Home Biciklizam L’Eroica – utrka za heroje

OLDTIMER PARADISE!
L’Eroica – utrka za heroje

251
0

Steel is real! …vole reći obožavatelji čeličnih cestovnih bicikala, kojih je prošli vikend u Toskani bilo u izobilju. Utrka bicklima koje je vrijeme dobrano pregazilo, privukla je u malo talijansko mjesto Gaiole in Chianti natjecatelje iz cijelog svijeta.

Du Motion 300×250 3

Preko 5.000 njih zaraženih sindromom zlatne ere biciklizma, došlo je sa svojim biciklom iskušati najstrmije uspone i spusteve u okolici Siene. Utrka uz 205 km i 3.700 m visinske razlike, nudi i 15 sektora bijele ceste poznatije kao Strada bianca, ili kako bi mi rekli – makadam. Legendarne strade ima u duljini više od 100 km! Uz valoviti profil staza ima i uspona od 15% koji su dugi pet i više kilometara.

Natjecatelje koji završe ovu utrku Talijani zovu “heroji”. Njihove bicikle “herojski bicikli”, a utrku jednostavno L’eroica. Prvo i osnovno što je potrebno za ovu utrku je herojski bicikl. Bicikl dobiva homologaciju samo ako zadovoljava određene kriterije. Mora biti cestovni bicikl proizveden prije 1987. godine, imati čelični okvir, ručice mjenjača na okviru, pedale s košaricama i remenima, najmanje 32 žbice na kotaču i obruče niskog profila, ne većeg od 20 mm.Zabranjeni su time trial i ciklokros bicikli. Uz ovakav bicikl idu i odgovarajuće sprinterice te vunena majica i biciklistička kapica. Za široke mase postoji i kratka vožnja od 35 km na kojoj su dozvoljeni svi oblici povijesnih bicikala.

Ovaj festival biciklizma započinje bogatim programom već par dana prije utrke. Tu ima svega. Od prikazivanja povijesnih dokumentaraca o biciklizmu, preko predavanja o životu Marca Pantanija te predavanja povodom stogodišnjice rođenja Gina Bartalija, do muzejske izložbe bicikala. Paralelno s tim događajima, na ulicma koje okružuju trg, odvija se vrlo živo trgovanje biciklima i dijelovima, koji se nude na štandovima.

Kako smo u Gaiole stigli pet dana prije utrke, mogli smo se iz prve ruke uvjeriti kakva se paleta osebujnih likova iz cijelog svijeta sakuplja na ovom mjestu. Spomenut ću samo dvojicu – Japanac je stigao u srijedu. Bez bicikla. Cijeli četvrtak je kupovao okvir. U petak je birao kotače i grupu. Bicikl je sastavljen u subotu, a utrku je odvozio u nedjelju. U Japan se vratio presretan sa svojim novim/starim biciklom na kojem se još drži prašina bijele ceste. Drugi je Nijemac s kojim sam čekao homologaciju. Bio je uzbuđen poput malog djeteta dok je komisija ocjenjivala njegov čelični Colnago. Od njega doznajem da je prije tog Colnaga vozio čitav niz karbonaca, te da nakon utrke ide kod Tommasinija na izmjere za novu čeličnu ramu.

Nego, utrka. Start se izvodi na francuski način od 5 h do 7 h. Format je breveta, sa zadanim kontrolama. U 5 sati sam na trgu, ali ljudi ima toliko da kroz start prolazim tek za 45 minuta. Noć je pa nema uživanja u krajoliku, ali već na petom kilometru dolazi bijela cesta na usponu za dvorac Brolio. Na rubovima ceste prema dvorcu gore svijeće, i daju poseban ugođaj.

Prolazimo Sienu prema prvoj kontroli, Radi.Teren je valovit uz povremene jače nagibe na neasfaltiranim dionicama. Jedna od težih dionica je ona prema Montalcinu. Započinje 15 postotnim asfaltnim usponom kojeg zamjenjuje bijela cesta. Na nekim serpentinama je tlo rastresito i nije moguće nastaviti vožnju ako se slučajno stane.

Da usput spomenem prijenose. Bicikl za Eroicu ima standard šajbe 52/42, nema kompakta, a kamoli triple. Znači, “veselje” za zglobove i tetive. Nakon Montalcina krasan krajolik uz malo blaže ceste. Mogu potvrditi odličnu kvalitetu svježe ubranog crnog grožđa, slatkog kao med. Nije ni čudo što im je Chianti tako cijenjen!

Do Asciana ruta je takoreći normalna. Nadalje ima dosta bijelog i mogu reći da ruta postaje nenormalna. Tragove guma u prašini ceste, sve više zamjenjuju tragovi sprinterica. Na vrhu cesta vijuga po grebenu i tu se pruža vjerojatno naljepši pogled na cijeloj utrci. Na ovom dijelu se uživa u vožnji. Bicikl se ponaša odlično, čak i na ovakvom terenu.

Kontrola Castelnuovo Berardenga i Montalcino su mi dobro poznate točke jer smo ih vozili na Migli 2012. Iza toga, asfalta više skoro da i nema. Noć zamjenjuje dan. Usponi, a pogotovo spustevi su sve strmiji i opasniji. Najgore je oko mjesta Rada, gdje se nalazi zadnja kontrola prije cilja. Iako je organizator utrku okarakterizirao kao ležernu, mogu reći da nije nimalo jednostavna i da sam bio vrlo sretan prilikom prolaska kroz cilj.

Jesam li dobio dojam kako su izgledale utrke prije pojave finog sloja asfalta, utrke koje su vožene na čeličnim biciklima? Jesam! Osjećam se kao da su me pretukli. A bicikl? Nije mu ništa. Nakon utrke vozim ponovo po finom asfaltu. Lijepo klizi, bez zvuka. Osim toga, vele da čelik ima dušu.

Za ovakvu utrku sa stilom, zahvaljujem i sponzoru sa stilom, Restoranu Trattoria Rustica Čakovec.

Grazie!

 


 


 

Autor: Roberto Setnik

(251)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati