nas neko vrijeme, pa onda Šveđanke Sandra i Johanna), komentiramo i planiramo. Kako nam slijedi dugi dan pa još duža noć i opet dan, dogovaramo taktiku da probamo dokumentirati sve što pojedem i popijem, pa da nam to drži koncentraciju i ubrza vrijeme. Prve kontrole brzo prolaze.

U starter pack-u svi natjecatelji dobivaju majicu, broj, čip (koji ide oko prsta, izgleda k`o plavi faloidni prsten koji se umeće – vidi ironije – na kontrolama u jednu rupicu – i još veće- koja registrira prolaz), milijun reklama, bonova i popusta i knjižicu sa popisom svih natjecatelja, detaljnom kartom i popisom hrane i osvježenja na svakoj pojedinoj kontroli. A na kontrolama svega i svačega: izotonik, voda, cola, pivo, keksi, grickalice, banane, grožđice, sir, paradajz, sol, šećer, limun, marelice… neke veće okrepe imaju i tjesteninu, juhu. Sve u svemu, organizacija je besprijekorna.

Na okrepama stajemo minimalno ili uopće ne stajemo. Temperatura je već od jutra prilični problem, pa jako pazimo na hidraciju. Na svakoj okrepi pijem najmanje pola litre tekućine, a između okrepa Robi mi dodaje vodu i svaka dva sata tabletu soli, po potrebi i želji potamanim koji sladoled, a kasnije i espresso, bezalkoholno pivo, energy drink itd. Najbolji način za pratiti hidraciju je preko mokrenja pa to i pratimo. Nakon dva sata i litara tekućine koju ni konj ne bi podnio, ja istisnem jedva par kapljica urina žutog k`o suncokret. Nije dobro. Treba puno puno više piti. Upravo to i radim, a pravu diurezu uspostavljamo tek navečer, gotovo pola dana kasnije.

Svakom pišanju veselimo se k`o da pišam drago kamenje. Jedan dio trase skreće s asfalta na prekrasnu šumsku stazu i pratimo Balaton na lijevom horizontu, dok nam se s desne izmjenjuju polja lavande i vinogradi. Zasigurno jedan od najkrasnijih dijelova trase. Iz idile i „mediteranskog štiha“ balatonskih makadama, skrećemo na užarenu cestu, gdje asflat puca od topline, a kroz pukotine se cijedi rastopljeni katran – pravi hardcore. Kraj ceste srećemo natjecatelja kako krpa gumu supporteru! Odmah se ubacujemo u akciju i Robi preuzima krpanje, a ja i natjecatelj (Mađar, nažalost sam zaboravio ime) krećemo dalje. Kao znak zahvalnosti pruža mi bidon i ja pocuclam malo soka i krene priča. Rukama i nogama, engleski i njemački, Mađar mi objašnjava da mu je ovo treći Ultrabalaton, da nema brige i straha i da ću lagano, ali sigurno, doći do cilja.

Ubrzo se vraća Robi i rastajemo se od novostečenih prijatelja. Blizu smo prvog maratona, a temperatura je već opako porasla. Kreću prva odustajanja, paklena vrućina uzima svoje žrtve. Jednog natjecatelja susrećemo kraj ceste u jarku, s bolnim grčevima, a ubrzo kraj nas projure kola hitne pomoći. Knedla u grlu. Nismo od onih kojih se daju smesti, pa nastavljamo dalje i evo prvog maratona, dok si rek`o prvi maraton.

Kakva bi to ultra bila da nakon prvog maratona ne slijedi iznenađenje? I uslijedilo je, u obliku prokrvavljenih bradavica (prvi put u životu!). Srećom smo ubrzo uočili, skinuo sam majicu i idućih 30 km nastavio bez majice, s puno kreme za sunčanje, flasterima i „Krupicka style“ trčanjem. Oko 60-og kilometra počinje prava borba s Celzijusom. Primoran sam odustati od trčanja, jer čim krenem lagano joggirati, puls skače u nebesa. Čak i samo hodanje po 42 stupnja je neizdrživo. Idućih nekoliko sati najsporije je u čitavoj utrci.

Autom nam se pridružuje ekipa iz kampa i naručujem sladoled, a u Kestehely-u me dočeka pizza i bezalkoholno pivo, pranje nogu i nove čarape. Prije samog Kestehely-a upoznajem Slovenca Leopolda iz Novog Mesta i trčimo zajedno nekoliko kilometara. Izgleda odlično i ima ludi tempo, a kad ga upitam za osobne rekord i on kaže: „Pa tak, polmaraton najbolše okoli ena ura šest minot, ampak ko sem bil mlajši“, jasno mi je i zbog čega izgleda odlično i ima ludi tempo. Nakon Kestehely-ja slijedi dno dna svih dna. Zbog vrućine debelo preko 40 stupnjeva jedva se uspijevam kretati brzinom od oko 5 kilometara na sat. Očajan sam i razmišljam o tome da bi ovo možda mogao biti kraj. Crne crne misli. Hrana neće u usta, tekućina jedva. Još samo prije pola sata bio sam odlično, a sad ovo. Robi vidi o čemu se radi, bodri me i diže raspoloženje, jer se čuo s Vlahekom (alfa doktor – Pavao Vlahek) i ekipa iz TK Međimurja me čeka na idućoj kontroli!

Neposredno prije kontrole, Robi me ostavlja, a na biciklu mi se pridružuje Pavao, časti me bezalkoholnim pivom i govori nešto u stilu: „E, baš ti je ovo trebalo, a? Da nisi slučajno odustao, ipak smo mi iz druge države došli po ovoj vrućini tebe bodriti“. Na okrepi me dodatno podržavaju moji triatlonci: Dragec (Dragec), Patricija (Dragecova), Zrinka (i beba – Vlahekova) i Turek (koji ga znaju, znaju tko je, tko ga nezna, brže bolje nek to popravi!). Temperatura se neznatno spušta, kriza lagano jenjava, noga pred nogu i jurimo – dva maratona!

Bližeći se stotom kilometru, osjećam se sve bolje i sustižem neke trkače koji su me ostavili par kilometara ranije. Stajem pojesti juhu, Robi me čast espressom (naj naj stvar na cijeloj ultri je espresso!), sjedam na dvije minute. Dok halapljivo srčem juhu, ugledam preko puta mene sjedi, ni manje ni više, Šarka Kolbova. Šarka (ili kak bi to Joža Dikon rekao: „Šarkica“) je legenda ultratriatlona, pobjednica svjetskog kupa, koja iza sebe ima kilometara i kilometara, na biciklu, pješke i u vodi. Nekontrolirano se trese i ne može držati žlicu u ruci – vrućina je napravila svoje.

Brzo jurim dalje, treba iskorisiti ovih par sati kad se osjećam dobro. Na stotom kilometru još jedno iznenađenje! Čeka me ekipa iz rodnog kraja: Dado (on se tu mota od kad znam za sebe), Nikola (otprilike isto) i Patricija (Dadina cura). Od tog trena do kraja više ni u kom trenu odustajanje nije dolazilo u obzir. Na 112,2 km je cut-off koji valjda preći za 16 sati. S obzirom na spor tempo nakon Kestehely-ja, stižemo tamo za 15 sati i 20 min, a na putu nas prati prekrani zalazak Sunca i nešto podnošljivije temeperature. Počastim se s 10 minutnom masažom, promijenim čarape, skidam kapu i navlačim čeonu lampu, progutam Snickers, sendvič, colu, vodu i jurimo. Suporteri odlaze na spavanje, ostaje Robi na bicu i Jelena, Igor i Neven u autu. Slijedi noć.

Noć je ugodna, brzo prolazi, s manjom krizom i odličnim tempom. Srećemo neke ljude koji su nas ostavili još ujutro, na izmaku su snaga. Pričamo s Andrašom i Tamašom, dvojicom mladih Mađara koji su svoju sreću odlučili potražiti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Andraš radi u Londonu u pekarnici, Tamaš u Bristolu kao zaštitar. Oboje su dobro, ali se Tamaš žali da mu srce preskače. Priča nam da je prije dvije godine imao operaciju na srcu radi aritmije i da se boji ove novonastale situacije. Boji se odustati, jer nije slabić! Robi ga tješi da sigurno nije slabić ako je izdržao preko sto kilometara po paklenoj vrućini, a iza sebe ima operaciju srca.

Dečki nas ostavljaju i mi kročimo dalje u noć. Tempo raste, osjećam se odlično, puls se smirio. Za nekoliko kilometara sustiže nas auto i netko viče i trubi: „Hey guys, you want some cold coke?“. To je Tamaš u autu, iako je odustao od trčanja, pomaže Andraša i nas. Jedna od prekrasnih stvari vezanih uz ovaj sport upravo je nevjerojatan duh i atmosfera koji prožimaju čitavo natjecanje. Svatko se bori sam sa sobom i protiv sebe i svima je jasno da je teško i svak bodri svakoga. Bodriš ovog ispred jer znaš da se nadljuski bori i da uspijeva istisnuti još malo da bude brži od tebe. Bodriš ovog iza, jer znaš da mu je teško k`o sam vrag, ali ne odustaje, nego se proba držati tu negdje. Svi rade i treniraju iznad mogućih granica, nitko od toga ne zarađuje, a razina predanosti je nemjerljiva! Utrčavamo u Šiofok, a atmosfera je na vrhuncu. Tri su sata ujutro, cijeli grad fešta, klinci po ulicama, gole konobarice po šankovima, kupači na noćnom ludovanju… U međuvremenu smo prešli i treći maraton.

U autu se za volanom izmjenjuju Jelena i Neven, Igor je za navigacijom. Prate nas i kupuju potrepštine. Vrijeme mi brzo prolazi, a supporteri me opominju da bi bilo dobro malo stisnuti sad kad je još podnošljivo (noću je temperatura bila 22 stupnja – razlika od 20 stupnjeva u odnosu na dan!). Stišćem do kraja i do osam sati ujutro dajem sve od sebe, zadnje atome snage, samo kako bi napravio dosta rezerve za prohodati zadnji dio. U međuvremenu stajem na brzinu na doručak i progutam juhu, tjesteninu, kavu, bezalkoholno pivo i gel. Na tom stajalištu za par minuta mi pobjegnu Šveđanke iz prvog dijela.

Robi mi priča kako je jedna od njih žestoko povraćala. Stiže druga žešća kriza kad jedva uspijevam držati oči otvorenima. Na čas sam ostavljen sam, jer je ekipa s autima otišla uzeti stvari i iseliti se iz apartmana, a Robi je na misiji „espresso“. Teturam kroz nekakvu šumu do okrepe, i imam osjećaj da ću se strovaliti u prvu rupu kraj ceste. Srećom, kriza nije duža od pola sata i ubrzo sam spreman za posljednjih nekoliko sati. Malo pojačam tempo i taman mi se čini da bi mogao i malo ranije završiti od planiranog vremena, kadli… Uđemo u nekakav grad, sa sporedne ceste na nekakvu široku cestu, aleju – što li je već, a meni se kao zaleti malo sline i nakašljem se. Refleks kašlja, koji ima izbaciti stupac zraka i time eliminirati iritans iz dišnih puteva, iz mene je izbacio takvu rigotinu kakvu svijet nije vidio. Nakon prvog čina performansa, Robi me gleda u čudu, veli: „Slabo ti je? Mučno u želucu? Ili je to samo od ovog kak ti se zaletelo pa si kašljao?“, a ja velim: „Ma koje mučno, nemam pojma kaj je to. Daj mi malo vode da se operem. To mi je od ovog kašljanja, nije mi uopće loše“. Operem se i počistim, duboko udahnem i velim: „Ne, stvarno mi nije mučno, ali bi mogao jooošššššššššššaablllalalalaaaaaarrgrgrhhghghghh…“ i opet rigotina svih rigotina. Sav onaj doručak od pred par rečenica, leži totalno neprobavljen pred nama na cesti. Pogledamo jedan drugog u čudu i krenemo dalje. Četvrti maraton je gotov.    

Za kraj balade puno hodanja, gotovo bez trčanja. Svi čekamo kraj i svi navijamo. Jelena nakon svake kontrole prohoda sa mnom stotinjak metara, poljubi me i bodri. Bez nje ne bi išlo.  Supporteri me čekaju na svim okrepama i staju između kako bi nam dali vode, jer je temperatura ovaj put 46 stupnjeva i topim se. Kad već misliš da je kraj, opet problemi. Na 200 km grčevi i užasni bolovi. Noge ne slušaju, ne mogu napraviti korak. Borim se i mučim, ali znam da je to kraj i da stižem unutar limita i da sam istrčao Ultrabalaton! Četiri kilometra prije cilja, uzbrdica svih uzbrdica. Jedva hodam, teturam i mislim da je kraj predaleko. Opustim se i lagano lagano kročim i samo razmišljam o cilju i plavoj traci s mojim imenom koju digneš kad ulaziš u cilj. Upravo se to i dogodi. Nisam brz i nije neki rezultat i ulazim u cilj tek osmi prije kraja, nekoliko minuta prije limita. Razočaran? Nipošto… Nismo ni svjesni što se dogodilo i saznajemo tek nekoliko sati kasnije kad Robi javlja da nas je na cilj ušlo samo 34. Ja sam 28. Prijavljeno je debelo preko 200 individualaca, na startu se pojavilo nešto manje od 200. U svemu tome ima još puno dogovština i priča, o tome kako se prdi kad se preždereš grožđica, zašto ne jesti lubenice ili do kakvih se razmjera trbuh napuhne na Ultrabalatonu, ali vrijeme je da se stvar počne razriješavati…

Kraj priče nije kraj priče jer dolazimo doma (Čakovec) u kasnim večernjim satima, ja ne mogu stati na noge, a za manje od 24 sata trebam biti u Zagrebu. Moram položiti završni ispit i diplomirati. Stanje sa stopalima je očajno, jer su se svi žuljevi stopili u dvije ogromne krpe koje vise s prednjih polovica tabana, nokti na palcima se sjaje poput mramora, a u desnom koljenu je izjev veličine jajeta. Odlučim posjetiti kirurgiju pa da me malo pokrpaju da mogu diplomirati. Skinu višak mrtve kože, zalijepe i poslikaju, ordiniraju analgetike i antibiotik. Dok čekam nalaz rentgena, zaspim u kolicima u hodniku bolnice. Idući dan diplomiram.    

Osjećaj je neopisiv pa neću ni probati. Jedan trkač jednom reče da su ultre metafore za život. Slažem se s time. Prolaziš krize i padove, dižeš se jer vjeruješ u nešto gotovo nemoguće. Svodiš se na instikte i nagone i ostavljaš nebitno po strani. Možda bi pretjerao kad bi usporedio s meditacijom, ali definitvno ima trenutaka kad si prazan i miran i svega ostalog nema. No svega toga ne bi bilo i cilja ne bi vidio da nije bilo krasnih i nesebičnih ljudi: Jelena, Robi, Neven, Igor, Ana, Ana, Davor, Nikola, Patricija,  Pavao, Zrinka ( i beba Smile), Dragan, Patricija, Danijel, ali i mnogi drugi čija imena pune stranice drugih priča. Veliko im hvala!

Do iduće avanture,
Hrvoje

Autor: Hrvoje Barić

(378)

Vrijedi pročitati

Wallpaper 1 – žena
Wallpaper 2 – raspored