Home Novo Kako sam u 67. godini završio svoj prvi half ironman

SVE SE MOŽE!
Kako sam u 67. godini završio svoj prvi half ironman

770
0

Zovem se Vinko Pisarović, iz Požege sam, grada s možda najviše ironmana po glavi stanovnika. Uskoro ću navršiti 67 godina i ne mogu se pohvaliti da sam neki talentirani sportaš. Do svoje 62. godine igrao sam tenis, a u mlađim danima nogomet, sve to rekreativno i onda sam sa 62 godine počeo trčati.

 

NW_MgSportSprej_1

 

Nakon četiri mjeseca trčanja, istrčao sam svoj prvi polumaraton. I od tada do danas istrčao sam 4 maratona i preko 70 polumaratona i drugih kraćih cestovnih utrka. Najbolji rezultat u maratonu mi je 3:50 a u polumaratonu 1:43. Poticaj za trčanje dao mi je sin koji je prije mene istrčao nekoliko polumaratona.

Prošle sam jeseni  došao na ideju da se prijavim  na svoj prvi half ironman (1900 m plivanje, 90 km bicikl i 21,1 km trčanje). Sama zamisao ljudima oko mene  činila se  nerealnom i svi su me odgovarali da pokušam, jer su se bojali da to neće dobro završiti. Međutim ja sam vjerovao da mogu  i da ću ga uspješno završiti, bez obzira što bicikl nisam vozio od fakulteta i što sam do prije 3-4 godine jedva u komadu mogao otplivati 50 metara.

Prošle sam jeseni kupio polovni cestovni bicikl i opremu koja ide uz njega, ali provezao sam ga samo par puta, jer je zahladilo. Morao sam čekati proljeće i toplije vrijeme da ga mogu ozbiljnije početi voziti. Kako u Požegi ne postoji zatvoreni bazen, na plivanje sam krenuo na bazen u Slavonskom Brodu. Išao sam tamo jednom tjedno, ali sam morao brzo prekinuti zbog jake alergije na klor. Nije mi se isplatilo jedan sat plivati i onda se 10 dana liječiti. Morao sam čekati da se otvore vanjski bazeni u Požegi.

Kao i svake godine  odradio sam  zimske pripreme za maraton koje su mi baza za cijelu iduću godinu. Poslije istrčanoga maratona u Italiji vrijeme je zatoplilo i počeo sam jednom tjedno voziti bicikl i već poslije 6 tjedana uspio sam biciklom izvoziti u komadu 90 km koliko mi treba za utrku.

Prijavio sam se za half ironman u Beogradu 23. 9. 2018. Bitno mi je bilo da se  pliva u jezeru gdje nema struja i valova. Bicikl sam  na treninzima vozio prosječnom brzinom od 27 do 28.5 km na sat i kako su tjedni prolazili nisam baš vidio neki napredak, jer sam odrađivao samo dužine (bitno mi je bilo da to mogu bez problema izvesti).

Početkom šestog mjeseca otvoreni su Požeški bazeni pa sam  mogao krenuti s plivanjem i opet odmah shvatio da mi je klor i dalje veliki problem. Da bih uopće mogao plivati stavljao sam u nos tampone od vate i masku za plivanje, što mi je otežavalo plivanje, ali nisam odustajao. Plivanje mi je ustvari bilo najslabija točka, bojao sam se da neću moći isplivati 1900 m za sat i 10 minuta pa sam zvao organizatore i molio ih da me ne diskvalificiraju ako probijem limit.

Brzo je došao i dan utrke i prvi puta nisam znao što me tamo čeka i kako će sve to završiti. Obukao sam neopren odijelo i došao na start plivanja. Krenuo sam po planu posljednji i gledao kako mi grupa odmiče. Pošto si baš nisam najbolje pripremio naočale za plivanje, a jutro je bilo oblačno, nisam dobro vidio bove (bile su crvene boje, a ja sam daltonist pa baš ne vidim dobro crvenu boju). Odjednom sam shvatio da sam doplivao do pogrešne bove (ona je bila oznaka za  suprotni smjer). Stao sam i vidio s druge strane suce pored bove na suprotnoj strani. Morao sam se okrenuti i plivati prema toj bovi, pa sam tako nastavio plivati do okretišta. Nekako sam uspio okrenuti i krenuti nazad no i dalje sam bio dezorijentiran pa su mi suci vikali “Desno, desno”.

Tako sam plivajući lijevo-desno došao na nekih 300 m od cilja, kada sam na oko 50 m ispred sebe ugledao jednog natjecatelja, a kako sam još imao dosta snage, odlučio sam ga prestići. Zabio sam glavu u vodi i počeo brže raditi rukama i tako sam plivao neko  vrijeme da nisam podizao glavu iz vode, a kad sam konačno podigao glavu, shvatio sam da sam skroz na drugoj obali jezera i nije mi preostalo drugo nego da se okrenem i  plivam prema cilju.

Konačno sam stigao na cilj i gledam na sat – preplivao  sam 2359 m (1900 je trebalo preplivati) za 62 minute. Vjerojatno sam oborio rekord u fulanju staze. Na svu sreću bio sam dosta ispod limita i nisam bio posljednji, još trojica su stigla poslije mene.

Došao sam do bicikla, skinuo neopren, stavio kacigu i obuo patike i krenuo prema biciklističkoj stazi, ali sam se  morao vratiti jer sam zaboravio naočale. Malo sam nesigurno krenuo na biciklu, ali sam brzo uspostavio dobar ritam. Stalno sam se usporavao, nisam znao šta me čeka do kraja.

Kako sam ja potpuni početnik na biciklu, kad sam trebao jesti čokoladicu i piti vodu morao sam stati, odnosno mogu za vrijeme vožnje pustiti samo lijevu ruku. Bez problema sam završio vožnju biciklom za 3 sata i 7 minuta.

Sada je na red došlo trčanje i opet sam se stalno usporavao, a ipak sam završio trčanje za 1 sat i 59 minuta. Ukupno vrijeme mi je bilo 6 sati 26 minuta i 11 sekundi.

Zapravo, sve je na kraju ispalo lakše nego što sam očekivao.

Naše tijelo je čudo, ni mi sami nismo svjesni što sve može, samo ga treba slušati i biti uporan.

Napisao i do cilja stigao – Vinko Pisarović

 

 

 

 

 

(770)

Vrijedi pročitati