Home Trčanje Naličje medalje Neozbiljno o jednom vrlo, vrlo ozbiljnom poslu

DVA I POL METRA, JE DVA I POL METRA!
Neozbiljno o jednom vrlo, vrlo ozbiljnom poslu

897
0

Booooooooooooooring! Je li ovo najdosadnija aktivnost na svijetu? Ili jedna od? Bumo vidli…
Subota, Maksimir, 7 i 20 ujutro. Zakasnio sam pet minuta, ali nema nikoga. Psujem Jankovića i Poljaka, mjeritelja staze, što sam ustao tako rano i sad, eto, ovdje čekam, a da ni sam ne znam koja je moja uloga: prevoditelj?, poznavatelj grada?, stručnjak za gradski promet?…

 

Du Motion 300×250 1

I vrtim se tako, gledam po Maksimirskoj hoće li se netko pojaviti, da bih se u jednom trenutku okrenuo prema parku, a kad tamo, meni okrenut leđima, pored svog bicikla stoji čovjek-incident. Odmah sam znao da je to moj današnji kompanjon Tadeusz – sav u žutom, prošaran horizontalnim bijelim fluorescentnim trakama, s bijelom kacigom i raritetnim sitibajkom koji nosi natpis: „CAUTION! COURSE MESAUREMENT!“ Dok sam razmišljao otkud se pojavio tako nindžastajl neprimjetno, on se otisnuo prema vidikovcu da bi još jednom kalibrirao svoje mjerne instrumente, ukupno tri komada: jedan na kotaču, jedan na upravljaču i gps na ruci. Kad se vratio, izvadio je kalkulatorčić, notes i olovku te počeo računati i zapisivati. Vidjevši sve to, odmah mi je bilo jasno da ovo neće brzo završiti i da neću uživati…

Kad je kalibriranje i računanje završilo, krenuli smo prema startu/Trgu, otkud smo, nakon još desetak minuta preračunavanja i zapisivanja u tekicu, uz pratnju policajca na motoru krenuli prema istoku. Kako maratonci ne bi skratili koji centimetar za vrijeme utrke, vozimo najkraćim putem po sredini ceste, a ako naiđemo na zapreku koju je nemoguće zaobići, bicikl se prenaša metar ili dva ulijevo ili udesno i onda se nastavlja vožnja. Ako zanemarimo te omanje incidente, kao i činjenicu da Tadeusza jako pate tramvajske tračnice pa svaki put usporavamo dok ih prelazimo da u njih ne bi upale tanke gume njegova bicikla, sve je teklo bez problema, on piči 30km/h samo tako i vrlo brzo smo se našli blizu Četvrtih poljanica 2, gdje je, prema njegovim riječima, trebao biti okret. A kad tamo, prozujao Poljak pokraj Poljanica, prošao okretište u Dupcu i nastavio prema Sesvetama. Mislim si ja, da mu kažem nešto, a opet, ne želim ga ometati u njegovim kalkulacijama da mu nešto ne pokvarim jer šta ja znam koje su njegove metode i šta je on dan ranije radio s Jankovićem, dok konačno, negdje na početku nove Branimirove sam nije shvatio da smo otišli predaleko. „Mistake?“, upitah ga, a on nekoliko puta ljutito ponovi „Šajse!“ (Tadeusz, pa zašto na njemačkom kad se to na poljskom lijepo kaže „gowno“?!?) i obavijesti nas da zbog njegovog poteza za notes moramo ponovo do okretišta u Dubravi gdje je označio 5 km pa opet natrag prema Poljanicama… Happy times!

Na povratku, kod pumpe u Dubravi, zamolio nas policajac da stanemo sa strane jer mora natočiti gorivo, ali Tadeusz se ne da smesti, ostaje sa svojim biciklom pet minuta nasred avenije, vozači divljaju, trube, spuštaju stakla na prozorima i psuju, ali on ni makac, u ime mjernog uređaja na kotaču, ciklometra i svetoga gps-a, amen!

Do Martićeve/Trga hrvatskih velikana nije bilo novih incidenata, da bih tamo morao uznemiravati ljude koji uživaju u jutarnjoj subotnjoj kavici dižući ih s njihovih mjesta jer, eto, Tadeusz baš mora proći preko ljetne terase. A onda se dogodila crtica koja nema veze s mjerenjem, ali pokazuje tu vječnu i čarobnu privlačnost uniforme… Budući da mu se uslijed spore vožnje motor njegova motorkotača prekomjerno zagrijavao, zamoli nas naš kolega policajac da stanemo na nekoliko minuta, a za to će vrijeme on u dućanu na uglu kupiti sokić. Žderonja poput mene nije htio propustiti tu priliku pa uđem i ja i nađem se na blagajni baš iza njega. Nakon njegova odlaska počeli su komentari jer, naravno, nitko nije mogao pretpostaviti da je spadalo u tajicama u istom gangu kao i policajac na motoru. Blagajnica kod koje je kupovao veli: „Nije loš!“, a kolegica će: „Moraš napraviti neki prekršaj da te privede!“, sve to praćeno, razumije se, nekontroliranih hihotanjem…

 No, dobro. Tročlana banda mjerača staze preko Trga nastavlja prema okretu na Selskoj, gdje uz novo kalkuliranje i zapisivanje u svesku, vrši još jednu žešću opstrukciju gradskog prometa. ALI! Ali sve gore navedeno nije ništa prema onome što je uslijedilo, a to je prometni incident koji najvjerojatnije ne pamti ni sam naš motorizirani policajac. Rijetko kad mi je žao što nešto nije snimljeno, a ovo svakako spada u tu kategoriju jer riječi to ne mogu dočarati. Naime, trojka u sastavu: policajac na motoru na čelu kolone, uzaludni Šivak u sredini te čovjek-incident na začelju, voze sredinom Ilice prema istoku dok istovremeno tri trake automobila s nervoznim vozačima za volanom i brzinom preko 60 km/h voze prema zapadu. Ako nije dovoljno jasno, mi vozimo direktno u/kroz njih! Da, kao u filmu kad se vozi trakom za suprotni smjer, uz sitnu razliku što ovo nije bilo namješteno snimanje s unaprijed raspoređenim ulogama, zadacima i kaskaderima, nego spontano pa kaj bude… Sva je sreća da taj komad nije puno duži od jednog kilometra.

Ali to još nije sve. Ako nazovete u sljedećih deset minuta, ispričat ćemo vam još avantura ovih prometnih deli(n)kvenata od kojih se štovateljima prometnih znakova i propisa diže kosa na glavi. Pred samim Trgom, Poljak se zaustavlja kako bi označio svetih 42 km i to baš na njemu najmržim tramvajskim tračnicama, ponovo vadi svoju tekicu, provjerava svoje instrumente, traži me da prednji kraj bicikla držim u zraku dok on kotač vrti unazad… Iza nas tramvaji čekaju u koloni, a kako to obično biva, u pola minute oko nas se okupilo stotinjak znatiželjnika sa špice. „Kaj to radi?“, „Kaj se to događa?“ A kad su saznali, jedna gospođa je upitala: „Kaj sad zbog njega cijeli tramvaj mora čekati?“ „Ovo će biti točnije izmjereno nego maraton na olimpijadi u Londonu!“, velim ja supatniku policajcu, što je toliko razveselilo našeg poljskog vođu da se nasmijao prvi i jedini put.

Elem, kad smo došli na Trg, poveselih se da smo slobodni, ali ne! Moramo još jednom do Maksimira i oznake 25. kilometra. Ne pitam zašto nego prihvaćam usud, na onoj istoj terasi ponovo dižem ljude i pomičem inventar jer Tadeusz mora proći točno između dvaju redova stolova i stolica, a između njih su, vidi vraga, oni golemi suncobrani pa i njih mičem u stranu uz začuđene poglede gostiju i prolaznika…

Na 25. kilometru što ga je označio u prvom krugu našeg putešestvija, Tadeusz konačno staje, silazi s bicikla, gleda, računa, vraća se biciklom unazad, nešto broji velikim koracima i kad sam po drugi puta pomislio da smo konačno gotovi te da će on „post calibration“ u Maksimiru obaviti sam, ništa ni od toga jer i tamo treba našu pomoć… Tamo smo upriličili šou i incident u rangu onog s Ilice, ne po opasnosti, ali po gluposti svakako da. Na asfaltiranoj maksimirskoj šetnici od glavnog ulaza do vidikovca, Tadeusz je četiri puta morao proći udaljenost od 500 metara bez zaustavljanja. Redoslijed je ponovo isti, samo što ovaj put ne rastjerujemo automobile, nego nevine subotnje šetače po Maksimiru, najprije policajac s upaljenom rotirkom i rukom neprestano na trubi dere se na prolaznike (pazi! To je šetnica u Maksimiru!!!), zatim ponovo uzaludni Šivak („Gospođo, molim vas, pomaknite se udesno. Hvala, gospođo!“ – a žena gura sina u invalidskim kolicima i slične situacije), a iza nas pomahnitali Poljak koji vozi isključivo pravocrtno i zviždaljkom upozorava one koje nismo uspjeli rastjerati ni policajac niti ja. I tako četiri puta…

 Onda je Tadeusz otišao u hostel obaviti dodatna preračunavanja i naručio auto koji će ga odvesti do okretišta u Selskoj koje treba pomaknuti za – DVA I POL METRA!!!
I tak, sam da znate, sad morete mirno spati jer vam reza sa ZG maratona sto posto vrijedi kao norma za EP, SP ili OI…

Autor: Kristijan Šivak

(897)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati