Home Trčanje Naličje medalje Mama vs. kći na maratonu. A pobijedila je…

IMA NEŠTO U GENIMA...
Mama vs. kći na maratonu. A pobijedila je…

58
0

Ekipa trči u najraznovrsnijim formacijama: solo, u paru, sa curom, dečkom, s prijateljima, možda malo rjeđe s neprijateljima. Trči se po nasipima, oko jezera, po parkovima, šumama, zaobilaznicama. Trči se rekreativno, na utrkama, peticama, cenerima, za one malo žešće na polumaratonima i maratonima. No ne događa se baš svaki dan da mama i kći zajedno istrče maraton. Baš cijeli maraton. 42,195 km. Isti!

Du Motion 300×250 1

Između pasivnog naricanja cijele zime kak sam se zdebljala i ledenih zimskih priprema za neki od proljetnih maratona odabrala sam, pogađate, ovo drugo. Sve je počelo još u prosincu, i izgledalo kao još jedna duga dosadna i uglavnom tmurna zimska baza. Iz klupskog vrha AK Sljemena i prezidenta Jankovića (‘ko ga ne zna?!) svakog su utorka stizali mailovi sa treninzima za tekući tjedan kojih se držiš kao pijan plota. Inače propade maraton i sve. I u nedostatku moje zagrebačke grupe sa treninga Sljemenaša (preselih se nazad u Čakovec), ovdje mi se priključila ni manje ni više nego vlastita mama. Ok, da odmah raščistimo stvar: žena ima poduži dosje što se tiče lokalnih i manje lokalnih utrka, poprilično polumaratona iza sebe, pa čak i jedan maraton. Dobro, sad ima dva. U odnosu na mojih 5, 6 (ako brojimo sulude brdske ispade i slično), nisam to shvatila kao preveliku prijetnju, ionako je u treninge krenula čisto rekreativno, bez cilja da trči maraton na proljeće.

Idem i ja s tobom

I u početku je sve izgledalo prilično bezazleno, trčimo mi ulicama tog našeg Čakovca (koji nam je brzo postao premali), prolaze prosinac, siječanj… Subotnje dužine vrtimo svaki vikend na drugu stranu Međimurja: sad do mađarske granice, sad do slovenske, sad do Varaždina. Nedjeljom muku mučimo s brdima i Ivanščicom, ponekad nas ometu vremenske (ne)prilike. Bilo je tu kiše, snijega, magle, leda, međimurske bure… Kadli mama nekog dana nakon treninga ispali: ”Ništ, idem i ja onda s tobom na maraton.” I ni pet ni šest, prijavimo se nas dvije za maraton u Brescii.

Kak’ vrag grešnu dušu

Nakon cijele zime i ukupno istrčanih 800 kilometara, koliko su nam dozvolile poslovne, obiteljske (ostatak lude obitelji, sestra i tata koji isto trči) i ine obveze uključujući moje povremene biciklističke ispade, preostalo je samo naoružati se dobrom voljom i napucati ugljikohidratima. Naravno da smo carboloading odradile školski. Da nismo, to bi bilo krivo za eventualni neuspjeh ili minutu, deset, dvadeset više od planiranog. Ovako krivim ona zadnja dva treninga tempa koja smo propustile zbog urnebesnog vjetra. Znam, znam, ne postoji loše vrijeme, ali ipak. I bez toga se počelo pričati po selu (Čakovec je zapravo malo veće selo, svi sve znaju) da gonim mamu po južnoj zaobilaznici kak’ vrag grešnu dušu. Niti u jednom trenutku nismo pomislile da se natječemo međusobno. Mama je rušila svoj rekord iz Ljubljane (3:53:54), ja sam napadala svoj prošlogodišnji iz Ferrare (3:32:30).


Prije utrke se spremi u smeće

Brescia Art Marathon u kalendaru je bio zapisan za nedjelju 15.3. Kad smo već cijele pripreme odradile prema treninzima AK Sljemena (mama se tu ušvercala), u njihovom aranžmanu smo krenule i na put. Dva autobusa trkača, što Brooks Running Teama, što Sljemenaša, željnih dobrih rezultata i zabave, krenulo je u subotu iz Zagreba put sjeverne Italije. Neki više, neki manje opterećeni sutrašnjom utrkom, proveli smo veći dio dana u autobusu uglavnom dopunjavajući (čitaj, prežderavajući se) ugljikohidratne zalihe.

Kao da to nije bilo dovoljno, nakon smještaja u hotel i podizanja startnih brojeva, odlučile smo se za još jednu pizzu, koju ovaj put zbilja moram pohvaliti pošto su (tko bi rekao) sve dosadašnje talijanske pizze bile skoro pa nejestive. Zatim rano u krevet, ujutro buđenje, rani doručak i razne ostale zavrzlame koje treba obaviti prije starta utrke. Pošto nije riječ o kružnom tipu staze (start i cilj su na odvojenim mjestima), autobus nas je odvezao do starta gdje smo stvari za cilj predale organizatorima. Do starta je trebalo izdržati na popriličnom vjetru (ipak nemjerljivom sa međimurskom burom), pa je mama žrtvovala neku prastaru majicu koju je odbacila prije starta, a ja sam se spakirala u vreću za smeće. Statistike nakon utrke govore da se na startu ukupno našlo oko 4.000 trkača, od toga 900-tinjak maratonki i maratonaca. Navikle na pustu čakovečku zaobilaznicu, našle smo se u jednom ogromnom kokošinjcu i okružene Talijanima čekale start.

Mamma mia!

Unaprijed je bilo dogovoreno da maraton ne trčimo zajedno. Što iz razloga da se u kriznim trenucima ne posvađamo, što iz razloga da sam ja mislila da mogu bolje. Ali svi mi dobro znamo što ponekad znači misliti. Srce veće od pameti tjeralo je noge prvih deset kilometara iznad mogućnosti (točnije kao da ciljam na ispod 3:30), ali kad je krenulo pucanje već je bilo kasno, a isto ono srce s početka priče se spustilo u pete. Još kad je krenuo red gužve, pa red brda, pa red vjetra, pa red sunca, pa red loših tenisica… Mama me stigla i prestigla ravno na polovici.

Ulovila se pacemakera na 3:45 i drž nedaj. Viče ona: ”Ajde, ajde s nama!”, vičem ja ”Nemrem mama, čekaj me na cilju!’‘. Smiju se Talijani, ne kuže oni pol posto da ne zazivam neku tamo mama miu koja negdje doma čita Gloriu, nego mi ta žena koja trči uz njih zbilja je mama. I tako je moja majka dala petama vjetra, na kraju za sobom ostavila i pacemakere i stigla u cilj za 3 sata i 39 minuta. Moja agonija nije za javnost, no ipak moram stisnuti zube (kad već nisam ondje) i priznati da me vlastita mama oderala za skoro 15 minuta. Ostaje nada da pamet dolazi s godinama.

Znam da nije lijepo o ženama i godinama pa ću nju poštedjeti, ali činjenica da ja imam 24 dovoljno govori o tome da oni razni ”prestari smo”, ”ne možemo” i ”ne stignemo” nije nikakva izlika ni razlog za nebavljenje sportom. Dapače, najveća želja te iste mame koja u četrdeset i nekoj pobjeđuje vlastitu kćer je da kroz kojih dvadesetak godina trči i sa unucima.

Stoga bravo svim mamama, tatama, bakama i djedovima koji se u svojim godinama bave sportom. Ne morate trčati maratone (i pobjeđivati potomke) da bi se dobro osjećali, ali budite aktivni, sigurno nećete zažaliti!

 

 

 

Autor: Majda Horvat

(58)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati