Home Trčanje Naličje medalje [INTERVJU] Balázs Simonyi – filmski redatelj i spartatlonski trkač

ULTRA - FILM O OBIČNIM LJUDIMA NA EPSKOM PUTOVANJU
[INTERVJU] Balázs Simonyi – filmski redatelj i spartatlonski trkač

239
0

Balázs Simonyi: “Za trkače je Spartatlon kao što je za muslimane hodočašće u Meku; nešto što mnogi žele iskusiti barem jednom u životu”

 

NW_MgDirekt4

 

Iz godine u godinu trkači iz svih krajeva svijeta sudjeluju u jednom od najprestižnijih i najizazovnijih trkačkih natjecanja na svijetu – Spartatlonu. Cilj ove utrke je u roku od 36 sati prijeći udaljenost od 246 km od Atene do Sparte, koju je nekada davno pretrčao glasnik Fidipid kako bi potražio spartansku pomoć u ratu između Atenjana i Perzijanaca.

Protagonisti dokumentarnog filma “Ultra” mađarskog redatelja Balázsa Simonyija, ali i sâm redatelj, imaju osobne razloge zašto se pridružuju ovoj ekstremnoj utrci. Umjesto vrhunskih sportaša, film prikazuje obične ljude, rekreativne sportaše, a kamera ih prati u trenucima kada se suočavaju s teškoćama i pomiču granice vlastite izdržljivosti, kako fizičke tako i psihičke.

Uoči 36. izdanja Spartatlona, koji se održava 28. i 29. rujna 2018., popričali smo s redateljem Balázsom Simonyijem na filmskom festivalu u Vukovaru, gdje je film imao svoju hrvatsku premijeru.

Balázs Simonyi rođen je 1980. u Budimpešti. U razdoblju od desetak godina četiri je puta pokušavao upisati Akademiju, tri puta kao redatelj, jednom kao snimatelj – no nije uspio; prvi put, kada je imao 20 godina, rekli su mu da je premlad i da nema dovoljno iskustva, posljednji put da je prestar i prekvalificiran. Pa je odlučio studirati (i diplomirao) filmsku teoriju i povijest filma, a praksu je brusio niskobudžetnim i gerila filmovima u vlastitoj produkciji. Desetak godina radio je i kao fotograf za razne časopise, a njegov najnoviji film “Ultra” koprodukcija je HBO Europe, te je prošle godine bio nominiran za najbolji dokumentarni film Europske filmske nagrade, europske inačice Oscara.

 

ULTRA trailer from Moving Docs on Vimeo.

 

– Vrlo sam izbirljiv kada su u pitanju filmski fondovi i trošenje novca poreznih obveznika. Pokušavam ne raditi filmove s velikim budžetom i nastojim raditi sa stranim TV kanalima kao koproducentima ili s privatnim kanalima, kao što sam uradio s HBO-om. Dakle, ne ulažem javni novac u svoje projekte, već novac privatnih tvrtki, tako da je rizik samo moj i njihov – objašnjava svoju poslovnu filozofiju Simonyi.

Iako je “Ultra” ponajmanje film o trčanju, već je to film o ljudskim životima i odlukama, zanimljivo je da su mnogi festivali film odbili jer su mislili da je riječ o sportskom filmu.

– Sport je neka vrsta stigme, to nije politika i neka sočna aktualna tema pa je vrlo teško natjecati se s filmovima poput onih o ratu u Siriji – iskren je Simonyi. Kako je on počeo trčati?

– Sve je počelo prije jedanaest godina: rastao sam se, preselio, bio sam depresivan i pretrpan poslom. Nitko i ništa nije me činilo sretnim. Jedan prijatelj pozvao me da se okušam u trčanju. Te 2007. godine trčanje još nije bilo popularno kao danas. Rekao sam okej, zašto ne, i to mi je otvorilo vrata u jedan sasvim novi svijet, pa ako hoćeš i subkulturu, i jako je pozitivno djelovalo na mene. Unutar tri mjeseca vidio sam kako se moje tijelo mijenja i, što je još važnije, kako se mijenja moja psiha. Trčanje je unijelo red u moj život i donijelo mi nove ciljeve. S time da ja nisam i ne želim biti prorok trčanja: ima mnogo ljudi koji ne vole trčanje i ne treba ih na to siliti, ali svi bi trebali naći neki hobi, nešto što im je važno i što shvaćaju ozbiljno i u što mogu uroniti pored svog posla i obitelji. Za mene je to trčanje – objašnjava 38-godišnji redatelj, koji trenutno završava doktorat iz umjetničke teorije.

 

 

Uz redatelja, film paralelno prati još četvero trkača: Njemici Annett trčanje pomaže da prebrodi teške trenutke nakon gubitka djeteta. Otac i sin iz Francuske zajedno trče već godinama, a na putovanjima ih prati mama koja je svoj život podredila obitelji. Béla Szabó po zanimanju je inženjer. Živi u malom mjestu na Balatonu i, kako se i sâm šali, njegovo ime i prezime toliko je obično da ispunjava 15 stranica budimpeštanskog telefonskog imenika. Ali Béla nije običan trkač – pet puta je nastupio na Spartatlonu i nijednom ga nije uspio završiti. S obzirom da su tijekom snimanja filma donesena nova pravila, nitko tko je pet puta nastupio na utrci, a nije ju dovršio, nema više pravo prijaviti se i nastupiti. Zato je Béla odlučio dva dana nakon službenog Spartatlona otrčati svoju privatnu utrku, na kojoj ga autom prati supruga.

– Spartatlon je jako popularna utrka, ima mnogo prijava i vrlo je teško na nju upasti, pogotovo za veterane kao što sam ja, koji nisu toliko brzi, ali vole tu utrku i žele joj se vraćati svake godine. Postoji kvalifikacijsko vrijeme, a ako ga ne uspiješ istrčati, tvoje ime izvlači se u lutriji. Spartatlon je u top 5 ultraških natjecanja u svijetu, ali organizatori pokušavaju učiniti utrku još elitnijom, žele ozbiljnije i brže trkače i zato su te 2015. godine, kad smo mi snimali film, promijenili pravila. Međutim, trkačka zajednica bila je vrlo ljuta i pritisnuli su organizatore, tako da je to pravilo već sljedeće godine ukinuto – objašnjava Balázs Simonyi, koji je Spartatlon istrčao čak pet puta, a ove jeseni ide i na svoju šestu utrku – bio je na listi čekanja, ali uspio je  kvalificirati se nakon što je netko odustao. Kako se priprema za jednu ovako zahtjevnu utrku?

 

Redatelj filma “Ultra” Balázs Simonyi i sam je peterostruki finišer Spartathlona

 

– Najbolji trening za mene su utrke, zato što utrku kao što je ova ne možeš uvježbati. Mnogi moji prijatelji koji također trče ultramaratone trče vikendom 6-7 sati i trče i do 100 kilometara. Ja nemam toliko vremena i nemam želju za tim, a na treningu trčim maksimalno 15 km u komadu. Treniram oko pet puta tjedno i tjedna kilometraža mi ne prelazi 70-80 km. To možda djeluje puno, ali nemam osjećaj da nešto žrtvujem, jer da ne trčim bio bih loša osoba, tako da je to win-win situacija za svakoga – kaže Balázs, koji nema trenera, ali je stekao trenersku diplomu iz triatlona, no priznaje da ne koristi nikakav znanstveni pristup u planiranju svojih treninga i utrka.

U filmu Balázs djeluje pomalo ljut na sebe što se uopće pojavio na startu, psuje, vrlo je ciničan, naglas mašta o odustajanju i izležavanju u krevetu, a njegove krize tipične su za jedno ovako iscrpljujuće natjecanje, na kojem, spomenimo i to, trasa utrke nije zatvorena za promet, pa uz sve fizičke i mentalne napore, valja biti i maksimalno koncentriran na cestu po kojoj jure kamioni.  

Za trkače je Spartatlon kao što je za muslimane hodočašće u Meku; nešto što mnogi žele iskusiti barem jednom u životu. Najteža stvar na utrci vrlo su stroga prolazna vremena: iako je rok za završetak utrke 36 sati, postoji 75 kontrolnih točka i svaka ima svoje vrijeme zatvaranja, tako da ne možeš kalkulirati i trčati brzo na početku, a pri kraju hodati, već moraš održavati tempo čitavo vrijeme – objašnjava redatelj, koji na utrkama nema pratnju već uvijek trči sam jer smatra da je upravo to poanta trčanja, a ultramaraton te, kaže, nauči mnogo toga o sebi, pokazuje ti važnost i nevažnost stvari.

 

 

Je li bilo teško naći ljude koji imaju zanimljive priče i voljni su ispričati ih pred kamerom?

– I da i ne. Na početku smo imali 7-8 protagonista, na kraju ih je ostalo petero. Nismo htjeli snimati elitne trkače ili egzotične ljude, jer osobno smatram da je ekstremnije voziti kamion od Istanbula do Hannovera i sjediti šest dana u neudobnom položaju nego trčati ultramaraton. Htjeli smo obične ljude koji imaju neku zanimljivu ili dirljivu, ali jednostavnu priču. Moja najveća prednost bila je ta što sam bio s njima u utrci, nisam bio samo redatelj koji sve prati izvana, tako da su imali puno povjerenja u mene – ističe Simonyi i dodaje da je situacija tijekom utrke vrlo važna, budući da vidiš kako ljudi reagiraju bez poze i maske, te kako donose odluke.

– Odluke su vrlo zanimljive u filmu, one zapravo pokreću film, ne samo ovaj, nego filmove općenito. Ovdje se konkretno radilo o odluci nastaviti utrku ili odustati i bilo je vrlo dramatično. Ispočetka smo mislili da će trčanje na ekranu biti dosadno i htjeli smo prikazati samo 20 posto trčanja, a 80 posto privatnog života naših protagonista, no predomislili smo se i odlučili sve karte staviti na utrku. Imali smo ekipu od 50-ak ljudi, što je inače brojka za snimanje igranog filma, i samo snimanje bio je veliki izazov za naše snimatelje. Jedini problem koji smo imali bilo je snimanje dronom, jer u ekipi imamo dva Turčina koji su upravljali dronom, a možete si misliti što su Grci pomislili kada su vidjeli Turke kako usred Grčke podižu dronove preko rafinerija i mostova, no sve je dobro prošlo – uz smijeh opisuje Simonyi.

 

Film, koji se inače može pogledati i na HBO-u, posvećen je Johnu Fodenu, osnivaču Spartatlona, koji je preminuo 2016. godine, a razgovor s njim pojavljuje se u jednom od posebnih dodataka.

– Foden je bio britansko-australski oficir zračnih snaga, koji je poput mene bio veliki fan grčke povijesti. Čitao je Herodota i u knjizi je naletio na podatak o glasniku koji je put od Atene do Sparte prevalio u 36 sati. Bilo je to 1982. godine. Zamislio se nad tim, a  kako je bio vojnik, volio je izazove te su on i nekoliko njegovih prijatelja vojnika odlučili sami isprobati je li to moguće. Tri vojnika stigla su u Spartu unutar vremenskog limita, tako da je odlučio organizirati utrku. Potvrdio je legendu i tako je sve počelo. Inače, u filmu je rekao da je sve to napravio zbog taštine jer je htio biti slavan poput Heinricha Schliemanna i vjerovao je da će, ako potvrdi Herodotovu legendu, i sâm postati legenda. Tako je i bilo, zbog utrke je ušao u sportsku povijest, u sportski Olimp – priča Simonyi, koji je od malena volio grčke mitove i povijesna mjesta o kojima je čitao, a “Ultra” je za njega vrlo poseban film jer je to, kaže, neka vrsta njegove ars poetice.

Dokumentarni film “Ultra” možete pogledati na HBO Go platformi.

 

Više o Spartathlonu

 

 

Piše Lana Bunjevac

 

(239)

Vrijedi pročitati