Home Trčanje Naličje medalje INTERVJU: Safet Čučuk – To su baš čudni ljudi, ti trkači
INTERVJU: Safet Čučuk – To su baš čudni ljudi, ti trkači

INTERVJU: Safet Čučuk – To su baš čudni ljudi, ti trkači

2.21K
0

– Mene ne zanima rezultat, koliko si i vidla po svemu tome. Meni je bitno druženje s ljudima, s tim čudnim trkačima, to je stvarno posebna vrsta ljudi… Neki čudni svijet – započinje mi svoju priču Safet Čučuk, svojevrsni kroničar hrvatskog trčanja. Dvosatna šetnja nasipom trebala je uroditi klasičnim intervjuom s ovim nimalo klasičnim trkačem, no svi koji znaju Safeta složit će se da to ne bi bilo baš safetovski…

 

NW_MgDirekt2

Usudila bih se reći da u Hrvatskoj nema trkača koji bar jednom nije susreo Safeta, zagrebačkog 71-godišnjeg trkača čije ime već polako postaje legenda. Osim svakog dana na nasipu, on već godinama vjerno posjećuje sve domaće utrke i to na svoj poseban način – lagano i opušteno, s malim fotoaparatom u ruci kojim pokušava uhvatiti gotovo svakog trkača. I gotovo svaki trkač mu se nasmije, bez obzira u kakvoj se agoniji nalazi!

Najdraže mi je kad dođem doma i pogledam te slike pa vidim ta lica. Neka su nasmijana, a na nekima vidiš kak im je teško. I nije to isto kao kad ih slikaš u cilju kad završe jer onda je već gotovo. Ovak ih uhvatim usred trke pa vidiš tu emociju, najbolje mi je kad staza ide po istom u dva smjera, onda ih najbolje uhvatim – priča mi o fotkanju, istovremeno opet fotkajući sve po nasipu, naravno.

Ovaj umirovljeni Zagrepčanac prošao je svašta u životu, od radničkog aktivizma do posla u Libiji. Ima ženu i dvoje djece, svira gitaru, voli surf, blues i rock i skuplja gramofonske ploče. Zamolila sam ga da mi priča o svojim trkačkim početcima.

20170401-13_14_44-IMG_4571

– A čuj, ja ti trčim osam, devet godina. Prije sam igral nogomet i rukomet, a onda sam imal dvije operacije, jednu na koljenu, a drugu na želucu. I onda kad sam se oporavil, počeo sam šetati tu po nasipu. A imam rodbinu u Murskom Središću i jedan dan smo žena i ja išli u posjetu i tam neka trka, kužiš, devet kilometara. Devet kilometara, mislim si, pa to nije tak daleko, idem ja to trčati. To sam prohodal i neki čovjek stoji i veli on meni “čujte, vidim vas da hodate po nasipu, ajde vi dođite u četvrtak na ligu u Maksimiru”. Nisam onda imal pojma da se to trči, da imaju klubovi, da se u Zagrebu trči maraton, a tu sam cijeli život. A imam prijatelja, Tomo Harapin, igrali smo pingač zajedno u firmi, i mi kak dva bedaka došli na tu ligu i to trčimo dugu stazu. Kad smo završili, nigdje nikoga, to sve otišlo doma! Al, kak su ti trkači imali neke dobre priče, išli smo i idući četvrtak – prisjeća se.

I tako je Safet polako ušao u trkačke vode. Najprije je bio član AK Veteran, a ubrzo nakon toga član AK Sljeme. Uz njih je pripremio i svoj prvi maraton, onaj zagrebački, a nakon njega i Čazmu i brojne druge utrke. Najdraža utrka mu je Boroša, ali kaže da uživa na svakoj. Teško je uopće prenijeti sve anegdote koje mi je ispričao: od diskvalifikacija do trčanja stotke. Da, Safet je trčao utrku od 100 km –  Passatore – i istrčao je za 16 sati.

– Kad sam se prijavil na to, žena mi je rekla da sam skroz poludel. Kad sam Janku (Draganu Jankoviću) donio novce, skroz se začudio i isto mi je rekel da sam lud, pital me znam li koliko je to. Znam, kak ne bi znal. I tak smo išli tam, Antonija Orlić mi je napisala na ruku limite za svaku kontrolnu točku i ja sam to istrčal. A pripremal sam se tak da sam svaki dan bio šest sati na nogama.

– A što vam žena inače kaže na to što stalno nekuda idete i što ste toliko s trkačima?

– Ja ti lijepo pobrišem prašinu, posaugam, operem suđe, stavim veš sušiti i onda ju pitam mogu li ići. Onda ona mene pita jesam napravil kaj po doma, ja kažem da jesam sve i onda me pusti. A ide i ona na neke izlete, svatko ima svoje. Ma sve kaj ti mogu reći je da imam dobru ženu!

Priča mi dalje o tome da mu se ne sviđa kako novac sve više ulazi u trčanje, ali da mu je drago što se ljudi kreću i što je nasip svakim danom sve puniji. Šetali smo predvečer, baš u vrijeme treninga, i nijedna grupica nije protrčala kraj nas bez “Safete, bok!”.

Kaže da uvijek ima ljudi koji su zločesti, ali da on pamti samo lijepe stvari, kao kad su mu s jedne utrke u Beogradu poslali medalju kad im je javio da ne može doći, ili kao kad su ga Zagreb Runners dočekali na mostu tijekom polumaratona u Osijeku. – Ako ćeš pisati kaj sam ti rekel za te Runnerse, ti nešto izmisli. Ja, evo, nemam riječi. To nikad ne bum zaboravil, vidiš ti kakvi su to ljudi!

20170401-13_08_13-IM7D99991527

Jako voli svoje Sljemenaše, ali i sve ostale trkače. Fotografije stavlja na Facebook, a snimke na YouTube kanal pod imenom TV Štenara. Najdraže mu je trčati po nasipu i jako je sretan što su postavili novu rasvjetu i slavine s vodom. Iako trči samo radi gušta, prije nekoliko godina ga je zanimalo koliko najbrže može ići pa je istrčao polumaraton za 1:48. Kaže da će trčati sve dok noge budu mogle, a ponovio mi je barem deset puta: baš su čudni ljudi ti trkači, i ta njihova luda energija

Pripremila: Martina Đođo / 3sporta.com

(2213)

Vrijedi pročitati