Naslovna Trčanje Naličje medalje [INTERVJU] Juraj Evačić – Mojih 100+ maratona

KLUB 100
[INTERVJU] Juraj Evačić – Mojih 100+ maratona

249
0

U Hrvatskoj nema puno maratonki i maratonaca koji se mogu pohvaliti s više od 100 završenih maratonskih utrka. Jedan od njih je Juraj Evačić, samozatajno niže utrke i kilometre, a očito se ne misli zaustaviti na 102 maratona koliko ih je završio do sada. Upamtite njegovu trkačku filozofiju koja može pomoći mnogima koji jure nerealne ciljeve (i prebrzo izgore).

Recite nam nešto o sebi?

Sve za trčanje

Rođen sam 6. travnja 1954. godine (61 godina). Po zanimanju sam diplomirani inženjer sigurnosti, zaposlen u Hrvatskoj pošti u Koprivnici. Oženjen sam, otac troje odrasle djece (a zasad imam i jednu unuku, 17-mjesečnu ljubimicu Ritu).

Kako ste se počeli baviti sportom?
Od malih nogu pokazivao sam uvijek veliki interes za sport, rekao bih da je taj interes genetski determiniran. Međutim, u mladosti sam se aktivno bavio samo nešto malo nogometom, s obzirom da sam imao zdravstvenih problema (kronični gastritis i čir na dvanaestercu), tako da sam iz tog razloga i razloga obiteljske i egzistencijalne naravi, aktivno bavljenje sportom ostavio za “neka bolja vremena”.

Zašto trčanje?
Trčanje me oduvijek privlačilo kao dobar vid rekreacije, međutim, tek krajem 1999. godine, kada su se neke stvari koje su me prije sprečavale u životu posložile, donosim odluku da je krajnje vrijeme da se posvetim svom hobiju, da živim zdravije – dakle, da počnem redovitije trčati. Na pomoć mi je bila knjiga “Jogging”, dr. Ive Belana – i zaista, narednu godinu džogiram, u prosjeku kakvih 2-3 puta tjedno.

Kako ste počeli s dužim utrkama?
Nakon što sam 2000. godine istrčao svoj prvi polumaraton u Varaždinu, s početkom 2001. godine sazrijeva ambicija za ozbiljnijim treningom, nabavljam knjigu Jeffa Galowaya “Od jogginga do marathona” i počinjem s pripremama za svoj prvi maraton.

I onda sam 14. listopada 2001. godine, na Zagrebačkom maratonu, u mojoj 48. godini ostvario davnu želju da istrčim maraton. Pripremao sam se po programu s ciljem za 4 sata, a istrčao sam za 3:57:33. Od 2002. – 2006. godine bio sam član TK Marathona 95 iz Varaždina i na to vrijeme vežu me lijepe uspomene na trkačka druženja i stječem brojne trkačke prijatelje.

Općenito, prilično sam komunikativan i zaista u 15 godina aktivnog trčanja stekao sam izuzetno puno prijatelja, trkačkih istomišljenika. U Varaždinu sam se posebno divio Josipu Đunđeku i još uvijek ga smatram idealom dugovječnosti i trkačke posebnosti, jednostavno – legendom. Od 2007. godine,pa sve do danas, član sam AK Koprivnica (neko vrijeme AK Podravski list) .

Koji Vam je najbolji rezultat na maratonu?
U svojem, uvjetno rečeno, trkačkom razvoju uvijek sam vodio računa o određenoj postupnosti, naročito uvažavajući genetsku limitiranost (nikad me nije krasila posebna brzina) i starosni hendikep. Iako nije nešto posebno, ipak sam ponosan na svoj najbolji rezultat u maratonu – 3:43:40 – koji sam istrčao s 55 godina, 2009. godine, dakle nakon 8 godina trčanja u kontinuitetu, koliko je, upravo po Galowayu, potrebno za najbolji rezultat.

Trčali ste i kraće utrke od maratona?
Nekoliko godina pohodio sam brojne utrke (imam ukupno preko 300 utrka i cca 30 tisuća istrčanih kilometara), od onih kraćih, pa preko polumaratona i naravno, maratona. Ipak, dugo je vremena trebalo proći da artikuliram svoje ambicije i postanem svjestan svoje tjelesne i mentalne snage za prelazak na trčanje većeg broja maratona, a to danas znači praktički oko 90 % maratona u odnosu na druge utrke.

U tom smislu, veliki utjecaj za mene je značilo upoznavanje sa zagrebačkim maratoncem Franjom Lončarom , rekao bih legendom hrvatskog maratona (tako ga i zovem), danas mojim najboljim trkačkim prijateljem i uvjetno rečeno, mentorom. 2007. godine, kada sam se sprijateljio s Franjom Lončarom, on je imao već oko 130 istrčanih maratona (danas ima 210 maratona), a 2004. godine je kao prvi maratonac u Hrvatskoj ušao u tzv. „klub 100 maratona“. Naime, od tada pohodimo, uglavnom zajedno, iste maratone (najviše ih je bilo u Italiji ), a često nam se pridružuju i naši prijatelji, maratonci Marija Vrajić i Željko Bradarić.

Imate i Vi svoj rekord u broju maratona u godini?
Da, prošle, 2014. godine, stjecajem okolnosti dogodilo se da istrčim 17 maratona kroz godinu (iako sam u siječnju imao artroskopiju koljena, što mi je do sada jedina ozljeda). Na taj sam način izjednačio, uvjetno rečeno, rekord po broju maratona u jednoj godini, koji je Lončar postigao prije 10-ak godina. Ove godine želja mi je istrčati 18 maratona (sada sam na 6), ali nikako pod svaku cijenu, isključivo slušajući signale svojeg tijela.

Uspjeli ste doći i u “Klub 100”?
Ove godine ušao sam, kao treći maratonac u „Klub 100“, a stoti maraton istrčao sam 12. travnja u Izoli, u Sloveniji (sada ih imam ukupno 102). Žao mi je da kod nas u Hrvatskoj još uvijek nije ustrojena odgovarajuća evidencija o broju istrčanih klasičnih maratona, tako da sam došao do podatka, crpeći saznanja od eminentnih trkača i klubova u Hrvatskoj, da je prije mene, pored naravno Franje Lončara, još samo Milan Sporiš iz Zagreba istrčao 100 ili više maratona (po njegovoj izjavi završio je karijeru sa 112 maratona).

Pretpostavka je da Marija Vrajić ima preko 100 maratona, međutim ona ne vodi evidenciju. Nekoliko poznatih maratonaca u Hrvatskoj (Veronika Jurišić, Željko Bradarić, Ozren Rnjak, Predrag Bošnjak…) na domak su istrčanih 100 maratona, a u neformalnom razgovoru s našom poznatom maratonkom i ultramaratonkom, te državnom reprezentativkom Veronikom Jurišić dobio sam informaciju da će se ona u dogledno vrijeme založiti za ustrojavanje tzv. „Kluba 100 maratona“, što je nekakav normalni standard evidentiranja u svijetu, a postoji i npr. u susjednoj Srbiji.

Do kada mislite trčati maratone?
Dokle!? Ne opterećujem se time. Svoj trkački cilj – 100 maratona u životu, sam ostvario – sve dalje je bonus, dar od boga (ipak, trčat ću dok god ide ). Moja životna filozofija svodi se na strpljivost i upornost i ništa pod svaku cijenu u ostvarivanju životnih ciljeva. Tako sam ponosan što moje trčanje nije poremetilo druge tijekove mojeg života u poslovnom i naročito obiteljskom smislu, dapače,dobio sam nove stvaralačke snage, kako u tjelesnom, tako i u mentalnom smislu, što mi je od velike pomoći svakodnevno.

Vaša filozofija je izvrsna i trebali bi je primijeniti i mlađi trkači.
Smatram da je trčanje s mjerom itekako zdrava tjelesna aktivnost. Koja je to mjera, koja dijeli zdravo od štetnog trčanja, mislim da je jako relativan i individualan pojam. Živim u obitelji u okruženju zdravstvenih radnika (supruga je magistra sestrinstva, a sin, jedna kćerka i zet- liječnici), koji nisu skloni mišljenju da trčanje maratona nije štetno za zdravlje (zasad uspijevam uspješno oponirati njihovom mišljenju jer ne koristim njihove usluge).

S vlastitog aspekta i iskustva, za mene je maraton neka rubna dužina, za koju se možemo odgovarajućim programom treninga dovoljno dobro pripremiti, na način da on neće prouzročiti preveliki negativni stres za organizam i njegovu rehabilitaciju. Dakle, maraton ne smatram ekstremnom i apriori štetnom disciplinom i mislim da kao olimpijska disciplina zaslužuje svaki respekt, ali, preporučam „oprezno konzumiranje“.

Forsiranje rezultata na maratonu pod svaku cijenu (mnogi se često ruše u cilju) sigurno ne koristi, a visoku temperaturu i visoku zasićenost zraka vlagom smatram najvećim neprijateljima maratona. U navedenom smislu, isto tako, osobito važnim na maratonu za organizam smatram pažnju da se ne dovodi u stanje dehidracije (krilatica, pij i kad nisi žedan, itekako „pije vodu“).

Koliko čudnovat maraton zna biti želio bih izložiti na jednom vlastitom primjeru. Naime, prošle godine, zajedno sa svojim prijateljem Franjom, trčao sam tri maratona u 7 dana: Rimini, 27. 4. trčim 4:24:38; Goričan – 1. 5. (ne leži mi iz više razloga) mučim se, 4:50.44 i onda treći u nizu, 3. 5. teški maraton Zadar-Vir (ima nekoliko jako opakih km u zadnjoj četvrtini), trčim daleko najbolje u nizu – 4:05:39!?

 

Autor: 3sporta

(249)

Vrijedi pročitati