Home Trčanje Naličje medalje [INTERVJU] Antun Belošević – kako sam iskovao broncu na Svjetskom prvenstvu

TREĆI NA SVIJETU
[INTERVJU] Antun Belošević – kako sam iskovao broncu na Svjetskom prvenstvu

1.23K
0

Četvrtak predvečer, kod pješačkog mosta na Dravi u Varaždinu – tamo ćete sigurno naći Antuna Beloševića, kojeg svi prijatelji zovu “Toni”. Skoro uvijek u pokretu, skoro uvijek s maramom na glavi, ugodan, ali vrckav, uvijek spreman pomoći i uvijek spreman za razgovor. Tamo sam ga pronašao nakon sjajnog rezultata koji je ostvario na Svjetskom veteranskom prvenstvu u trčanju na 100 kilometara protekle nedjelje u Svetom Martinu na Muri.

 

NW_MgSportSprej_1

 

Toni, prije svega čestitam ti na bronci na Svjetskom prvenstvu!

Hvala ti!

 

Svi koji trče znaju te kao odličnog trkača, rekli bismo “stare garde”, ali mnogi ne znaju da si s trčanjem počeo u svojim srednjim godinama. Što te privuklo trčanju?

Ma, počeo sam trčati još u osnovnoj školi. : ) Šalim se, to je bilo ono standardno školsko trčanje. No ako me pitaš kad sam se službeno “zaredio”, bilo je to 2003. godine. Znam i datum, 5. ožujka 2003. godine, u srijedu, tada sam postao član Trkačkog kluba Marathon 95 Varaždin. Tada sam bio star 48 godina. U to vrijeme održavali su se takozvani “klupski dani” srijedom, a četvrtkom je bila liga na Dravi, baš kao i danas. I prije toga trčao sam “sam za sebe”, ali nisam nikad trčao utrke. S kolegama iz kluba počeo sam prvo trčati ligu četvrtkom, a malo po malo došlo je i do ideje da idem na duže utrke.

Nisam ja baš imao čistu sliku o tim dužinama, polumaraton, maraton, o utrkama nisam baš puno znao. Te 2003. otrčao sam nekoliko kraćih službenih utrka, uglavnom po bližoj okolici, a ideja mi je bila da, ako ću trčati polumaraton, da to bude “moj” Varaždinski polumaraton. Tako je i bilo, moj prvi polumaraton istrčao sam te 2003. u rujnu, u Varaždinu. Bilo je to 9. izdanje naše utrke.

 

Znači, te godine si došao od potpunog rekreativca do trkača s istrčanim polumaratonom?

Da, prvi sam polumaraton istrčao za 1:45 h, a nakon prolaska kroz cilj “zvijezde trčanja” su mi rekle – “pa mogao si ti to i brže”. Pitam ja njih – “a zakaj to mislite?”, vele – “pa ušao si u cilj, nisi se ni uznojio”.

 

Tada si vidio da možeš…

Da, krajem trkačke sezone u Zagrebu se održava Starek i to je bio moj drugi polumaraton. Taj sam polumaraton istrčao za 1:37 h. Taj bolji rezultat je došao prirodno, samo održavanjem kontinuiteta trčanja. Kad su vidjeli da trčim solidno, našlo se podosta savjetnika koji su me nagovarali da pojačam treninge, da trčim dionice, pa fartleke, pa svašta. Rekao sam im – gospodo draga, ipak sam ja malo prestar, trčim svojim nogama, ja idem kol’ko ide. Da sam imao možda desetak godina manje i razmišljao bih o tome, ali nije mi brzina predstavljala neki prioritet.

 

 

Kako si došao do prvog maratona?

Trčim uglavnom tu uz Dravu, po kanalu, pored starog korita, po šumi… Bio je početak 2004. godine, negdje iza Nove godine, i puno se pričalo o maratonima. I padne mi na pamet – pa mogao bih ja trčati Plitvički maraton. Pripremao sam se baš predano, na Dravi sam to proljeće istrčao najmanje tri maratona “na suhu”, sam, tako da sam bio siguran da imam dužinu. Taj svoj plan nisam skoro nikome rekao. Našli smo se u autu za Plitvice, ekipa iz kluba, Kruno, Joža Lacković, Štef Bernat i ja. U jednom trenu pita Joža – “Kaj, samo ja idem na maraton?”. A veli Kruno – “Ne, i Toni trči maraton”. Taj sam svoj prvi maraton istrčao za 3 sata i 46 minuta. Od onda imam 15 Plitvičkih maratona, 15 Zagrebačkih maratona, i 13 ili 14 Ljubljanskih. Bilo je puno putovanja i izvan Hrvatske, u Bratislavu, Trst, Vigarano, dosta po Italiji, Mađarskoj i Austriji.

 

Ali maraton ti nije bio dosta…

Nije, sjećam se kako je došlo do toga da istrčim prvu Čazmu. Nekad, prije nego smo se svi prebacili na Internet, o utrkama smo se informirali na utrkama. Na Stareku 2004. dijelili su se leci s pozivima na utrke. Tako mi je u ruke dospio raspis za Čazmu, koja se 2005. godine održavala po 30. put. Ta zima je bila praktično potpuno bez snijega, tako da se cijelu zimu moglo trčati bez problema. Mislio sam si, 30. Čazma, idem probati. Pisalo je u raspisu da se može odustati putem i da te pokupe, pa rekoh sebi, ako bude išlo – dobro, ako ne, opet dobro. No sve je prošlo dobro, istrčao sam prvu Čazmu za 5:38 h, ako se dobro sjećam. Nakon toga istrčao sam još sedam Čazmi.

 

A ukupne brojke?

Istrčao sam 72 maratona, 8 Čazmi, 84 polumaratona i tri stotke. Za kratke utrke ne znam.

 

Kratko si bio i u triatlonu?

Da, negdje 2008. godine osnovali smo Triatlon klub 042. U idućih pet-šest godina aktivno sam kombinirao trčanje i triatlon, u kojem sam nastupao na kraćim triatlonima, najduži mi je bio olimpijski. U triatlonu sam bio najviše zbog mlađih, radio dosta na organizaciji i bilo je to baš lijepo vrijeme.

 

I nekako mi se čini da tu nije bio kraj tvojim željama

Da, 2016. došao je raspis za stotku. Pratio sam tu scenu, cure iz Sljemena, pa svi ti vrhunski rezultati, 12 sati, 24 sata. Poprilično me kopkala ta ideja da trčim stotku. I došao je taj raspis, utrka u Svetom Martinu, 30 kilometara od Varaždina, u mojem dvorištu. Mislim si – idem probat.

Napravio sam neke pripreme, ništa specijalno. Imam dosta iskustva na 42, znam dužinu Čazme, a sve je u krugu od 2.5 km. Mislim si – ako dođe do toga da ne mogu, stanem, velim nemrem, skinem broj i to je to. No međutim, istrčao sam tu prvu stotku za 10 sati i 26 minuta. To je te godine bilo i prvenstvo države, na kojem sam osvojio apsolutno treće mjesto, kao najstariji sudionik koji je završio utrku, u svojoj 61. godini.

 

Bio si i godinu poslije u Svetom Martinu

Prošle godine sam ciljem prošao na petom mjestu, s vremenom 9 sati i 51 minutu.

 

 

I dolazimo do ovogodišnje utrke…

Sve je počelo te 2017. kad je Sveti Martin dobio “befel” za organizaciju Svjetskog prvenstva. I onda je došao službeni raspis, da se uz svjetsko održava i Svjetsko veteransko prvenstvo. Tako sam se prijavio na to veteransko prvenstvo. Mislio sam, ako sam dva puta istrčao, pa istrčat ću i treći put, ni jedne milisekunde nisam razmišljao o nekom plasmanu.

Pripreme su mi ove godine ipak bile malo jače. U brojkama to je otprilike ovako – 2016. sam u proljetnih i ljetnih tri mjeseca istrčao oko 900 kilometara, prošle godine sam počeo s pripremama mjesec dana ranije pa sam istrčao oko 1.200 kilometara prije stotke, a ove godine sam počeo još ranije, od travnja do utrke napravio sam oko 2.000 kilometara. Ovaj put nije bilo samo dužine, bilo je i tempo trčanja, pa čak i onih fartleka s početka razgovora.

 

Reci nam nešto više o nastupu na Svjetskom prvenstvu

Mogu reći, jer sam je istrčao tri puta – staza u Svetom Martinu je brutalna. U odnosu na prethodne dvije godine staza je promijenjena, od mjesta gdje smo se prethodnih dvije godine okretali trebalo je u istom smjeru trčati dodatnih 1.800 metara do okreta. Tu je i onaj dio pored “Potkove”, a i prolazak ispred hotela, sve to donosi dodatne metre uzbrdice u svaki krug. Prvih nekoliko puta čovjek to uopće ne registrira, ali negdje peti, šesti put već postaje primjetno i onda sve teže prema kraju utrke. Ja se uvijek prilagođavam stazi, ne može se ona prilagoditi meni.

Na svojim sam pripremama radio simulaciju koliko brzo ja to mislim trčati. Mjerenja prolaza radio sam na 15 kilometara u tim pripremama. Ideja je bila da trčim konstantno 1:30 sat/15 km što je tempo 6 min/km. Kad je utrka krenula, nisam se toga mogao držati. Bilo je baš divno jutro za trčanje, hladnjikavo i krenuo sam prebrzo. Tako da sam do 48 kilometra trčao u prosječnom tempu 5:25 min/km. Jednostavno se nisam mogao zakočiti. Čak sam na okretištima namjerno stajao, prohodao, da nekako smanjim tempo, ali nosilo me. Dužinu od 61 km, što je ekvivalent Čazme, istrčao sam za 5 sati 38 minuta.

I kako to redovito biva, već blizu 70. kilometra osjetio sam da sve baš ne štima, “zakiselio” sam se i bilo mi je teško na uzbrdicama. Tako da sam nakon toga taj “svoj” krug od 15 kilometara trčao 1:52 sata. Zadnji sam ipak malo podigao i završio ga za 1:32 sata.

 

No to je ipak na kraju donijelo odličan rezultat.

Da, bio mi je to najbolji rezultat na stotki, bio sam brži od prošle godine. Utrku sam završio za 9 sati 50 minuta i 33 sekunde.

 

To je bilo sasvim dovoljno za svjetsku broncu u veteranskoj kategoriji 60-65 godina.

Da, pobijedio je Nizozemac Jan-Albert Lantink, taj čovjek trči strašno. Imao je vrijeme 7:29:35. Drugi je bio Nijemac Wolfgang Braun koji je išao 9:00:18, a sedam minuta iza mene kroz cilj je prošao četvrti iz kategorije. Dosta ih je iz moje kategorije i odustalo.

 

I jedno kliše pitanje za pred kraj: koja je tvoja poruka za mlade?

Nisam baš sklon davati savjete ni mladima ni onima starijima. Trebamo se svi prilagoditi, znati što hoćemo i s čim raspolažemo. Pogledati sami sebe koliko možemo. Skoro svima nama trčanje je samo hobi, za sebe kažem da sam malo jači rekreativac. Ako baš inzistiraš na “porukama”, savjetujem svima da se čuvaju, trčanje treba biti izvor zdravlja, a ne ozljeda i bolesti kad se pretjeruje.

 

Poznavajući tebe, siguran sam da imaš i nove “sulude” planove.

Pa prvo su neki normalni planovi, prvo nam dolazi Zagrebački pa onda i Ljubljanski maraton, a za iduću godinu bilo bi dobro odraditi 100 milja Velebit traila.

Razgovarao/fotografirao: Zvonimir Mikašek

(1227)

Vrijedi pročitati