Home Trčanje Kako su Veronika, Paula i Antonija istrčale Spartathlon

SVE U TOP 15
Kako su Veronika, Paula i Antonija istrčale Spartathlon

1.40K
0

Za analizu trke je važna informacija o njenoj jakosti. Naime, Spartathlon ne može upisati svako, već samo ultraši s već prethodno dobrim ostvarenim rezultatima, što ga često puta čini i jačim od svjetskog prvenstva, gdje puno zemalja na njih dovuče ultraše preko tzv. wild carda, što znači bez normi, čak i bez otrčanih trka, drugim riječima na povjerenje vlastitog saveza.

 

Du Motion 300×250 5

Norma za nastup na Spartathlonu je vrlo visoka, npr. 10 sati za muškarce i 10:30 za žene na stotki. Svi koji su ikad probali trčati 100 km u komadu dobro znaju što to znači. Osim rezultatskih normi, postoje i nacionalna ograničenja, obzirom da neke zemlje doslovno obožavaju preplaviti ovu trku, primjerice Japan, koji je limitiran na 60 učesnika i taj limit je kod njih uvijek popunjen u startu. To dovoljno govori o širini i popularnosti ultramaratonskog pokreta u Japanu, kad svake godine imaju 60 i više ultraša s tako visokim normama.

Uz to ide podatak da su naše cure ekipno dobile reprezentaciju Japana na posljednjem svjetskom prvenstvu u disciplini 24 sata, dok su u disciplini 100 km izgubile samo od njih, što isto tako još jednom potvrđuje iznimnu i svjetsku kvalitetu naše male ali moćne reprezentativne gomilice.

Trka kreće iz Atene, točno podno Akropole, znači s nešto više metara od samog cilja u Sparti, koja je praktički na visini mora. Međutim, trka je sve samo ne ravna, obzirom da duž staze dugačke 246,8 kilometara, trkači moraju savladati 2.850 metara uspona i isto toliko spusta. Za točniju ilustraciju staze, to bi bilo kao da trčite od Zagreba do Trsta (ili Rovinja) i da po putu morate proći 3 puta preko Sljemena!

Na stazi ima čak 75 kontrolnih/okrepnih punktova, 11 liječničkih stanica, 9 stanica za masažu, 4 stanice s punim obrocima (špageti, riža, juha, krumpir…) i 11 mjernih točaka. A te su mjerne točke vrlo važne za analizu trke jer pričaju svoju priču, obzirom da su postavljane prilično ravnomjerno u prosjeku na svakih 20-25 kilometara.

 

Odmah nakon trke sam povadio statistiku prolaznih vremena (tabela 1) i poračunao vrijeme i prosječan tempo naših cura u svakom od tih 11 segmenata. Nakon toga sam povadio njihove pozicije u trci nakon svake vremenske kontrole (tabela 2), kako bi imao uvid u njihov odnos s ostalim ultrašima. Ovo je i ključ analize jer prosječan tempo, kao osnova analize na maratonu i kraćim trkama, nije egzaktan pokazatelj na ultramaratonima ovakvog tipa iz više razloga. Jedan od njih je promjenjiva konfiguracija staze, raznoliki sastav terena, zatim trčanje po mraku, trčanje u uvjetima kad se organizmu spava, kad je blago rečeno jako umoran itd. Uz sve to, skupi se i jako puno gubljenja vremena na punktovima, gdje se osim uzimanja okrepe, dešavaju presvlačenja, toaleti, spavanja, pa i neizbježna fotografiranja. Našao sam na netu čak i statistički članak s prethodnih Spartathlona (http://www.ultraned.org/n_item/f1395.php) o količini izgubljenog vremena na čekpointovima, i kod velike većine, čak i onih najboljih se kreće oko 2 sata, što znači da utječe na konačni prosječan tempo oko 30 sec/km, pa je informacija o prosječnom tempu praktički neupotrebljiva, samo ilustrativna.

Na kraju sam ručno izradio i grafikon pozicija (tabela 3) koji slikovito pokazuje nastup svake od naših tri cure, pa pođimo redom.

Tabela 1
Tabela 1
Tabela 2
Tabela 2
Tabela 3
Tabela 3 – pozicija u utrci

 

VERONIKA JURIŠIĆ – je bila izuzetno motivirana za ovu trku. Nakon relativno (za nju) lošeg Belfasta, skinula je sa sebe teret stjegonoše našeg ultra pokreta i došla u napadačku umjesto standardno obrambene pozicije. Uz svoju stalno visoku formu i kilometražu, napravila je i nekoliko odličnih specifičnih durmitorskih treninga (prsten – 85 km), tako da smo svi već i prije trke znali da će doslovno pojesti tešku stazu Spartathlona.

Njezin grafikon pokazuje gotovo idealnu putanju konstantnog dizanja u poretku tijekom gotovo cijele trke, u kojoj nakon početnog uvoda nije izgubila niti jednu jedinu poziciju. Tako je prvih 20 kilometara bila tek na 140-om mjestu, maraton na 106-om, da bi nakon drugog maratona već ušla u TOP 50. Srednji dio trke se polako ali sigurno probijala i dalje prema napred skupljajući otpatke po cesti i nakon 200 km došla na 25. mjesto ukupnog poretka.

U zadnjem maratonu, za koji joj je trebalo nekih 4:15 još je polovila četvoricu i na kraju se skrasila na 21. mjestu, tj. na petom u ženskoj konkurenciji. Uz taj podatak ide i informacija da bi na svim Spartathlonima održanim do 2013. godine pobijedila s ovim rezultatom 26:19 (i naravno bila rekorderka staze), a u zadnje 3 godine bi bila jednom druga i dva puta treća. Taktički možda i nije otrčala savršenu trku, jer da jest, onda bi grafikon imao ravn(ij)u liniju od 140 do 21. Tome je kumovao segment od nekih 60-ak kilometara, između 20-80, kad je taj dio išla prosječnom brzinom od 5:26 (btw, maraton  ispod 3:50).

cof

 

Inače Veca uvijek trči svoju trku, dobro kontrolira sebe, a i ostale u trci, međutim izreagirala je malo na Tonkin tempo i uvukla se u pogrešku koja ju je ipak malo prerano potrošila i uzela koju minutu iz zadnjeg dijela, samim time i iz konačnog vremenskog utrška, možda i poziciju/dvije.

No, sve u svemu, pokazala je konačno da je, osim stotke, legitimni član uskog svjetskog vrha i na trkama od 200 plus kilometara, obzirom da je u ovoj trci dobila hrpu ultramaratonki s osobnim i svježim rekordima od preko 230 km u srodnoj disciplini 24 sata.

Njezin konačni prosječni tempo je na kraju ispao 6:38/km, međutim ja bih to kad odbacimo smeće, sveo na nekih cca 6:15 min/km, obzirom da ona vrlo malo vremena potroši na okrepama, kratko se zadržava na njima, maksimalno je u trci, međutim presvlačenja i konzumacija su i njoj sigurno uzeli nekih 80-ak minuta, što je minimum.

Zanimljivo i znakovito je da je po isteku dana, znači u prvih 24 sata, prešla i svoju rekordnu dužinu u toj disciplini, na koju je u preostalom vremenu dodala još jedan polumaraton na dva sata. A staza je bila bitno teža od svih ostalih na kojima je trčala 24 satne trke, koje su sve potpuno ravne.

 

PAULA VRDOLJAK – je imala vrlo neobičan nastup, s odličnim uvodom, fenomenalnom završnicom i rezerviranom sredinom, što se prilično jasno vidi iz grafikona. Nakon što je popratila Veroniku u prvom maratonu (3:54), shvatila je da je ušla u crveno i povukla ručnu, tako da je sljedeći završila na 4:05. U to vrijeme su se Tonka i Veca već spojile, odjurile tempom 5:20 i brzo se stvarala razlika, koja je između Veronike i Paule bila najveća nakon 200-og kilometra, a iznosila je 2 sata i 44 minute. No, zadnjih 50 kilometara je Paula čak i bolje odradila od Veronike (6:32 – 6:34), za dvije minute.

Nakon uvodnog polumaratona (2:00) je bila na 143. mjestu, do isteka maratona (3:54) se probila na 111. mjesto, a na 65. kilometru je već bila na 87. poziciji. Onda je uslijedila “stvaralačka pauza” do 125-og kilometra, kojeg je završila na 93. mjestu. I tad se ušlo u noć, faza za koju sam jedino bio za nju potpuno siguran da će proći bez problema, obzirom na njezinu sklonost da može i po nekoliko dana oka nesklopit.

 

Na svim sljedećim mjernim stanicama, koje su u prosjeku pokrivale segmente od 20 km, je prestizala po desetak ultraša. Konkretno u brojkama, u drugoj polovici trke je prestigla 48 trkača, više od polovice onih koji su do tada bili ispred nje, svaki treći kilometar po jednog u prosjeku. I na kraju završila na lijepom 45. mjestu ukupno, te još ljepšem sedmom u ženskoj konkurenciji.

Njezin konačni rezultat od 30 sati i jednu minutu je fenomenalan, još atraktivnije izgleda kad se iz statistike izvadi podatak da bi i Paula od dosadašnjih 35 održanih Spartathlona pobijedila na više od pola njih s ovim vremenom, konkretnije – na njih 18!

Drugim riječima, najbolje vrijeme u povijesti za tu poziciju, ista stvar kao i s Veronikom. Ukupni prosjek njezinog nastupa je iznosio 7:17/km. Ni ona nije gubila puno vremena na okrepnim stanicama, tako da joj je prosjek trčanja vjerojatno iznosio koju sekundu ispod 7 min/km. Grafikon jasno pokazuje dvije anomalije: kao prvo, prekosa krivulja u startu, što znači prebrzi uvod za ovoliku dužinu. Na sreću, potrajalo je kratko, nakon čega je uslijedila stagnacija i onda druga polovica trke savršena konstantna progresija prema vrhu. Obzirom na njezin staž u ultri – fantastičan nastup! Vrijeme je na njezinoj strani, a najvažnije je to da se Paula u svim do sada trkama pokazala najboljom onda kada su najveća sranja, negdje iza ponoći pa do zore, što je odlika najboljih ultraša jer se tad rade najveće razlike.

 

ANTONIJA ORLIĆ – je imala svoj standardni uvod, relativno brzi start koji je (pre)rano dovodi do visokih pozicija. Uglavnom joj to ne upali, ali joj ovogodišnje svjetsko prvenstvo u Belfastu daje za pravo da tako nastupi, pa kad i dokle ide – ide, kad ne ide – ne ide. Ovog puta nije došla na trku pretjerano nabrijana, ipak se dosta fizički i emotivno potrošila u Belfastu, i za razliku od Veronike koja je od tada digla svoje treninge, Tonka je pustila, rekao bih s pravom. A za dobar rezultat na jednoj svjetski vrhunskoj ultri mora prethoditi i dobar trening.

Krivulja više nego očito demonstrira njezin nastup, do pola trke je rasla u poretku, u drugoj polovici je padala. Sa 116. pozicije u početku trke, došla je do 39. u sredini trke, da bi na kraju završila na 82. poziciji, a 15. u ženskoj konkurenciji. Na kraju je i ona ušla u prvih 20% od svih učesnika i u 10% žena i pridonijela tome da naše hrvatske cure ekipno na kraju budu druge iza fenomenalnih svjetskih ekipnih prvakinja iz Poljske, predvođene nevjerojatnom Patryciom Bereznowskom – novom svjetskom rekorderkom u trčanju na 24 sata i novom rekorderkom Spartathlona!

 

Tonka je rijetka biljka s poremećenim osjećajem za sportske rezultate. I dok je bila u odličnom treningu i u jednom trenutku (2006-2007) najbolja maratonka u državi, i sad kad je jedna od najboljih ultramaratonki na svijetu, jedna od zaista rijetkih koje imaju A-norme i na 100 km i na 24 sata, njoj je još uvijek orijentacijsko trčanje prioritetno, na kojima postiže prosječne rezultate, barem u odnosu na ove u (ultra)maratonu. Al jbg, ti orijentacisti su ionako svi isti i patološki vezani uz to gubljenje po šumama, da tu lijeka ionako nema. Ovdje bih doslovno primjenio onu poznatu – da od šume ne vidi drvo. 🙂

Njezin konačni prosjek od 7:34/km ne govori ništa, ali i puno. Negdje oko 180-og kilometra je legla malo u stranu, navila alarm na 20 minuta, odspavala ih i produžila dalje. Isto je ponovila pred zoru uz cestu. Istinabog, nije pronašla ToiToi, ali je i ugibalište odlično kad se kapci spajaju. Na kraju 40 minuta spavanja, plus Tonka voli kampirati na okrepama, tako da mislim da je imala ukupno i preko 3 sata netrčanja za vrijeme trke.

Uglavnom, veliki nastup na našoj premijernoj Sparti. Otišli smo tamo da ostavimo trag i ostavili smo ga dovoljno duboko. Vrijeme će pokazati hoćemo li opet ići tamo i kad. Ako i odemo sigurno cure mogu i bolje od ovoga jer iskustvo u svakoj prođenoj trci ovakvog tipa je nemjerljivi dobitak za sljedeću. Ono što je najvažnije, naše ultrašice po meni još uvijek imaju prostora za napredak, pri tom konkretno mislim na disciplinu 24 sata, i s obzirom da su na ovom nivou u Belfastu bile pete na svijetu, mogu garantirati na sljedećim nastupima otvoreni fajt za medalju!

Još par podataka o samoj trci. Brojke vezane uz normu i vremenski limit, koji iznosi opasnih 36 sati, uz dodatak da postoje i krajnje rigorozni limiti na nekim čekpointovima. Statistika kaže da ako trku na 100 km ideš između 9 i 10 sati, onda na Sparti ulaziš u deal s limitima, a ako je trčiš ispod 9 sati, onda je to već dobra garancija da ti neće puhati za vratom i da ćeš trku završiti bez straha od skidanja sa staze.

S obzirom da ima 75 okrepnih stanica nema potrebe stavljati na sebe hrpu svega i svačega, što sam npr zamijetio na trail ultrama kad načičkaju na sebe ruksačine, bidone, hektolitre vodurina i slično. Ovdje se dobar dio može trčati u atletskom dresu, samo je noć zbog pada temperature problematična, pa treba kombinirati s dodatnom oblekom.

cof

 

Najveća stavka trke je hrana/piće. Treba jesti puno, konstantno i uvijek po male obroke, poželjno što raznovrsnije. Tekućina je posebna priča jer će vam za vrijeme trke kroz organizam proći onoliko koliko ukupno iznosi četvrtina vaše tjelesne težine, a sve to tjelesni mehanizam mora primiti, obraditi, iskoristiti i na kraju izbaciti. Isto je i sa hranom. Zato i tempo trčanja mora biti spor kako bi dio krvi bio stalno na raspolaganju za rad na spomenutim procesima, koji se svi odvijaju u trku, što znači da bi brzo došlo do kolapsa sustava kad bi se krv koristila samo za transport kisika u radne mišiće nogu.

Na kraju dolazimo do zaključka da je logistika jedna od najvažnijih stvari na ultramaratonima. A naše cure su imale najboljeg mogućeg logističara, obzirom da je Zoki Kos sve radio savršenom mirnoćom i preciznošću, mislim da ni jedan detalj u trci nije bio loše odrađen s njegove strane. A nije bilo lako. Morali smo ih dočekivati na samo određenim čekpointovima za koje smo dobili lokacije u grčkom pismu, koje pak ne razumije GPS navigacija pa smo imali pune ruke posla u pronalaženju lokaliteta tih stanica, osobito kad je pao mrak i kada je staza ušla u planinski dio po kojem se nismo mogli voziti.

I cure su se dobro pripremile iz te perspektive, svaka je imala jasno razrađeni plan gdje i što trebaju dobiti, a Zoki im je to sve i na vrijeme pripremao. Čak i u situaciji kad su se neočekivano razvukle, improvizirali smo i našli načina kako da primjerice Pauli dostavimo njezino prije nego odemo, i da stignemo Veroniku na sljedećem čekpointu itd.

Ja sam se uglavnom bavio brojkama svih vrsta izraženim u minutama i kilometrima, pisao izvještaje na fejsu i održavao naciju budnom, nakon čega su me cure okarakterizirale neupotrebljivim. 🙁

And that’s all folks, sljedeća velika stvar će se desiti u Hrvatskoj,početkom rujna 2018 – Svjetsko prvenstvo na 100km, najjača trka ikada na tlu naše države!

 

Napisao: Dragan Janković
Foto: Zoran Kos/Dragan Janković

(1396)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati