Home Trčanje Naličje medalje Međimurci na Mt Blancu

BICIKLIRAMO, TRČIMO ALI I PENJEMO
Međimurci na Mt Blancu

103
0
VŽ pol 300×250

Uz neizbježnu potporu i donaciju sponzora DG SPORT d.o.o. iz Preloga, grupa od četiri međimurska planinara, Kruno Petričević, Dražen Podvez i Dušanka Hlebec Geček iz HPD “Međimurje” i PD “Bundek” te Petar Šimunić iz PD Prelog, osvojili su najviši vrh Alpa i drugi po veličini u Europi – Mont Blanc, visok 4.810 metara.

NW_MgDirekt2

Pohod na Bijelu damu, kako od milja zovu Mont Blanc alpinisti cijeloga svijeta, trajao je ukupno šest dana, od kojih je dva dana otpalo na put do Chamonixa i natrag. Prije samog uspona jedan dan obavili smo aklimatizacijsku pripremu odlaskom najvišom žičarom na svijetu na vrh Aiguille du Midi (3.842 m), gdje smo proveli veći dio dana uživajući u spektakularnim vidicama i zanimljivostima koje nudi ova nezaobilazna i vrlo atraktivna lokacija.

Za uspon do vrha iz Chamonixa preko doma Tete Rousse (3.167 m) i doma Gouter (3.817 m) trebalo nam  je tri i pol dana. Prvi dan uputili smo se gondolom iz mjesta Les Houches (993m) do Bellevuea (1801m) i dalje tramvajem do stanice Mont Lachat na otprilike 2115 m nadmorske visine. Tramvaj nas je trebao dovesti do tzv. Nid d Aigle (Orlovo gnijezdo – 2.380 m), no zbog remonta pruge, tramvaj vozi samo do Mont Lachata, što je značilo cca. 1 sat hoda više. Isti dan dosegli smo prvi dom, Tete Rousse, a potom preko veoma strme i stjenovite staze i dom Gouter.

Na tom putu, bez većih teškoća svladali smo prvi teži detalj, tzv. Grand Couloir (“Kuloar smrti” ili “Ruski rulet” – naziva dobivenog zbog velikog broja fatalnih nesreća koje su se u njemu dogodile kroz dugački niz godina). Osim velike strmine, koja predstavlja napor sama po sebi, najopasniji dio kuloara je tzv. priječnica, gdje je potrebno popreko prijeći razdaljinu od nekih 35-40 m, dok za vrijeme prelaska konstantno pada kamenje i komadi leda s visine.

Čekajući povoljan trenutak sa što manje odrona, prelazak “Kuloara” odrađen je bez većih problema te smo nakon cca. 8 sati uspona, savladavajući cca. 650 m gotovo vertikalne stijene, u domu Gouter kuhali omiljene talianette, juhu te ispijali čaj.

Sljedeće jutro, buđenje u dva sata, doručak, te oko pola četri sata krećemo prema najvišem vrhu Alpa. Na žalost, nakon sat vremena uspona drugi dio puta nastavili smo oslabljeni za jednog člana, koji je imao poteškoća s privikavanjem na visinu. Na pola puta do vrha napravili smo kraći odmor i razgledavanje skloništa Vallot (4.362m), nakon kojeg smo nastavili uspon preko grebena Bosses (4.520 m) tzv. “Žileta”.

Žilet je zadnji teži detalj na trasi uspona, te smo nakon nešto malo više od šest i pol sati uspona stajali na vrhu. Izuzetan je osjećaj biti na najvišem vrhu Alpa, jer je to definitivno najljepši pogled u zapadnoj Europi. Na samom vrhu kao da se sve smirilo. Ni vjetra nije bilo. Sunce je obasjavalo Chamonix, Aiguille du Midi, okolne vrhove. Na talijanskoj strani su bili bijeli oblaci iz kojih su izvirivali Grand Paradizo i Materhorn.  Bilo je prekrasno. Malo smo se osvježili, pojeli slatko i poslikali, a nakon toga odlučili sjesti i uživati u pogledu – na jednoj strani noge vise u Italiju, na drugoj u Francusku…predivno….Nakon pola sata meditacije i guštanja krenuli smo natrag.

Po povratku u dom Gouter, susreli smo sedam članova planinarskog kluba Extrem iz Međimurja, koji su također krenuli u osvajanje vrha, tako da smo sa njima izmjenili savjete, iskustva, te smo odlučili još jednu noć prespavati u domu te se odmoriti za silazak. Sljedeće jutro, čekao nas je spust do Chamonixa. Umorni, nakon pet sati silaska, s velikim guštom spustili smo se u kamp u kojem ćemo prespavati još jednu noć prije povratka kući.

Uspon na Mont Blanc nije tehnički pretežak vrh, no svejedno zahtijeva alpinističko iskustvo, odličnu fizičku kondiciju i psihičku pripremljenost.  


Autor: Petar Šimunić (L’Pier)

(103)

Vrijedi pročitati