Naslovna Trčanje Naličje medalje INTERVJU: Franjo Lončar – Maraton kao stil života

ZA SAD ISTRČAO 220 MARATONA!
INTERVJU: Franjo Lončar – Maraton kao stil života

1.53K
0

Nedavno sam dobila čast da napravim intervju s jednom zbilja posebnom osobom i fantastičnim trkačem. Predstavljamo vam Franju Lončara, čovjeka s najviše pretrčanih maratona u Hrvatskoj!

 

3sporta: Hvala Vam što ste pristali na ovaj intervju za naš portal. Recite nam nekoliko crtica iz svoje biografije

Sve za trčanje

Rođen sam svibnja 1954. godine u Lupljanici Gornjoj u sjevernoj Bosni, gdje sam završio osnovnu, a u općinskom središtu Derventa, srednju građevinsku školu. U Zagrebu sam studirao od 1973. god. i diplomirao na građevinskom fakultetu 1978. god. U sretnom braku sam od početka te iste 1978. godine, dakle skoro 38 godina. Otac dvoje odrasle djece, na žalost, još nisam postao biološki djed. Po zanimanju sam privatni poduzetnik. Kao dipl.inž.građ. radim u vlastitoj tvrtki registriranoj za projektiranje, stručni nadzor, konzalting i inženjering u graditeljstvu.

 

3sporta: Kada je nastala Vaša ljubav prema trčanju?

Da, upravo je riječ o ljubavi. Od petog razreda osnovne škole sudjelovao sam na lokalnim krosevima, a nastavilo se sporadično i u srednjoškolskom periodu. Ozbiljnije bavljenje atletikom za mene je započelo 1973. god. kad sam se kao brucoš učlanio u AK Mladost za koji sam nastupao 5 godina u disciplinama bacanje koplja i 400 m prepone, a po potrebi i u štafetama pa čak i u troskoku. Po završetku studija upražnjavao sam povremeno trčanje za vlastiti gušt.

 

3sporta: Zašto baš trčanje, a ne neki drugi sport?

Mene su zapravo privlačili razni sportovi, tako da sam u osnovnoj i srednjoj školi upražnjavao uglavnom nogomet koji mi je bio najdostupniji, kasnije je to u vrijeme studija bila rekreativna odbojka, uz koju sam se paralelno, za nijansu ozbiljnije, bavio atletikom koja me je iskonski najviše privlačila, a dugoprugaško trčanje kao sadašnja opsjednutost datira od zrelijih godina. To dakako nije isključivalo ni ostale sportove kao primjerice duatlon, triatlon, kratkoprugaško trčanje i bacačke discipline koje sam prakticirao na veteranskim natjecanjima usporedno s maratonima i ultramaratonima.

 

3sporta: Kako ste počeli i kako je krenula cijela priča oko trčanja?

Prvu službenu dugoprugašku utrku istrčao sam na poziv prijatelja iz Siska u svojoj četrdesetoj (Brezovica – Sisak 1993. god.). To je bio inicijalni signal da malo intenziviram dugoprugaško trčanje, jer sam u periodu aktivnog bavljenja atletikom bio orijentiran uglavnom na kratkoprugaške i tehničke discipline. U jesen 1995. god na nagovor prijatelja Seada Bačevine učlanio sam se u AK Veteran koji je u to vrijeme bio praktično jedini klub za cestovno trčanje u široj okolici Zagreba. Zagrebačka kros liga je bila inicijacija u dugoprugaša, a tadašnja euforija oko ‘Veteran kupa‘ kontinuirano je povećavala broj i dužine utrka. Već nakon 2 mjeseca članstva u klubu istrčao sam i svoj prvi polumaraton – memorijal Starek 1995.

 

3sporta: Kada ste istrčali prvi maraton?

Prvi maraton istrčao sam u Firenci 03.12.1995. godine u svojoj 42. godini (opet taj magični broj 42). Rezultat 3:25:13 iz sadašnje perspektive i nije tako loš jer sam ga ostvario samo nakon 3 mjeseca od učlanjenja u klub i to s ukupnom kilometražom treninga i utrka iz prethodnog mjeseca od samo 101 km. Kao popravni ispit u Firenci sam već sljedeće godine istrčao svoj deseti, a ujedno prvi maraton ispod magične granice od 3 sata – 2:59:44.

 

3sporta: Što Vas je privuklo baš trčanju maratona?

Osnovni motiv mi je bila radoznalost da provjerim da li ja to uopće mogu, jer sam se u vrijeme aktivnog bavljenja atletikom kao kratkoprugaš divio ljudima koji mogu istrčati maraton i bio uvjeren kako je to za mene kao profiliranog kratkoprugaša nemoguća misija.

 

3sporta: Koliko maratona ste istrčali do sada?

Do sada sam istrčao ukupno 231 utrku dužine 42,2 km i više, od čega 220 klasičnih maratona, koji je za mene, da parafraziram Sadama Huseina „majka svih utrka“.

 

3sporta: Impresivne brojke! Koji Vam je najbrži rezultat i gdje ste ga ostvarili?

Osobni rekord u vremenu 2:47:36 istrčao sam na Ljubljanskom maratonu 28.10.2001. god. u svojoj 48. godini, odnosno 6 godina nakon aktivacije na dugoprugaškim disciplinama.

3sporta: A najsporiji? Vaš najsporiji je vjerojatno mnogima najbrži.

Moj najsporiji maraton u vremenu 4:02:08 bio je Sljemenski maraton 2005. godine, ujedno i jedini do sada u ovih 20 godina dugoprugaškog trčanja za koji mi je trebalo više od 4 sata. Radi se, naime, o iznimno zahtjevnoj stazi, koja sama po sebi, ovisno o profilu trkača, zahtjeva cca. 40 min više u odnosu na ravničarske maratone. Usporedbe radi, moj najbolji rezultat Sljemenskog maratona je 3:40:45 i to 2001. godine kad sam istrčao svoja najbolja vremena u maratonu – Ljubljana 2:47, Zagreb i Gorizia 2:49!

 

3sporta: Imate li najdraže maratone i koji su to? Koje bi preporučili našim čitateljima?

Svaki maraton mi je drag, a vjerojatno najdraži onaj kojemu se iz godine u godinu stalno vraćam – Ljubljanski maraton koji je koincidirao s mojim počecima na dugim prugama i koji sam istrčao 16 puta od 20 dosadašnjih izdanja. Preostala 4 nisam trčao jer sam bio spriječen zbog ozljede ili osobnih razloga. Upravo Ljubljanski maraton bih preporučio i to prvenstveno zbog izvrsne organizacije, masovnosti, termina krajem listopada koji je idealan za maraton, te zbog blizine i samim time reduciranih troškova putovanja i eventualnog smještaja. To je već prepoznato, pa je na ovogodišnjem izdanju samo iz Hrvatske na maratonu i polumaratonu nastupilo preko 1000 trkača. Na mojoj top listi najdražih maratona definitivno su i talijanski maratoni Ferrara koji sam istrčao 13 puta i Reggio Emilia 12 puta.

 

3sporta: Iako sam početnica, slažem se s Vama za Ljubljanski maraton. Zaista izvrsno iskustvo i mislim da ću ga ponoviti. U duhu toga, možete li nam reći nekoliko rečenica o samim pripremama za maraton? Kako ste se pripremali u počecima, a kako to izgleda danas? Kakve programe priprema ste koristili i što Vas je iskustvo naučilo do sada? Kako se najbolje pripremiti za maraton?

Moja teorija je da je najbolja priprema za maraton – maraton. Ako u mjesecu u 4 vikenda istrčite 4 maratona, a preko tjedna dvije kros lige, onda tu ni teorijski nema mjesta nekim posebnim pripremama i treningu. Iako s iskustvom u aktivnom bavljenju atletikom i logično, poznavanjem pravila treninga i priprema za utrke, moj stav je da ne treniram negotrčim. Ova pravila za mene su aktualna od početka bavljenja trčenjem, a vrijede i danas. Dakako, iznosim vlastiti stav koji nije univerzalan. Danas imate škole trčanja, pa tko voli sustavan pristup, ima ga. Ako postoji škola disanja, zašto ne i škola trčanja.

 

3sporta: Kakva je prehrana maratonca? Pazite li posebno u tjednu prije maratona?

Postoje jasno pravila prehrane sportaša općenito pa i trkača. Po meni to se odnosi na one koji teže vrhunskim rezultatima i ja ih se baš i ne pridržavam jer ne spadam u tu kategoriju. Tako vrhunski maratonci izgledaju kao sušeni bakalari, za mene to nije niti želja niti cilj – jedem sve odreda, a posebno mi je draga malo teža hrana kao panceta, kvalitetna kobasica ili kulen. Dan prije maratona treba pripremiti tijelo za napor i napuniti spremnik ugljikohidratima, tako da je u pravilu za večeru tjestenina ili pizza, ali ništa dijetalno.

3sporta: Ja ipak mislim da Vi imate vrhunske rezultate. Kako uskladite posao, obitelj i trčanje?

Prilično teško jer je to gotovo i nemoguće, što znači da često posao i obitelj ispaštaju. Kako je posao uglavnom preko tjedna, a maratoni vikendom, jasno da deblji kraj izvlači obitelj. Znatno bolja situacija je kad se oboje supružnika bave trčanjem, što kod mene, nažalost, nije slučaj. Dapače, ako ste svaki vikend na nekoj utrci, kod partnera se razvija animozitet prema trčanju jer se osjeća zapostavljenim. Takva iskustva imaju i moji suputnici po maratonima, kad kao anegdote prepričavamo situacije kako najaviti supruzi da vas opet nema za vikend. Doista supruge ovisnika o trčanju imaju tolerancije koja očito proizlazi iz ljubavi, te iako uz povremene prigovore, stoički trpe posljedice izbivanja bračnog druga.

 

3sporta: Jedno ‘klasično’ pitanje, o čemu razmišljate dok trčite?

To pitanje čuo sam od gotovo svakog sugovornika koji nije trkač. Na trčanju koje nije utrka i koje većina trkača naziva treningom, razmišljam o poslu, obitelji, predstojećim obvezama i slično. Na maratonu je situacija potpuno drukčija, pretvaram se u kompjutor, pratim štopericu i oznake kilometraže, preračunavam i analiziram istrčani i preostali dio staze, a negdje iza tridesetog kilometra dominira uglavnom teologija, odnosno „pomozi Bože da uđem u cilj“.

 

3sporta: Kada najviše volite trčati: ljeti ili zimi? Ujutro ili navečer?

U pravilu draže i lakše mi je trčati kad je hladnije jer nema neugodnog prekomjernog znojenja. Idealni su ožujak i listopad, zima je prihvatljiva, ali kad imate volju i ljubav prema trčanju, irelevantno je pitanje godišnjeg doba. Što se tiče doba dana, za dušu uglavnom trčim popodne, dok su službene utrke mahom ujutro. Iako nisam ranoranilački tip, ne jednom sam na ove dohvatljive maratone (do Trsta i Graza) znao krenuti u ranu zoru uglavnom iz razloga kako bih skratio odsutnost od obitelji.

 

3sporta: Slažem se za trčanje po hladnijem vremenu! Volite li trčati sami ili u društvu?

Trčanje jest individualni, ali u određenom smislu, i društveni sport. Bilo da trenirate ili trčite na utrci, lakše je trčati u društvu, odnosno u grupi, ako ništa drugo kao zaštita od vjetra. Nažalost, zbog raspoloživog vremena i usklađivanja poslovnih i obiteljskih obveza, najčešće trčim sam, tako da zavidim onima koji imaju priliku uvijek trčati u društvu. U mom slučaju to se svodi na vikende bez natjecanja, kad s trkačkim prijateljima dogovorim neku dužu prugu na nasipu ili Jarunu uz ugodno čavrljanje o aktualnim temama.

3sporta: Usporedite trčanje u Hrvatskoj danas i u Vašim počecima.

Pa ima znatne razlike, mada mi nisu dokučivi i logični razlozi za to. Prije dvadesetak godina u Hrvatskoj ste imali maratonce za ispod 2:20 (Paripović i Grgić), te barem još desetak njih koji su maratone trčali ispod 2:30 (Lacković, Kovačić, Vargić, Habuš, Pecik, Rnjak, Maroević…). Danas nakon kratkog Petrovićevog bljeska, praktično nemate trkača za ispod dva i pol sata. Na državnom prvenstvu, Drago Paripović, kao veteran u šestom desetljeću čita lekcije znatno mlađim maratoncima. Zašto je to tako unatoč većoj popularnosti trčanja u odnosu na nekad, svim mogućim školama trčanja, znatno većim teorijskim znanjima o trčanju i prehrani, dostupnim suplementima i pratećoj tehnici i tehnologiji, nije mi poznato i predmet je polemike na društvenim mrežama. S druge strane, imamo bum u kvaliteti ženskog dugoprugaškog trčanja gdje naše maratonke Marija Vrajić Trošić, Nikolina Šustić, Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Matea Matošević dominiraju na međunarodnim maratonima, europskim i svjetskim prvenstvima.

 

3sporta: Svaka čast djevojkama i čestitamo im na rezultatima! A Hrvatska u usporedbi s ostatkom svijeta nekad i danas?

Temeljem mojih iskustava, Hrvatska na planu dugoprugaškog trčanja, značajno kaska za ostatkom svijeta, a taj relativni zaostatak je sve veći – drugi više ulažu u sport i ostvaruju sve veći napredak čime se i naš zaostatak, po logici stvari, povećava. Značajno bolja situacija je na planu ženskog dugoprugaškog trčanja gdje stojimo znatno bolje, ali moj dojam je da se radi više o fenomenu Kostelić, odnosno „samoniklojgrupi talentiranih cura, a ne smislenom pristupu i stvaranju ozračja koje bi kontinuirano iznjedrivalo talente koji bi imali što reći na svjetskom planu kao što to čini ova sadašnja generacija trkačica.

 

3sporta: Koji je najbolji maraton u Hrvatskoj i zašto?

Nekad je to po meni nedvojbeno bio Plitvički maraton koji danas blago rečeno stagnira, dok zadnjih godina, Zagrebački kontinuirano po masovnosti i organizacijski napreduje i preuzima primat. Ipak moram reći da u usporedbi s boljim europskim maratonima, pa čak i onima iz okruženja, mi u Hrvatskoj nemamo se na tom planu čime pohvaliti.

3sporta: Šteta. Nadajmo se da će se situacija popraviti, pogotovo uz rastuću popularnost trčanja u Hrvatskoj. Gdje biste voljeli da se trči još maratona kod nas i zašto?

Mišljenja sam da Hrvatska, obzirom na svoju veličinu, brojnost trkačke populacije i organizacijske mogućnosti, ima optimalan broj aktualnih maratona. Eventualno bi vrijedilo Dubrovački polumaraton dopuniti i maratonskom dionicom jer bi to po meni nedvojbeno bila zanimljiva novost na europskoj maratonskoj sceni.

 

3sporta: Slažem se. Recite nešto o planovima za budućnost? Koji maratoni su u pitanju?

Dosadašnji ritam od petnaestak maratona godišnje, vjerojatno ću, obzirom na okolnosti, malo reducirati. Sljedeće godine u Italiji ću trčati Treviso, Veronu i Forli, u Sloveniji Ljubljanu i Istarski maraton, te još 5-6 domaćih maratona (Brijuni, Goričan, Zadar, Bundek, Zagreb i Crikvenica).

 

3sporta: Imate li neostvarene i neotrčane želje?

Imao sam plan istrčati dva maratona na različitim destinacijama u jednom vikendu. U 1998. bila je kombinacija Beograd 26. 4. i državno prvenstvo sutradan u Lipiku, ali nisam dobio vizu. Drugi pokušaj, odnosno više želja, bio je Assisi 31.12.1999. godine, te sutradan Milenijski maraton u Rimu 1. 1. 2000. godine, ali sam odustao zbog obiteljskih razloga za čim i danas žalim. Konačno sam naum realizirao dvije godine kasnije – Borgo San Lorenzo 21. i Ravenna 22. rujna 2002. godine.

 

3sporta: Bravo! Zaista možete biti trkački uzor mnogima! A koji su Vaši trkački uzori i zašto?

Ne volim govoriti o uzorima jer ne želim biti ničija kopija, a ako treba istaknuti ime koje apsolutno može biti uzor svakom dugoprugašu onda je to svakako naš Drago Paripović.

 

3sporta: Zaista je tako, Drago Paripović je trkački genij, možemo biti ponosni što ga imamo. Bilo bi lijepo kada bi netko o njemu napisao knjigu, kao i o Vama! Recite nam nešto o literaturi s tematikom trčanja koju čitate i volite?

Na početku dugoprugaške karijere sam nabavio knjigu dr. Ive Belana „Jogging“, te tada aktualna Gopalova izdanja „Od jogginga do maratona“ autora J. Gallowaya i „Trčanje bez ozljeda“ . To su jedine knjige s tematikom trčanja čiji sam sadržaj povremeno proučavao, a ako kažem podatak da sam ih nabavio u jesen 1996. god., u vrijeme kad sam iza sebe imao već desetak istrčanih maratona, to dovoljno govori o činjenici koliko sam o trčanju naučio ili pokušao naučiti iz knjiga.

 

3sporta: Tko su po Vama najbolji svjetski trkači ikad? A u Hrvatskoj?

Teško je raditi usporedbe bez jasno definiranog kriterija, ali na prvu ruku spomenuo bih legendarne trkače kao što su Emil Zatopek, Lasse Viren, Abebe Bikila, Haile Gebrselassie, Carl Lewis, Usain Bolt i drugi koji su svaki u svoje vrijeme i na svojim disciplinama bili najbolji. U Hrvatskoj je to po meni Luciano Sušanj koji je u svoje vrijeme bio svjetska klasa, a od maratonaca dakako Franjo Mihalić, te meni posebno dojmljiv i drag prijatelj Drago Paripović, koji posljednjih 30 godina kreira hrvatsku dugoprugašku scenu – njegov rekord 2:17 stoji već 23 godine, a i sa svojih 56 godina uz bok je najboljim seniorima u Hrvatskoj.

 

3sporta: Koliko još planirate trčati?

Teško je to planirati, a što se mene tiče, riječ je o ljubavi pa vrijedi ona „dok nas smrt ne rastavi“. Ulazak u sedmo desetljeće jasno prate i neželjene pojave kao oboljenja i smanjene fizičke mogućnosti, ali dok ide – ide. A za sad ide. Svjedoci smo da i u Hrvatskoj imamo još aktivnih i vitalnih trkača koji u dobi oko osamdesetih još uvijek trče maratone ili barem polumaratone (Josip Nadenić, Stjepan Puh, Franjo Vasung, Ivo Belan), a i onih desetak godina starijih od njih koji još uvijek trče kraće dionice (Josip Đunđek i Vilim Pap).

3sporta: Svaka im čast! I ja se nadam takvom stažu.
Koje su Vaše najzanimljivije anegdote s maratona i općenito s trčanja?

Puno je anegdotskih komičnih situacija, ali one su uglavnom vezane za moje trkačke prijatelje i suputnike, te iz njihova kuta gledanja možda i nisu baš smiješne i za javno iznošenje. Neke od takvih situacija prerasle su u urbane legende. Citirat ću neimenovanu Splićanku koja je navodno prva izrekla onu legendarnu – blago vama maratoncima, umrićete zdravi!

 

3sporta: Trčali ste i ultramaratone. Što Vas je potaknulo na trčanje ultramaratona; kako ste se odlučili na dodatne kilometre?

Ultramaraton je bio logičan nastavak u nizu dugih pruga nakon apsolviranja klasičnog maratona. Prva natjecateljska dužina veća od standardnih 42,2 je 61,3 km na supermaratonu Zagreb-Čazma u svibnju 1996. godine koji sam istrčao već nakon svog petog klasičnog maratona.

 

3sporta: Koliko ultramaratona ste istrčali i koji su Vam najveći uspjesi u ultramaratonu?

Ukupno imam jedanaest ultramaratonskih utrka. Od toga broja 10 ultri je u prvim godinama trčanja, u fazi dok mi je to bilo zanimljiva disciplina (šest Čazmi, dva puta 90 km Knin-Biograd, te dvije utrke na 12 sati), a jedanaesti (neplanirani) sam istrčao punih 10 godina nakon te faze. Kao anegdotu navodim podatak da smo moj prijatelj Bradarić i ja otišli u talijanski Bagnacavallo misleći da idemo na klasični maraton, a radilo se zapravo o ultramaratonu. No, kad smo već došli, uredno smo to i odradili, pri čemu sam zadnjih 33 km trčao s rupturom zadnje lože.

Unatoč fanatičnoj vezanosti za klasični maraton, kao kuriozitet, svoje najveće uspjehe postigao sam upravo u ultramaratonupobjeda na 90 km dugom ultramaratonu Knin – Biograd u dužini 90 km u kolovozu 1998. god. u ekstremno vrućem danu sa preko 39 stupnjeva u hladu, te u utrci na 12 sati u svibnju 2000. god. s ostvarenim rezultatom 131,5 km što je stajalo kao rekord staze i hrvatski rekord punih 11 godina. U maratonu pak imam puno pobjeda u kategorijama, te dosta visokih plasmana u ukupnom poretku od kojih su neki ostvareni i nakon ulaska u sedmo desetljeće – lani ukupno drugi u Goričanu i Bujama, ove godine drugi u Goričanu i treći na Brijuni maratonu, ali na žalost nijednu ukupnu pobjedu.

3sporta: Sjajni rezultati! A kako se pripremate za ultramaraton u odnosu na maraton?

Dok sam trčao ultre nisam radio nikakve posebne pripreme u odnosu na redoviti režim trčanja i natjecanja u ostalim dugoprugaškim disciplinama.

 

3sporta: Imate li neki životni moto? A trkački?

Život je prekratak i predragocjen da bismo ga protratili kao nenadani dobitak na lutriji. Što se tiče trkačkih to su podjednako „No run, no happy!“, „Trčati, a ne trenirati.“ i „Maraton se trči glavom, a ne nogama.“.

 

3sporta: Kako biste druge pozvali u trkački svijet? Što bi rekli našim čitateljima koji ne trče?

Mišljenja sam da je umjereno bavljenje bilo kojim aerobnim sportom korisno, kako za tijelo, tako i duh. Pod ovim „umjereno bavljenje“ u trčanju podrazumijevam optimalno 2-3 puta tjedno u skladu s vlastitim mogućnostima i osjećajem istrčati dionice cca. 5-10 km u tempu 5-6 min/km, vodeći računa da to ne bude opterećenje već uživanje, te po mogućnosti trčati u društvu. Svjestan sam da je ovo što s guštom radim sa svojim trkačkim istomišljenicima trčeći tri maratona tjedno ili utrke na 12 ili 24 sata i slično, očito pretjerivanje i može po pitanju zdravlja biti čak i kontraproduktivno. Stoga savjetujem – nemojte to sami pokušavati, ali obzirom na prethodno izneseno, očito nedovoljno uvjerljivo, s jednakim efektom kao kad Bare po naputku narkopolicije kaže da su droge štetne.

3sporta: Što je trčanje za Vas, što Vam znači i što Vam je donijelo?

Za mene je trčanje životni stil, način relaksacije i odmora, jednom riječju – puno. Ono što je za neke ljude primjerice ples, šoping, opijanje s društvom ili neki drugi način hedonizma, za mene je upravo trčanje. Donijelo mi je kao popratnu pojavu putovanja i upoznavanje gradova i ljudi, mnogo trkačkih prijatelja, a istovremeno i puno troškova, srčanu aritmiju i sličnih neželjenih nuspojava. Ali rekli bi pametni ljudi „šta košta da košta“ i nije mi žao – neke se stvari očito ne mogu platiti novcem.

3sporta: Lijepa misao za kraj! Hvala Vam na razgovoru i želimo Vam još puno zdravlja i kilometara u idućim godinama!

 

Autor: Intervjuirala: Valentina Đureković

(1533)

Vrijedi pročitati