Home Trčanje Rezultati utrka Martina Bezek druga u Irdningu na 24-satnom ultramaratonu

NISAM TU DA BIH LEŽALA NEGO DA BI BEŽALA
Martina Bezek druga u Irdningu na 24-satnom ultramaratonu

134
0
VŽ pol 300×250

U austrijskom gradiću Irdning, na putu od Graza do Salzburga, se već tradicionalno u srpnju održava prestižni 24-satni ultramaraton, kao i niz popratnih događanja.

Natural Wealth – ljeto bicikl

“Ja nisam tu da bi ležala, nego da bi bežala!”  No pođimo redom….

Ovog vikenda  (8. – 10. srpnja 2011.)  se uz glavnu utrku trčalo i otvoreno prvenstvo Štajerske u maratonu s početkom u 20:00h (petak), nekoliko kinder utrka, te glavni događaj: međunarodno prvenstvo Austrije u 24-satnom ultramaratonu, koje je počelo u subotu u 14:00h a završavalo u nedjelju u 14:00h. Utrka je bila pojedinačna, ali je nastupilo i nekoliko stotina trkača u 4-članim i mnogočlanim štafetama. Sve u svemu, preko 2000 ljudi, pravi festival trčanja.

Našu zemlju (Hrvatsku) a i naš klub (AK Sljeme) je predstavljala mala delegacija (Martina Bezek, Juraj i Ladislav Havaš), od čega je Martina imala najlakši zadatak, tj. morala je samo trčati 🙂 !  S obzirom da je njena utrka počinjala u 14:00, na put smo krenuli u 06:00 ujutro iz Varaždina i nakon 3 i pol sata vožnje stigli u Irdning. Na ulazu u mjesto nas čeka blokada prometa te neki “redarstvenici” koji su nas na ljubaznom njemačkom (obožavamo taj jezik, o tome malo više kasnije) pitali imamo li mi rezervaciju za autokamp? Naravno da nismo došli kampirati, pa smo parkirati morali na nekoj livadi, koja je bila ograđena za takve koji su došli tu samo kao slučajni prolaznici. 

 

Ovu reklamu Asics tek  treba platiti…

Krenuli smo se prijaviti i platiti startninu. Nije bilo problema, osim što su tražili da im platimo 90 Eura za nastup, 33 Eura za Champion chip i da potpišemo da to radimo dobrovoljno i pri punoj svijesti 🙂 (još me i neki od volontera na Info desku pitao da li sam i ja “singl” na ultramaratonu, ali sam mu na nekom od jezika, ne znam više na kojem, rekao da nije moj tip 😀 )

Krenuli smo u razgledavanje staze, te shvatili da je sve ograđeno, da nema uopće prometa u Irdningu, tko je došao je došao, a domoroci ionako nikud ne idu tih dana. Preko staze (koja je iznosila 2.236,44 metra) su na 2 mjesta napravili mostove, tako da nije bilo ometanja onih koji trče. Uvjeti za trčanje “idealnitemperatura od + 35 do + 37C, bez hlada koji bi ometao pogled na prelijepo sunčano nebo, paraglajdere, jedrilice i brojne helikoptere) – sve u svemu, užitak od 24+ sati koji su pred nama.

Bliži se start, a mi pokušavamo sagledati gdje bi uopće mogli postaviti “kamp” od 2 vreće za spavanje i jedne ležaljke – ne puste nas uz stazu, jer nismo rezervirali autokamp kroz koji se trči, a sve ostalo je asfalt i  ograđeno. Ugledali smo jednu klupu pored ceste i odlučili tu ostati, izvan glavnih događanja, pošteđeni komentatora, loše muzike, ali smo barem imali “svoju bazu”.

Malo prije 14 h, trkači su zauzeli svoje pozicije na startu. Vidjelo se da mnogi imaju tremu – neki jer to još nisu nikad trčali, a drugi zato jer jesu :).


Minuta do starta…..

Mnoštvo je krenulo silovito, trebalo je zadržati samokontrolu, jer ne znaš tko je u štafeti a tko sam, pa je ritam od 5:30/km izgledao užasno sporo  pored nekih koji su krenuli s 3:15/km. Plan nam je bio trčati po 5:30 uz 100-200 metara hoda svakih 20 minuta na okrepnoj stanici. Martina je to odradila savršeno, iskoristila je jednu uzbrdicu od 50 metar za hodanje u svakom krugu. Za to vrijeme, moj sin i ja smo ljubomorno čuvali klupu na ulazu u Irdning. Vjerojatno nas se i A.G. Matoš ne bi posramio.

Nakon prva 4 sata, Martina je 2. iza poznate austrijske ultramaratonke Ulrike Striednig. Svaki krug se razlika povećavala u korist Austrijanke za nekih minutu do dvije, dotle je Martina trčala konstantno od nekih 14-15 minuta po krugu.

Nakon 5 sati na iznenađenje mnogobrojne publike Ulrike mora odustati zbog problema s grčevima i probavom – Martina izbija na prvo mjesto. Trčala je prilično sigurno do večeri, 2-3 puta iskoristila mogućnost masaže službenog (vjerojatno i zgodnog masera :), a za to vrijeme je druga Austrijanka (Paulina Moshammer) izbila na 1. mjesto.  Nakon 12 sati Martina je i dalje na 2. mjestu s pretrčanih  cca. 106 km. U međuvremenu je pao mrak, nema više onih divnih +37C, nama na klupi je pomalo dosadno uz društvo komaraca, a počinju navirati i mnogobrojni partijaneri koji misle da je Gosser Bogom dan za sve koji su prohodali. Sad je bilo puno teže sačuvati klupu za okrepu, jer je povremeno jedan od nas pravio Martini društvo uz stazu, a drugi čuvao stvari na klupi. Najbolju formulu za otarasiti se neželjenog društva, redara, partijanera, policajaca, i ostalih radoznalih i nasrtljivih, je otkrio moj sin Juraj , koji je uglavnom odgovarao sa: “I don’t speak your f….ing language!”

Noć prolazi uglavnom mirno, čak su se i štafetari malo umirili i otišli na spavanje (osim onih koji su zbilja došli obarati neke lude rekorde), pa se staza malo prorijedila. Tjeram sina na spavanje u auto, ali se ne da. Kaže da se nikad nije tako ludo zabavaljao kao klošar na klupi i da sad ide malo trčati s Martinom. Veli mora malo vježbati za prvi polumaraton i da se budemo mijenjali svaki drugi krug, tj. zabavljali Martinu dok trči. (meni ne treba takva zabava, ne vježbam za prvi polumaraton, ali ne možeš razočarati sina, pa sam i ja osjetio dio atmosfere). Tako je Jura napravio oko 60 km s pauzama, ja oko 40, a ostalog se ne sjećam. (Dragan Janković rekao je na kraju ovogodišnjeg Forresta da je taj momak “luđi” od mene u najboljim danima! Iako ne znam čemu navodnici?)
 

Pred jutro počinju problemi (očekivano) pa predlažem Martini da od 05:30 do 07:00 malo odmori, prilegne u vreću za spavanje i da pokuša skupiti snagu za nastavak, a očekuje se opet ugodnih +37 do kraja. Ona pristaje, ja idem do auta po vreću za spavanje, vraćam se, dolazi Međimurka u novom krugu i veli ono s početka: “Predomislila sam se, nisam došla ovdje ležati, nego bežati!”.. OK, ide ona dalje, mi povremeno s njom, i polako se iskristalizirao poredak. Paulina s nekoliko pacemakera drži razmak od 10-11 km, Martina druga, a treća zaostaje 25 km. U apsolutnom poretku smo peti! Naravno, već je i spiker naučio da je Martina iz Zagreba, Sljeme, samo nikako da izgovori prezime, koje uvijek ispada Bežek 🙂

U međuvremenu sin i ja specijaliziramo fizijatriju, fizioterapiju, parapsihologiju, nutricionizam, anesteziologiju i ostale potrebne vještine da podržimo njene napore u trčanju. Želja nam je bila da istrči 180 km, jer je prošlogodišnja pobjednica imala 177km, a i IAU posebno vrednuje trkačice koje ostvare preko 180 km na 24 sata.

Oko 10 sati, 4 sata prije kraja lijevo stopalo otkazuje i počinje preživljavanje. 

 

Faza preživljavanja …

Izračunali smo da će i s 22 minute brzog hodanja po krugu ostvariti “normu” i da ne smije više stati jer da se neće više pokrenuti ako uđe u box. Nakon 2 sata takvog tempa, slijedi još jedna od nezaboravnih Martininih rečenica:  “Sve me boli, ne mogu više hodati, moram početi trčati!”. (Naravno, bilo je tu i još lijepih misli: “Dečki, nemojte se ljutiti, bez obzira što vam kažem, ja vas ne mrzim, samo sam malo umorna i nervozna” 🙂

Dolazi i podne, 2 sata do kraja. Poredak se nazire, sigurni smo u 180+ kilometara, a atmosfera se podiže do usijanja u zadnjem satu. Pripremaju se zastave, službeni pacemakeri za vodeće u zadnjih pola sata, pa naša Međimurka počinje trčati po 5 i ispod 5 minuta po kilometru

 

Zadnjih pola sata…

…dok čak i vodeći hodaju na kraju. Kad su je konačno zaustavili, izmjerili su 191,5 km!

Proglašenje su organizirali brzo i profesionalno i nakon 15:30 smo krenuli prema Hvatskoj, ne sjećam se kako smo stigli,  suputnici su mi spavali putem, a prema žigu u putovnici, navodno smo istog dana iz Lendave ušli u Mursko Središće.

Martina je rekla da se ne ide rastrčavati, a da mi smijemo nastaviti dalje za Varaždin i da nas više ne treba.

 

Za kraj evo i dijela poretka:

Muškarci:
1. Mayer Georg          216,7 km
2. Brandacher Peter    209,9  km
3. Treitler Helmut       201,9 km

Žene:
1. Moshammer Pauline     201,2 km
2. Martina Bezek             191,5 km
3. Hafner Magdalena        156,5 km

Autor: Ladislav Havaš

(134)

Vrijedi pročitati