Naslovna Trčanje Naličje medalje Od foteljašice do – MARATONKE!

ZA MENOJ JE 42 KM TEKA LJUBLJANSKEGA MARATONA
Od foteljašice do – MARATONKE!

2.31K
0

Prije samo dvije godine pripadala sam kategoriji tzv. “foteljaša” (to su oni koji nikad ne trče svojom voljom, samo pod prisilom na satovima tjelesne i zdravstvene kulture). Kako to već uobičajeno biva, zbog kojekakvih životnih prilika i neprilika morala sam nagomilanu količinu negativnih emocija pretvoriti u nešto pozitivno i tako sam krenula trčati vođena samo za jednim ciljem, a to je otrčati polumaraton.

 

Pripreme za taj famozni polumaraton (koji je trebao biti prvi i zadnji) odradila sam u školi trčanja. Međutim, malo po malo trčanje je postalo rutina i novi način života. Kupovinu haljinica u Mangu i Zari zamijenila je kupovina sportske odjeće, obuće i gadgeta za trčanje. Naravno da bi rekreativnom trkaču na mojoj razini bio sasvim dovoljan jedan par solidnih tenisica, ali ako već ne mogu trčati brzo barem mogu izgledati che-che. I tako sam u samo godinu dana trčkaranja uspjela istrčati 3 polumaratona. Na posljednjem od njih donijela sam odluku koja mi je visjela nad glavom punih godinu dana. A to je da sljedeći put odlazim iz Ljubljane kao maratonka.

Sve za trčanje

 

Za sve one kojima nije jasno zašto bi netko dobrovoljno pristao na mučenje u trajanju od 42 kilometra, moram objasniti svoje razloge za trkački salto mortale. Naime, trčanje u Ljubljani je poseban događaj. Dobro znate da iz usta svakog trkača koji se okušao u nekoj od utrka u Ljubljani, trčanje zvuči gotovo kao religiozno iskustvo. Cijeli grad je spreman dočekati i podržati tisuće trkača koji će ostaviti svoj trkački otisak na ulicama Ljubljane. Većina sudionika ne odaje dojam prekaljenih sportaša i ne izgledaju kao super junaci. To su uglavnom rekreativci koji se zabavljaju rušeći vlastite granice. Vođena logikom ako mogu drugi, mogu i ja, iliti “vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla noge” odlučila sam nagodinu uzeti nešto veći paket – aranžman za razgledavanje Ljubljane.

 

Jedna od prvih pretpostavki da bi rečeno i bilo učinjeno, je da odluku treba javno obznaniti. Napisala sam blog post o vlastitom trkačkom iskustvu koji je trebalo motivirati trkačku zajednicu, a meni priskrbiti nagradu sponzora. Doduše nagradu nisam dobila, ali navedeni članak pročitali su prijatelji i mnogi poznanici. Na kraju krajeva kad je nešto objavljeno na Facebook-u onda to postaje obvezujuće i povratka više nema.

 

2

Uslijedila je godina dana priprema. Da godina. Ne 12 tjedana, ne 2 mjeseca već čitavih 365 i nešto malo više dana. Naravno da pod tim ne podrazumijevam svakodnevno trčanje, ne daj Bože, već razvijanje strategije kako sa čim manje istrčanih kilometara uspješno završiti utrku. Trebalo je pomiriti i uskladiti ono što glava želi, a tijelo može. Da se pita glavu svaki vikend bi otrčala barem jedan do dva polumaratona, a tijekom tjedna prošla transverzalu na Ivančici, ali tijelo ima suprotan stav i trudi se ostati u stanju mirovanja (1. Newtonov zakon inercije). U svoj trkački kalendar stavila sam nekoliko utrka koje će me držati u stanju pripravnosti tijekom godine, a najbolji test i stjecanje samopouzdanja za Ljubljanu bila je utrka 3/4 maratona na Grawe noćnom (prema mnogima u disciplini “niti vrit, niti mimo”).

 

I kako se godina brzo okrenula, tako se i dan utrke samo poskliznuo. Dočekala sam Ljubljanu odmorna i zdrava, bez trkačkih ozljeda. To mi je bilo dovoljno da pomislim kako je pola posla već obavljeno, a ostatak će odraditi adrenalin. Naravno da je bio imperativ uskladiti odjeću i dodatke sa tenisicama, ipak je najvažnija sporedna stvar na svijetu imati dobru fotografiju sa utrke. Imala sam dovoljno pjesama na playlisti da svladavanje maratona potraje i do 5 sati, puni džep tableta i  gelova, smirenu glavu na startu. Bila sam spremna upisati se u povijest kao maratonka. Ali……  Nakon starta sve je krenulo suprotno od planiranog. U onoj gužvi nisam mogla pronaći “zečeve” sa zastavicama za vrijeme maratona od 4 sata i 15 minuta, svjesno sam krenula brže nego je trebalo (dok ide, ide), nisam uzimala dovoljno vode na okrepama nego sam uzela punu šaku mandarina, uzela sam gel koji nisam prije probala…. Ukratko, sve ono o čemu sam čitala i čula da se ne smije, ja sam učinila.

Naravno da su “grijesi” došli na naplatu. Nakon 30-tog kilometra počela je mučnina i osjećaj slabosti. Pokušavala sam se uvjeriti da su ti simptomi prirodna reakcija tijela na prekomjernu aktivnost i da je sve to samo u glavi. Misli pozitivno, misli pozitivno! Ali dalje od 34-tog ta mantra nije imala nikakav učinak. Uzela sam mobitel i javila ekipi koja me trebala dočekati u cilju da neću stići u planirano vrijeme i neka oni slobodno idu na pizzu i pivo, jer ja samo želim sjesti i plakati. Nakon riječi ohrabrenja oči su se napunile suzama, ali vrijeme je bilo da se resetiram. Nema šanse na odustanem, došla sam predaleko. Krenula sam dalje, brojeći kilometar za kilometrom u nadi da je organizator ove godine nešto skratio stazu. Ni ostali trkači/suborci pokraj mene nisu izgledali nimalo prpošno. Slika je bila i više nego postapokaliptična. S lijeve i desne strane ceste vukla su se umorna tijela trkača. Čula sam komentar jednog od njih kako ga sve ovo podsjeća na scene iz TV serije Živi mrtvaci. Ne znam, nisam gledala, ali ne zvuči obećavajuće.

3

 

Kako sam ulazila u centar grada, bliže cilju postajalo je sve lakše. Pitala sam se što prolazi kroz glavu navijačima, ljudima koji ispijaju cappuccino na terasama uz stazu i promatraju utrku. Pretpostavljam da isto što i meni…  A kaj mi je sve to skupa trebalo? Međutim, dok sam zagledala poznate face i čula “ajmo Sanja, još samo malo” sve sumnje u ispravnost odluke da otrčim maraton su nestale. Čak je i komentator imao vremena pročitati moje ime i prezime. Dok sam prošla kroz cilj sve nedaće koje su me zadesile tijekom ove avanture su nestale. Nije bilo suza, niti zazivanja Boga, samo neopisiva lakoća postojanja. Dobila sam majicu na kojoj piše da su iza mene 42 kilometra Ljubljanskog maratona, ali ne piše što je ispred mene? Možda i neka utrka od 100 milja, tko zna? Ali sigurno ne: nikad više! 🙂

 

Autor: Sanja Hrašćanec

(2307)

Vrijedi pročitati