HRABRO NA YELLOW

Moja prva utrka na 100 milja Istre – Yellow Course

Za početak, ja sam vam „dete s varaždinskog asfalta“ koje je sa 40 i nešto počelo pohoditi obližnju dragu nam planinu Ivanščicu i shvaćati ljepotu prirode nadomak grada.

 

 

Trčim nekih sedam godina. Dugo mi je trebalo da odem na bilo kakvu utrku. Strah od stampeda na startu bio mi je opravdanje (samo ne znam pred kime, pred sobom valjda). Kad su krenule utrke, ja sam bila čisti cestovnjak, barem što se treninga tiče, uz nešto makadama na Dravi, s velikom dozom opreza zbog raznih životinjica koje se tamo mogu susresti.

Malo – pomalo, uslijedio je Ultracross na Dravi, pa Hendrix (ravno, ali je makadam), pa Sljeme… Jao, jao, mrzim brege. I onda ZBL Ivančica prošle godine. Volim ja te brege, ali pomalo ja to idem.

Prošle godine odlučila sam otići na vjerojatno najblatnjaviju utrku u našem okruženju, Crazy hill u Ludbregu, 16 km. Ma je breg, ali limit je dovoljno dug da mogu šetati. Vozila sam se u Ludbreg zajedno s Tomislavom Možanićem  koji se spremao za 100 milja Istre, baš za tu „žutu utrku“, i ova mu je utrka bila svojevrstan trening/proba.

Tada se zapravo sve pokrenulo: Istra je završila i onda su počele priče, fotke, sreća svih onih koji su je završili. Pomislila sam, idem i ja.

Utrku sam prijavila 1. 8. 2017. Bila sam na popisu među prvi osam natjecatelja. Prijaviti utrku ne znači baš ništa dok je ne platiš, a to je bilo u prosincu. Usprkos tome, i onda možeš odustati.

Ekipa u sastavu Tomislav Možanić, Ana Kralj, Žarko Pozder, Dejan Dokleja i ja već smo onda počeli svoje pripreme za tu utrku koja je bila tek za osam  mjeseci. Pripreme su se sastojale od toga da je kroz grupu „Yellow course“ prošlo tisuće poruka. Iščekivanje, kupovanje opreme, treniranje, kupovanje opreme, prehrana, prijevoz, smještaj, kupovanje opreme (da, da, nije slučajno napisano više puta, ti dečki su stvarno šopingholičari, ne bi čovjek povjeroval). I stvarno smo se veselili. Cijela ta ekipa već je iza sebe imala tu utrku, Žarko čak 69 km. Samo sam ja tu bila prvašić.

 

Trenirala sam dosta, međutim, bila sam nezadovoljna jer nije bilo dosta uspona na Ivanščicu ili Čevo, jer visinska mi je stvarala blokadu. Čim vidim uzbrdicu, imam potrebu hodati.. i uživati, he he. Snijega je bilo previše skoro do same utrke. Jedini „bregi“ su mi bili trčanje cestom (a to znači nije baš neka priprema za šumu) na Mali Vrh i Halić. Dužine su se odrađivale svake subote, 20, 25 i 30 km. Polako, ali jesu, ponekad i po debelim minusima.

U međuvremenu, tu je bila i pokoja utrka. Ja sam uspješno odradila ZBL Ivančicu i to su mi zapravo bili jedini pravi treninzi s visinskom razlikom, Zimski polumaraton i Crazy hill, 34 km. Kad sam trčala/hodala/skoro plivala i ronila u toj utrci, rekla sam sama sebi, ako mogu to, mogu i „žutu Istru“. Za kraj, uslijedili su još Turopoljski polumaraton  i posljednja, trening utrka Ultracross Drava.

Zadnji tjedan, „nabrijavanje“ na najjače. Broj poruka se povećao. Kada krećemo? Kojim putem idemo? Kako ćemo do starta od apartmana? Čak se i striček Stanko ponudio da nas vozi do starta. Nije nam to bila najbolja opcija, jer nas je petero, a i kako ćemo natrag? Znali smo da Žarko treba prvi doći na cilj ako bude sve kako treba. Hoće li nas on čekati?

Došao je dan prije dana D. Trebalo se spakirati. Jedino što sam znala bilo je u kojim ću trčalicama trčati. Tu dileme nije bilo, HOKA ONE ONE. A ostalo?  Koje tajice? Kratke, duge? Koja majica? Hoće li mi sve stati u ruksak? Jao, jao, pa moje boce imaju ukupno samo 500 ml, a treba 1000! Ajde, stavit ću još jednu malu bocu jer mijeh baš ne volim. Vodonepropusna jakna? Ma pokazat ću je na preuzimanju paketa, ali ipak mislim da je neću strpati u ruksak. Prva pomoć, astro folija, vlažne maramice, čokoladice, Mg, glukoza, Labelo (ne piše da je obavezna oprema, ali mislim da je), krema za sunčanje, čeona lampa.  Ah, zaboravila sam kupiti Duracell baterije, znači po ne znam koji put tih dana u dućan, ako ništa drugo da smirim nervozu. Još na čaj kod Maje, frendice trkačice koja sutra ide u Osijek i onda na pečenje  peciva i pripremanje ručka za sutra, za tamo negdje oko 11 sati. I cijeli dan za sobom nosim bidon i stalno pijem, što vodu, što elektrolite.

OK, spremna sam. I ruksak, i torba, i hrana. Mogu na spavanje, treba rano leći, buđenje je u 4.

 

7.4.2018. OMG, OMG, It’s race day!!!

Buđenje i spremanje, sve je prošlo glatko. Svi smo budni i Međimurci (Ana i Dejan) su već na putu prema Varaždinu, a Žarko je već kod Tomislava. Prvo su njih pokupili, a onda, kao šećer na kraju, došli po mene. „Iiiiii, gibanica“, kak’ je rekel Dejan i stavio sebić na fejs. Da netko ne pomisli da smo zaspali ili da smo odustali.

Put je bio ugodan. Brzo smo stigli do Umaga, preuzeli startne pakete i otišli u apartman. Obukli smo se (majica koja je bila u startnom paketu je prekrasna, pa sam odlučila ići u njoj), obuli i lagano krenuli pred sportsku dvoranu jer nam autobus za Motovun kreće za nešto više od sat vremena. Upravo u tom trenutku ugledali smo  kako u cilj ulazi jedan „plavi“, što znači, 110 km za 11 i pol sati, ha?? Pa kak’? Svaka mu čast!

U 12 kreće autobus, znači u Motovunu smo oko 13, sat do starta. Dovoljno za WC, malo fotkanja, zadnje provjere. Gledam onaj Motovun gore gdje se prvo moramo popeti. I kad će više taj AC/DC i Thunderstruck? Još malo fotkanja i….

…14:00.Start! Krećemo! Dogovor između Ane i Tomislava bio je  da idu zajedno. Ja sam odlučila polako, sama, tako najviše na utrci volim. Moj je cilj bio doći u limitu i uzeti tu toliko očekivanu finišersku medalju. Želja mi je bila doći za  7 sati, a sve ostalo je u mojim nogama i glavi. I Dejan je odlučio ići sam.

I naravno, odmah u  brdo, svih nas preko 500 trkača. Nisam jurila – daleko je cilj, a i vruće je. Žao mi je, ali ja sam takva – premalo uživam u mjestima kojima prolazim. Uvijek gledam pred sebe, kuda gazim. Slatke, male, kamene uličice vodile su do vrha Motovuna. I prvi „breg“ je savladan. Slijedi spuštanje sve do 0 nadmorske visine, negdje na petom kilometru, a potom ono za što su rekli, ma kad dođeš do Oprtlja, onda je dalje lako (možeš misliti, onda si tek na 9 km). Uglavnom, išlo je, ne preteško, puteljcima, uz komunikaciju s ostalim trkačima, netko prođe tebe, nekog prođeš ti, netko je već jako umoran. Tu su se već pojavili i neki trkači s ostalih utrka. Pogledala sam iza sebe: E,to je taj vrh! I tu sam prvi put izvadila mobitel da imam koju sliku. Ma prekrasno! Znači, još malo do okrepe s tim da prvo prolazimo kroz Oprtalj, a sama okrepa je bila na ulazu u šumu. Prije okrepe začujem svoje ime… netko me zove. Pa ‘ko je sad? Tko me sad zapazio? Emina, Zlatina sestra, njezin suporter (o Zlati kasnije riječ-dvije). Koja je to sreća i koji zagrljaj bio (prije toga vidjela sam je dvaput u životu). Jako sam joj se razveselila.

Okrepa. Popijem malo vode, dopunim flašice, pojedem malo čipsa i idem dalje. Sve nizbrdo, super. Uski puteljci, ali može se. Na jednom dijelu sretnem nekog trkača, vidim da je „zeleni“, pozdravimo se, stisnemo si ruke kao najbolji prijatelji koji se nisu dugo vidjeli. Ide? Ide! Nemam pojma tko je to. Zapravo, mislila sam da je netko koga znam, ali sam se zeznula. A očito i on. Ha, ha. Došla sam do jednog malog slapa. Da, lijepa je ta Istra, meni oduvijek draga, ali nisam nikad bila u unutrašnjosti i to još proći poprijeko kroz nju i to po brdima. S Dejanom sam se više puta susretala. On mene prođe na uzbrdici, ja njega na nizbrdici, ali ide svako svojim tempom. I to je OK. Zapravo, mislim da mi je to bio najljepši dio utrke. Šuma, ne preteški teren, ne prevruće.

I malo po malo, eto me i u Grožnjanu. Pola puta. Još samo 20,4 km. E, tu je sad okrepa obilnija. I gužva je. Trkača svih „boja“.  Sretnem Anu i Tomislava. Oni su došli nekih 8 minuta prije i spremaju se krenuti. Dolazi i Dejan.  Ja uopće nisam gladna, ne jede mi se. Napunim bočice, popijem vode, uzmem malo pancete i sira. Ekipa je već krenula, ja ću za njima, polako. I opet nisam uživala u pogledu. Moram doći sljedeće godine. U gradiću ima ljudi, pozdravljaju, mašu. Ma, super je to trčanje! Ubrzo izlazim iz grada i tu se opet susrećem s Dejanom. Sad je to većinom makadam, ravno, pa malo šumarka, pa makadam. I tu mi je prvi put teško, ali imam taktiku. 900 metara trčim, 100 metara hodam. Nekoliko puta prolazim jednu mladu „plavu“ djevojku, pa onda opet ona mene. I nju sve boli. No, brzo su Buje, nova okrepa i onda još samo prema dolje, do Umaga (lijepo su me upozoravali, to je najteži dio). Neki kilometar prije Buja stižem Anu i Tomislava i  lagano idem za njima. Pred Bujama stepenice. Halo, otkud sad i one? Nisam im se samo ja „razveselila“. I djevojka iza mene je duboko uzdahnula. Na par metara sam od Dejana i Ane i  poslikam ih, da imaju bar jednu sliku. Pogledam u mobitel i vidim da je Žarko javio prije 47 minuta da je u Bujama. Daaaa, nisam ja zaboravila na Žarka, nego je brzić u našoj ekipi.

Dođemo svi zajedno do trga. Od svih okrepa, tu sam se zadržala najduže. Samo tekućina i čips, jednostavno nisam gladna i nemam potrebu za hranom. Do sada sam pojela osim spomenutog, otprilike pola gela, uzela jedan Mg. Razmišljam da li da odem na WC (mislim da mi je to jedina pogreška na utrci, to da nisam otišla). Evo i Dejana. Ana predlaže da idemo svi zajedno jer zna da je to najgori dio utrke. Tu su me kvadricepsi već pošteno boljeli, ali tješila sam se da je ravno. Da, ali za mnom je već 28 km. Takvu udaljenost sam prošla do sada tri puta, s tim da je jednom bilo još prošle godine. A i ta probava. Ma možda sad kad izlazimo iz Buja naiđem na neki kafić pa odem tamo. U Bujama se prvo penjemo, polako. Svi smo zadovoljni, oni uspoređuju vrijeme s prošlom godinom. Ja nemam s čim uspoređivati, i ali vidim da mi je vrijeme super pa da sad i šećem lagano doći ću do cilja za osam sati. Trčkaram lagano s Anom. Tomislav i Dejan su malo zaostali. I opet psihološke igre, 900 m trčim, 100 hodam. Opet neki šumarak. Tu nas ima na desetine. Stalno se mimoilazimo. Svi su umorni, ali svi idu dalje. Potrče pa opet hodaju. Evo i Tomislava koji je projurio ispred nas, jedan metar, ha ha. I dolazi onaj najdosadniji ravni dio. Kao da smo uz kanal na Dravi ili Globetka u Čakovcu, kak’ je rekla Ana. Sve je teže i teže. Nekih 5 km od cilja, ja više nemam baš previše volje za 900/100. A ni Ana i Tomislav. Bole noge, zeza probava, a trne i ruka od vratne kralježnice. Ne strašno, ali je osjećam. Vučemo se 10 min po km. Ana veli da joj je zlo, nebre više, i pita  kak’ možemo tak brzo hodati (????). Na tih zadnjih pet kilometara, susretali smo ljude s različitih utrka, umorni su, neki se jedva vuku (da nekima je to već bilo 160 i nešto kilometara), ali svi idu i nikome nije ni u primisli da odustane. Jer ako nisi ozlijeđen i ako te samo bole noge, ideš dalje. Moraju te boljeti jer inače ne bi bilo normalno. Prelazim dečke za koje vidim da su na istoj utrci, da su mlađi od mene, ali se jedva vuku. Da, to mi godi i daje još snage. Otprilike tri km od cilja, kad smo prelazili neki mostić, Ana je zavikala „Idemo“ i jurnula (a do tad nije mogla hodati). OK, samo ti daj, ja ću pomalo. Tomislav i ja smo si rekli: „Ma odi ti“, ali, odgovor je s obje strane bio isti:“ Meni je ok ovako.“

 

Umag se vidi već na veliko. Susrećemo neke ljude dva kilometra od cilja na nekom mostiću. Bodre nas. Stavljamo neke stvarčice u ruksak, da nam ne smetaju. Tomislav kaže da će nas snimati kako ulazimo u cilj.

I eto nas, ulazimo u stambeno naselje, još nekih 200 metara do cilja. Prelazimo kružni tok i tu je sad već puno ljudi. Tomislav uključuje kameru, govori kako ulazimo u cilj, „ljudi nam pljeskaju“ (da li je to pravi trenutak da mu kažem da se kaže plješću ili ću poslije?), gotovo je, još 50 metara i dugo očekivanoj utrci je kraj. Spiker nešto govori, lijepo od njega, ali ja samo čujem svoje sretno srce kako kuca. Utrčali smo u cilj, da, a jedan kilometar prije nismo ni hodati mogli! Otkud odjednom snaga da trčimo? 5 sati 48 minuta. Yeees!! Super smo. Spiker izgovara naša imena i volonteri nam stavljaju   medalje. Konačno je oko mog vrata. Osam mjeseci je želim. Dočekala nas je Ana koja je stigla nekoliko minuta ranije i svoj rezultat  u usporedbi s prošlogodišnjim poboljšala za nekih 20 minuta. Žarko je davno utrčao u cilj, za 4:25 minuta. I on je ostvario svoj cilj, došao je u željenom vremenu. Dolazi i Dejan,   više od sat i pol prije nego prošle godine. Ma rasturili smo ovu Yellow race!!

Hvala Žarkecu  koji je rekao da će me poslikati pred panoom, jer inače  svekoliko pučanstvo ne bi vidjelo moje kvadricepse koji su duplo veći nego šest sati prije. Na brzinu (5,6 pokušaj je bio uspješan) Dejan je napravio jedan sebić, da može objaviti da smo svi živi i u jednom komadu došli na cilj (zdravi nismo, tak’ su nam već rekli) i zaključili da je najbolje da odmah krenemo prema autu.

Putem sam srela Roberta, trkača kojeg sam srela prošle godine na Istria wine runu. Pričao je svoju tužnu priču o grčevima i lošem rezultatu, a ja njemu o svojoj sreći zbog dobrog rezultata. Potpuno različiti doživljaji iste utrke. Ja sam malo očekivala,a dobila puno. Kod njega je bilo drukčije. Bit će bolje nagodinu!

 

Ekipa me čekala kod auta. Zaključili smo da ništa od ćevapa i pive. Idemo ravno u apartman pod tuš pa ćemo naručiti pizzu. „Utovar“ u auto trajao je valjda 15 minuta. Bole noge. Hladno nam je. Adrenalin je pao pa se i trenutni osjećaj promijenio. No, sreća je ostala. Brzo smo došli pred apartman. „Istovar“ iz auta je opet bio poduži. Ne znamo bi  li se smijali ili plakali. Tomislav je bio tako dobar da je otišao do gazdarice  po broj pizzerije (treba stepenicama gore), naručio pizze, a predobra gazdarica nam je donijela pive.

Izredali smo se pod tušem, prepričavali doživljaje, pregledavali rezultate ostalih trkača koje znamo i konačno, uživali u zasluženoj pizzi koju smo čekali više od sat vremena. Ma nema veze, završili smo utrku. I super smo. Uskoro je i umor učinio svoje, vrijeme je za spavanac. I tako je završio dan D.

Ujutro smo se probudili oko 8, pojeli što smo pronašli po torbama, spremili se i otišli na kavu, na umaško sunce. Pogledali smo još malo Expo sajam, ponešto kupili i krenuli na put. Tada se javila  spomenuta Zlatina sestra. Zlata Agić je ultrašica  koja je istrčala „plavu“ utrku, dakle 110 km s 4400 m visinske. Zlata je moj idol još od  prošle godine. Približila mi je sve čari traila, njegove dobre i loše strane,  a isto tako nekoliko puta smo i trenirale zajedno.

I za kraj, da skratim, kako bi rekao jedan dragi kolega trkač:

Osobno, prezadovoljna. Cilj je bio završiti utrku u limitu (8 sati), želja za 7 sati, a ispalo je daleko bolje: 5 sati i 48 minuta. 62./234., žena i 19./98. u kategoriji VW1 – 40,8 km i 1129 m visinske razlike. Za tetu koja mjesec dana nakon utrke navršava 48 godina i nije loše.
Nitko nije rekel da bu lako, ali može se….

100 milja Istre, vidimo se sljedeće godine. Tri noći nakon utrke sanjala sam „zelenu“ utrku! Možda se odvažim, a ako ne, idemo opet na „žutu“, ali obećajem sama sebi, trudit ću se uživati u prirodnim ljepotama!

Lidija s medaljom

 

Istrčala i napisala: Lidija Vrbanić

 

 

 

 

Nema postova za prikaz