Home Trčanje Naličje medalje Kako sam pretrčao svoju prvu stotku – zbog oklade

DAVNE 1984.
Kako sam pretrčao svoju prvu stotku – zbog oklade

1.05K
0
ASICS 300×250 jesen/zima 2018

Davne 1984. godine sam istrčao svojih prvih 100 km, doslovno za okladu. Prije toga u životu nikad nisam istrčao ni polumaraton. Ovo je kratka priča o tom iskustvu.

 

NW_MgDirekt1

 

Kada su vas tih 80-tih godina ljudi vidjeli kako trčite lokalnim ulicama, iskreno… postojala je velika mogućnost da iza sebe ugledate vozilo hitne i ekipu iz njega, koja pomalo pohlepno u vama vidi potencijalnu “mušteriju”. Trebalo je zaista puno drskosti, čvrstih sportskih motiva i iznimne volje nositi se sa svim predrasudima toga vremena.

 

Tražeći sebe završio sam na stotki

 

Tražeći vlastito “ja”, a nakon što sam došao iz bivše vojske, često sam besciljno trčao po desetak kilometara liječeći pritom, gotovo kao i danas, vlastite frustracije. Jednu večer, kartajući belu sa svojim frendovima, slučajno smo vidjeli da se u Varaždinu održava utrka na 100 km.

Slušao sam uvredljive komentare mojih današnjih kumova o “luđacima koji to trče” i onako iz inata odlučio biti jedan od tih “luđaka”. Naravno, nitko osim mene nije vjerovao u tu ludoriju, s obzirom na činjenicu da prethodno u životu nikad nisam istrčao nikakav half, a kamoli maraton.

Pala je oklada, a ako sam je želio dobiti, nisam imao baš puno izbora – trebalo je samo doći do cilja…. i pobjednik sam! Imao sam dovoljno motiva, ne samo zbog dobre večere (u nju smo se kladili), već je to zapravo bio jedan od načina da vidim gdje su moje vlastite granice tolerancije na fizičku bol, koliko sam psihički spreman maltretirati vlastito tijelo te na jedan specifičan, pomalo lud način dokazati društvu u kom se krećem… da sam frajer.

 

Hoćeš biti frajer – istrči 100 km

 

I danas, 34 godine nakon moje prve ultraške avanture, sjećam se dolaska na start u 5 sati ujutro. Osjećao sam se pomalo zbunjeno, uplašeno, među svim tim velikim “pravim trkačima” o kojima sam samo čitao. Bili su tu Mravlje, Moćnik, Mayer… ljudi kojima sam se na određen način divio. Sjećam se njihova pogleda u kojem se vidjelo poštovanje prema klincu, jer zapravo sam bio klinac sa svojih 23 godine.

Moram priznati, jedva sam čekao da krenemo, osjećao sam onaj psihološki pritisak poznat trkačima, kada pomalo nervozno čekamo taj pucanj, kao da trčimo 100 m, a ne 100 km kao u ovom slučaju.

 

Kreni i trči

 

Limit utrke je bio 15 sati, i zapravo uopće nisam znao što reći kumu s kojim sam doputovao kada ću se trčeći vratiti u Varaždin u kojem je bio start i cilj.

Postavio sam si cilj da držim neki uobičajeni tempo na kojem sam trenirao, a to je onda bio tempo od 4:30 – 4:45 min/km, pa dok ide, a poslije… što bude. Držao sam se tog plana gotovo bez problema, gotovo do 70. kilometra, zaista sam uživao, pomalo ponosan što mogu biti uz tako velike trkače. Od silnih emocija, kao nekakav pubertetlija, nisam ni primijetio kako kilometri prolaze pored mene.

 

Nema stotke bez krize

 

No ipak, početna euforija se do 70. kilometra potpuno istopila i postajem svjestan u što sam se uvalio. Počinju prve psihološke krize, negdje oko 75. km, kada me spoznaja da do kraja imam još više od halfa, vodila gotovo u depresiju. Moje tijelo nije bilo naučeno na taj fizički šok, nedostatak treninga je bio više nego očit.

Tada sam u “pomoć” pozvao sve svoje prijatelje, naročito one lažne koji bi se oduševili mojim neuspjehom, i tako sam pronašao neku dodatnu snagu koja me izvukla iz ponora i natjerala da gazim dalje. Nisam gledao na sat, nastojao sam ostati smiren i ne paničariti. Pričao sam putem sam sa sobom i upoznao nekog novog čovjeka u sebi, za kojeg nisam znao da postoji.

 

Kad su emocije prejake

 

Ulaskom u Varaždin, svjestan činjenice da sam ipak napravio gotovo nemoguće, ne mogu više kontrolirati vlastite emocije. Trudim se ne plakati, no ne ide, stišće me u grlu, suze nezaustavljivo idu niz lice. Uspijevam se iskontrolirati da baš ne ispadnem prava curica koja plačući ulazi u cilj. Prolazim ciljem kao 12. generalno, dobivam svoju medalju i iste sekunde zaboravljam na sve moguće krize, bolove. Jedini osjećaj je ponos i sreća koja stvarno nema cijenu.

Unatoč zaista minimalnim priprema i bez svih modernih čuda današnjice, uspio sam biti “veliki frajer” koji je svoju prvu stotku istrčao za 9 sati, 11 minuta i 8 sekundi.

Naravno, danas shvaćam da je upravo ta psihološka neopterećenost rezultatom, plasmanom, moja najveća sportska vrijednost iz tog razdoblja. Mnogi današnji sportaši, trkači si nažalost pred sebe postavljaju nerealne ciljeve, a onda opterećeni vlastitim pritiskom, pucaju pod njim i često nažalost zaboravljaju biti sretni na utrkama.

A upravo je to smisao trčanja, biti sretan – te međusobnim poštovanjem graditi zajedničku sportsku obitelj.

Napisao i pojeo večeru dobivenu okladom: Drago Miličić

(1046)

Vrijedi pročitati