Home Trčanje Naličje medalje JOSIP ĐUNĐEK: Imam 94 godine i još trčim!

INTERVJU U TRKU
JOSIP ĐUNĐEK: Imam 94 godine i još trčim!

3.97K
0

Prepoznao sam ga iz daljine, s pola kilometra. Dolazi prema meni u nekoj prevelikoj trenirci iz prošlog stoljeća koja je vidjela i boljih dana. Tu su naravno i trkačke tenisice, jer Joža je trkač, a trčanje je njegov život. Zaustavio sam ga i pitao za razgovor, prihvatio je sa smiješkom i neskrivenim interesom. Krenuli smo dalje u njegovom smjeru, hodajući i lagano joggirajući. Iako zimsko vrijeme, dan je bio ugodan, sunčan, idealan za razgovor.

 

NW_MgDirekt3

 

Na prvi pogleda ne odaje svoje godine, rekao bi čovjek da ih ima podosta, ali rijetki bi ih od prve pogodili. Uspravan, tek malo pognut u vratu, mršav i vitak, vidi se da svoje tijelo nije odmarao, već je uvijek služilo kretanju. Pitam ga za zdravlje, sa smiješkom mi odgovara.

 

– Za sad je sve dobro. 1924. godine ugledao sam ovaj svijet, 16. ožujka iduće godine napunit ću 94 godine. Što se tiče zdravlja, ne mogu se ništa požaliti, za sad je sve dobro, a što će slijediti to ne znam. I dalje sam aktivan, hodam i trčim. Noge me još drže, prezadovoljan sam, u odnosu da druge, kako čujem, neke boli koljeno, kukovi, gležanj… Ja nemam nikakvih problema, samo neka tako ostane.

 

Živi sam u kući u Varaždinu, brine sam za sebe, prolaze penzionerski dani.

– Sada mi je samo bitno da si malo pretrčim, da udahnem svježeg zraka i samo da me dalje služi zdravlje kao do sad.

 

Joža je nevjerojatno pedantno zapisivao sve utrke i sve svoje treninge. Deseci i deseci ispisanih bilježnica stoje u njegovom podrumu, a od osvojenih pehara i medalja mogao bi se napuniti omanji muzej. Jožini zapisi prava su kronika njegovog trčanja, ali i utrka u bivšoj Jugoslaviji i svijetu. Dugo ga nisam sreo na utrci pa ga pitam ima li što u planu. On odgovara na isti način na koji bi i prije 20 godina, samouvjereno, kao pravi trkač.

– O da, i dalje razmišljam o utrkama, pred nama je Novogodišnja utrka u Varaždinu, moram na nju ići. Bio sam i prošle godine, mislim da sam istrčao sve Novogodišnje utrke, bio sam i na onoj prvoj prije 40 godina.

 

Pitam ga za treninge, koliko trči, može li trčati ili uglavnom hoda.

– Ovako kao danas, hodam i trčim, uvijek kad mogu. Pet kilometara u jednom smjeru, od kuće na Banfici do trećeg mosta na nasipu, pa natrag. 10 kilometara, za mene čisto dosta.

 

Ispričao mi je i jednu anegdotu iz starih dana, očito se nije puno toga promijenilo, oduvijek smo mi trkači bili čudni ljudi.

– Radio sam još u Bedekovčini pa sam trčao iz Bedekovčine u Donju Stubicu preko Vučaka i natrag. I tak jedan dan kad sam trčal, bila je baš nedjelja, ljudi su išli k misi, pa mi jedna ženska kaže – kaj se dogodilo, kaj se je vužgalo? Jer kad se tamo dogodi požar, netko bi uvijek otrčao po pomoć. Velim ja njoj – nije niš. Veli ona – zakaj pa bežite? A ja njoj velim – pa tak, očem se malo pokazati.

 

Pitam ga kako je očuvao vitalnost i zdravlje, sam kaže da iz njegove generacije skoro više nitko nije među živima.

– Danas je život takav da je sve tempirano na sjedenje i rad s prstima. Često sam predlagao svojim poznanicima – hodi, idemo malo trčati, a često sam dobio i odgovor – joj, daj mi mira ti s trčanjem. Ljudi su premalo zainteresirani. A naši preci nisu imali aute, motore pa ni bicikle, sve su morali pješice, na svojim nogama. Kakve god daljine su trebali prevaliti, sve su išli pješice. Čuo sam puno puta – pa ne mogu trčati, mene je sram, kaj mi budu rekli kad me vide. Kakav sram! Kaj da ja velim, u tim godinama, sigurno si misle – pogle staroga kak beži, baš je bedast. A ja sam još uvijek tu.

 

Joža na Utrci grada Čakovca prije nekoliko godina

 

Pitam ga ima li neku poruku za ljude koji će čitati ovaj intervju. Nasmiješi se i kaže:

– Ovo znam – svaki si čovjek sam formira budući život. Neko se primil pijače, nekom je glupost bežati, ali naš je organizam stvoren za pokret i samo se kretanjem može očuvati zdravlje. A trčanje ima puno prednosti, cirkulacija ti bude bolje, zaboraviš na svoje brige ako ih imaš, u prirodi si a ne u zatvorenom. I zato je moja poruka svakom – pokreni se, hodaj, trči.

 

Došli smo skoro do trećeg mosta, gdje se on okreće i kreće doma. Čestitao sam mu Božić i Novu godinu, zaželio puno zdravlja i još puno istrčanih kilometara. Uzvratio je istom mjerom, taj simpatični sijedi Josip Đunđek, trkač od 94 godine.

Razgovarao: Z. M.

(3966)

Vrijedi pročitati