Home Trčanje Naličje medalje O maratonu sasvim subjektivno!

MARATON, S VELIKIM M
O maratonu sasvim subjektivno!

567
0

Veliki M, veliki M… puno ljudi me pitalo zašto. Izazov. Trud. Rad. Predanost. Napor. Bol. Izdržljivost. Ljubav. Snaga. Osmijeh. Sve to mi redom pada na pamet dok mislim o maratonu.

Trčim od 2010. godine. Na prvi službeni polumaraton sam išla 2012. Slučajno. Odlučila sam se prijaviti par dana prije utrke. Do tada sam najviše istrčala oko 16 km u komadu. Nisam pratila nikakav poseban program priprema. Smatrala sam da to mogu jer sam u formi i jer sam već trčala duže dionice te da sam stoga dovoljno pripremljena. I bilo je u redu. Sasvim normalan prosječni rezultat od 2 sata i nekoliko minuta. Nisam se forsirala, nisam ‘lovila’ vrijeme. Htjela sam samo trčati i uživati. I bilo je lijepo. Baš dobro za prvi put. Bez muke i napora, bez bolova pa je tako logično nastala želja za još.

Du Motion 300×250 6

Nikada neću zaboraviti osjećaj koji je u meni nastao nakon završetka moje utrke, dok sam stajala naslonjena na ogradu i promatrala maratonce. Polumaraton je polako završavao, a maratonci su nastavljali s trčanjem još jednog kruga od 21 km. To mi je bilo nepojmljivo, toliko nedostižno! Divila sam se toj fantastičnoj upornosti i izdržljivosti, tom predivnom ljudskom duhu. Poželjela sam otrčati maraton. Htjela sam osjetiti sve što osjećaju oni, htjela sam proći sve što prolaze oni, htjela sam vidjeti da li to mogu. Izazov. No, napominjem, u svijetu trčanja je svaki korak važan, iskreno poštujem svaku dionicu i svakog trkača. Apsolutno svi su jednako vrijedni i jednako važni kotačići u toj velikoj ljubavi koja se zove trčanje. Svi.

Iduća godina, 2013., je bila godina mog prvog maratona. Našla sam neki jednostavan program priprema za početnike na internetu i s treningom sam započela na početku ljeta. Pripreme su prošle odlično, bez ozljeda, no malo su mi se zamjerili ljeto i sunce otada pa još više preferiram trčanje po hladnijim vremenskim uvjetima.
Psiha je bila smirena i sretna jer će prvi put trčati tu udaljenost. Puno su mi pomogli i razni dokumentarci, filmovi i knjige o trčanju i o maratonu. Inspirirali su me i dodatno su mi hranili duh s tom nekom srećom, poniznosti i s poštovanjem.
Pripremila sam se i na rutu, nekoliko puta sam pregledavala karte, a neprestano sam, svjesno i nesvjesno, vizualizirala trčanje po tim ulicama s raznim scenarijima. Pripremila sam se na sve opcije, ali prevladale su pozitivne misli i pozitivan ishod.

Dobivala sam puno podrške iz okoline i od svojih bližnjih. Mnoge rečenice i mnogi razgovori su mi bili značajni, pronalazila sam u njima motivaciju i zahvalnost.

Jedan razgovor mi je bio osobito važan i na jednostavan je način promijenio moj pogled na sebe. Naime, kao i većina (ženskog) roda ponekad imam ‘probleme’ sa svojim izgledom. Uvijek su mi na živce išle moje noge za koje sam osobito u tom periodu priprema smatrala da su prevelike i da bi za maraton trebale biti puno tanje i lakše, naravno, krivo vjerujući da svi rekreativci trebaju izgledati kao elitni maratonci. Osoba iz razgovora mi se samoinicijativno obratila, a radi se o osobi koja je poslije prometne nesreće ostala prikovana za invalidska kolica. Ta osoba mi je rekla koliko ju je nesreća promijenila i kako više obraća pažnju na neke stvari nakon svoje nesreće. Rekla mi je kako me skoro svaki dan vidi kad odlazim na trčanje te kad se vraćam s trčanja. Rekla je kako su noge čudesna stvar, nešto na što ranije nije ni pomišljala, a sada ulaže svaki slobodan trenutak u vježbanje i u plivanje te da joj je rekreacija motivacija i nada za oporavak.

U tom trenutku me preplavio osjećaj srama, a potom su slijedili osjećaji tuge, poštovanja i divljenja. Bila sam tužna zbog nesreće koju je ta osoba proživjela, a sramila sam se jer kukam zbog nebitnih gluposti i jer sam nezahvalna. Poštovanje i divljenje sam osjetila zbog neprekidne životne borbe te osobe koja niti u jednom trenutku nije posustala. Za nju je njezin cijeli život jedan veliki maraton, a ja, eto, stojim pokraj nje, s nekim površnim, malim, mislima. Shvatila sam da puno više trebamo cijeniti sve oko sebe, ali i samog sebe. Svi mi to znamo, ali zbog tog razgovora mi je to baš ‘sjelo’.

Razgovor me još više osvijestio da trebamo biti ponizni u životu. Otada si ne dopuštam da kukam zbog izgleda i ostalih površnih stvari. Ne dopuštam si da ne volim sebe. Ne dopuštam si da ne volim svoje noge jer to su noge koje su mi omogućile da trčim. To su noge mojih roditelja (listovi su više na tatu), nešto što imam od njih zauvijek, nešto što me podsjeća na njih i nešto na čemu sam zahvalna. Naravno da je u ljudskoj prirodi da ponekad površno razmišlja, ne možemo si pomoći, ali ja se sada svaki put sjetim osobe s kojom sam razgovarala i vrlo brzo sve negativne misli utihnu. Cijeli proces priprema za maraton je jedno veliko duhovno putovanje koje zasigurno mijenja život.

Uz posloženu psihu je i onaj fizički dio dobro: spremna sam dočekala jesen i mogla sam bez zadrške na startnu liniju.

Trenirala sam za vrijeme 4:00:00, no to vrijeme za koje sam trenirala mi je bilo samo neki okvir i odlučila sam da se neću zamarati brojkama (došla sam 20 minuta kasnije). Bilo mi je samo važno da svoj prvi maraton završim i da uživam u novom iskustvu. Prije utrke me je mnogo ljudi upozoravalo na famozni ‘zid‘, a i osobno sam znala što to je: čitala sam o tome, vidjela sam to u dokumentarcima, na internetu itd., ali se nisam previše opterećivala iako sam od 30-og kilometra u nekoliko trenutaka bila u nekom isčekivanju. Pomišljala sam: ‘Hoće li sad? Kako znam da sam udarila u zid? Hoće li sad možda? Sad?’. Nisam ga udarila. Nisam išla preko svojih sposobnosti, nisam se forsirala, mogla sam pojačati tempo, ali nisam. Htjela sam da mi bude ugodno. Cijelo vrijeme utrke sam pazila na unos tekućine i energije, ništa mi nije nedostajalo. Tu je još bila totalna sreća jer trčim svoj prvi maraton; adrenalin i dodatna motivacija.

Dogodila mi se i jedna zanimljivost nakon otprilike 25-og kilometra, a ide u prilog sporijem vremenu od 4 sata za koje sam trenirala. Shvatite koliko malo maratonaca trči nakon što polumaratonci završe utrku. Zavlada neka tišina, svatko je u svojim mislima i koracima. Nedostaju ti ljudi. Vaš tempo se izmjenjuje s tempom raznih trkača. Nekog prestižete, a netko prestiže vas i tako stalno. U jednom trenutku nas je nekoliko trčalo u istom tempu i to je trajalo neko vrijeme. Svi smo stupali kao vojska, u istom redu, bez riječi. To mi je bio značajan trenutak, neka mala motivacija i ohrabrenje da nisam sama, a koraci su bili glazba za moje uši, hipnoza. Nakon nekog vremena smo se pogubili, a u istom tempu smo ostali samo jedan kolega trkač i ja.

Dugo smo trčali bez riječi, zajedno. Odjednom sam shvatila da sam sama i da je on ostao iza mene. Okrenuvši se, uočila sam da stoji i da ne može dalje. Odlučila sam se vratiti po njega. Nagovorila sam ga da nastavi i tako sam ga ‘vukla’ do samog kraja. Zapravo je on malo udario u ‘zid’ i naravno da nisam mogla čovjeka samo tako ostaviti usred ničeg. Uvijek gledam kako bi meni bilo da mi se tako nešto dogodi i naravno da bi mi puno značilo da je netko sa mnom u tim trenucima. Trčanje me više od ičeg naučilo pravom sportskom duhu i timskom radu, iako trčanje nije grupni sport, a tu lekciju jako cijenim.

Moj prijatelj trkač mi je potom ispričao da je trebao trčati polumaraton te da ga je kolega nagovorio da trči maraton za koji uopće nije trenirao. Na kraju je ostao sam jer mu je trkački kolega odustao još na samom početku maratona zbog ozljede. Do cilja je imao krize još par puta, ali smo ih uspjeli prevladati. Na kraju mi je pustio prednost za ulazak u cilj. Ironično je da je ipak njegovo vrijeme za nekoliko sekundi bilo bolje od mojeg, uzevši u obzir cijelu utrku, od samog starta. 🙂 No, naravno da to nije bitno. Meni je važno što sam uspjela završiti i što mi je prvi maraton bio predivan; uspomena za cijeli život.

Prošle godine, krajem listopada 2015., istrčala sam svoj drugi maraton i to mi je bilo još divnije iskustvo. Trčala sam u inozemstvu, u gradu koji sam već posjetila, ali koji mi nije poznat kroz trčanje pa mi je vrijeme prebrzo prošlo. Također, puno je više sudionika trčalo, a sve je popraćeno uz hrpu navijača i dobru glazbu cijelom dužinom maratona. Osjećala sam se kao da sam na nekom tulumu i na fantastičnoj zabavi na kojoj se slave život i trčanje. Širila se pozitivna energija, veselje, sreća… Na licu mi je neprestano bio osmijeh i čak sam popravila staro vrijeme za 12 minuta. Opet sam trčala tako da mi bude ugodno i lijepo, nisam se forsirala.

Ljetne pripreme nisam odradila bajno zbog nekoliko toplinskih valova kada je bilo teško odraditi treninge. Posljedica neredovitih treninga zbog vrućina je bila mala ozljeda koja je trajala neko vrijeme tekoju sam ozbiljno shvatila i koju sam redovito tretirala, a zbog koje sam čak dobila zabranu ortopeda da idem na maraton. Ozljeda nije bila toliko opasna i zato nije bilo šanse da odustanem mjesec dana prije utrke nakon tri mjeseca treninga, a mislim da je i on to znao: suptilno i diskretno mi je poželio sreću. Bolovi su prestali ubrzo nakon tog pregleda i mojoj sreći nije bilo kraja. Mogla sam smireno u utrku, u novu pustolovinu.

Idući put ću ‘loviti’ vrijeme i naprosto moram ići ispod 4 sata. Shvatila sam da se sve može i bez idealnog programa, čak i kada ga izmijenite i prilagodite sebi. Shvatila sam da nigdje nema mjesta strahu te da se potrebno samo pustiti. Ne mogu pogriješiti u trčanju jer je to nešto što znam!

Autor: 3sporta/Valentina Đureković

(567)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati