TIHA VODA BREGE DERE

[INTERVJU] Miro Ban – nisam najbolji ali sam vrlo dobar

Samozatajan i skroman, uvijek vedar i pozitivan Miro Ban – od onih je trkača koji svoj rad oplemenjuju rezultatima. Bez kluba i logistike, bez trenera i tima, Miro polako taba put istinskog ultramaratonca.

 

 

Vegetarijanac, bosonogi trkač, samouki kuhar i vrtlar zanimljive su crte ovog trkača koji u svemu tome uživa, baš kao što i uživa u svakodnevnom nizanju kilometara po međimurskom kraju.

 

Miro, kako si se i kada počeo baviti trčanjem?

Sportom sam se počeo baviti od ranih dana. Od 13. do 19. godine igrao sam nogomet za lokalni klub gdje sam stekao iskustvo discipline treniranja jer smo trenirali gotovo svaki dan. Kako je život prolazio i stigla obitelj, djeca, bilo je sve manje vremena za timski sport. Trčanjem sam se, recimo, ozbiljnije počeo baviti prije sedam godina.

 

I tako, malo po malo do – ultramaratona. Odakle želja za trčanjem ultramaratona?

Ultramaraton? Jednostavno mi pašu duge, višesatne utrke. Kako sam stariji tako vidim što mi tijelo govori i što mi više odgovara, a to je sporije ali dugo trčanje.

 

Koliko je odricanja i samodiscipline potrebno da bi se održala ustrajnost u treningu i na kraju, sama ultramaratonska utrka?

Po meni je najvažniji kontinuirani rad, redovito treniranje i vježbanje ali bez pretjerivanja jer to uvijek dođe na naplatu. Znači, održavati jednu konstantu i uvijek biti u relativno dobroj formi.

 

Često se kaže da je ultra u glavi, no svejedno, dobro znamo da je potrebno izuzetno mnogo trčanja da bi se na utrku došlo spremnim na ono što nas čeka. Ipak, za vrijeme same utrke stvari mogu preokrenuti i krenuti u neželjenom smjeru. Da li ti se to kad dogodilo?

Sve istrčane utrke odradio sam postupno. Znači, od 10, 21, 42, 61, 100 i 344 km nisam imao naglih skokova i omogućio sam tijelu da se privikne na sve veće napore. Vjerojatno sam i zato imao sreće da nisam do sad uopće bio povrijeđen. Nisam od onih trkača koji pate na plasman. Više volim trčati i uživati u tome, a moj moto je: Nisam najbolji, ali sam vrlo dobar 🙂 🙂  

 

U Vukovaru nakon 344 km

 

 

Vodiš li statistiku svojih aktivnosti?

Ranijih godina pratio sam nekakvu statistiku, međutim sad su procjene više odokativne. Nemam GPS sat, ali znam da godišnje istrčim oko 4 500 km, a manje više sve treninge trčim prema osjećaju. Možda je to malo kilometara za ultraša, ali kilometre kompenziram biciklom s kojim godišnje napravim jednako toliko kao i trčanjem. Na poslu sam većinu vremena na nogama, tako da dosta dnevno i prohodam. Također, gotovo svakodnevno radim vježbe snage.

 

Iza sebe imaš sad već neke ozbiljne ultre, dva puta Zagreb – Čazma, dvije stotke, nekoliko jačih trailova, a posljednja istrčana je etapna utrka Zagreb – Vukovar od 344 kilometara. Sve to ostvario si bez trenera, bez ozbiljnije logističke podrške kakvu imaju trkači na takvim utrkama. Treniraš li po kakvom planu?

S obzirom na to da radim u četiri smjene plan treninga morao sam prilagoditi tome, jer se bioritam dosta poremeti nakon noćnih smjena. Radim vrlo različite vrste treninga, od dužinskih trčanja 30-40 kilometara (jednom tjedno), do svakodnevnih kraćih, sve do vježba izdržljivosti. Volim raditi izazovne treninge (od trčanja na zimskim minusima, pa do ljetnih iscrpljujućih vrućina) jer mislim da tijelo treba osjetiti i time se priviknuti na ekstremne uvjete, kako bi ih lakše podnijelo za vrijeme utrke, kada i ako se dogode.

 

 

Logistika mi je zapravo mnogo jednostavnija na utrkama, nego li na treninzima. Na utrkama su okrjepe svakih pet kilometara, a kako nisam izbirljiv meni je uvijek dovoljno ono što se na okrjepnim stanicama nudi. Sa sobom eventualno uzmem nekoliko manjih pakiranja meda (onaj u vrećicama) i magnezij. Mislim da je daleko važnija priprema nekoliko dana prije utrke, od hrane, pa do psihičke pripreme. Tako sam za etapnu utrku Zagreb – Vukovar namjerno dobio 3 kg s obzirom na to da je utrka trajala 5 dana, svakodnevno od 6-11 sati trčanja.

 

 

Ti si vegetarijanac. Zašto vegetarijanstvo?

Vegetarijanac sam postao postupno, unatrag 10 godina. Jednostavno sam napravio klasifikaciju hrane koju želim jesti i koja mi odgovara i tako je meso ispalo iz priče.

 

S obzirom na to da znamo da u sportovima izdržljivosti kao što je dugoprugaško trčanje vrlo važno obratiti pažnju na unos dovoljno izvora energije, kako ti to uspijevaš s obzirom na poseban režim prehrane?

Mislim da za dugoprugaško trčanje nije neophodno konzumirati meso, a za izdržljivost se mora jesti puno voća i povrća. Većina svjetski poznatih ultramaratonaca su vegetarijanci, neki čak i vegani. Jedem dosta raznovrsno; kaše, kupus, grah, domaći kukuruzni kruh, a umjesto mesa jedem jaja. Volim kuhati pa većinom konzumiram ono što si sam pripremim. Imam lijepi vrt tako da ga ljeti koristim za samostalni uzgoj voća i povrća, a k tome me vrtlarenje opušta nakon ubrzanog tempa na poslu.

 

Osim svega navedenog posebnost tvog trčanja je i u tome da koketiraš s bosonogim trčanjem. Često treniraš bos ili u tzv. fivefingersicama. Zašto te zanima bosonogo trčanje? Planiraš li trčati koju utrku bos?

Kombiniram bosonogo i trčanje u tenisicama, s time da ljeti gotovo 90% treninga napravim bos ili u FiveFingersicama. Bosonogo trčanje je u tehnici bitno drugačije od onog u tenisicama jer je važno napraviti “mekaniji” doskok, a time se jačaju tetive i određene grupe mišića jer nema te amortizacije koje inače stvaraju tenisice. Jedina utrka koju sam do sada napravio u FiveFingersicama bio je trail Ivanec – Grebengrad u dužini od 37 kilometara. Htio bi sve buduće, ljetne trail utrke istrčati u njima.

 

Živiš u maloj sredini, no Međimurje je prepuno aktivnih trkačica i trkača. Kako doživljavaš trkački boom i da li misliš da će se to konačno odraziti i na brojnost ultramaratonaca u Hrvatskoj.

Lijepo je što su se ljudi počeli baviti trčanjem. Ono je kao rekreativni sport svakako i jedan od najjeftinijih i najjednostavnijih. Ono čega najviše treba je – volja. Sve ostalo je zanemarivo, a ono što je odlično je da nema ovisnosti o drugima, o okolnostima. Vjerujem da će se povećanjem brojnosti trkača uopće “izroditi” još pokoji ultraš ili ultrašica.

Također, mislim da se posljednjih godina povećala svijest o vlastitom zdravlju. Uz sjedilački način života kakvim mnogi živimo, tako da se ljudi preporode kada se počnu malo više kretati tj. trčati.

 

Nisi član ni jednog trkačkog kluba, iako ih u tvojoj sredini ima nekoliko. Zašto? 🙂

Osim što sam po prirodi samotnjak, zbog obaveza na poslu i često zauzetih vikenda ne bih mogao sudjelovati na utrkama i time pridonijeti klubu, pa onda niti nemam potrebe za time da se opredijelim za neki od klubova.  

 

Imaš li trkačkih uzora?

Moj trkački uzor je Dušan Mravlje. Od kolegice trkačice sam dobio na poklon njegovu knjigu “Tek: moja norost” i moram priznati da me oduševio kao trkač, ali i kao osoba.

 

Koja ti je najdraža utrka?

Najdraža utrka mi je svakako sada i najduža istrčana – etapna utrka Zagreb – Vukovar kojom sam stekao veliko iskustvo. No, osim cestovnih volim i trail utrke. Volim prirodu tako da je trčanje kroz šume po različitim vrstama terena višestruki izazov i užitak. Jedna od takvih istrčanih utrka s blatom na patikama je – Crazy Hill Trail u Ludbregu.

 

I za kraj – budući ciljevi?

Uz želju da bude zdravlja, želio bih trčati što više trail utrka, ponoviti već istrčane utrke.

 

Nema postova za prikaz