Održan jedan neobičan Beogradski maraton

Po vrućem, gotovo ljetnom danu, jučer je održan 31. Beogradski polumaraton. Polumaraton i maraton ukupno je završilo 5.309 trkača i trkačica, a više tisuća ih je trčalo kratku utrku na 5 km. U ženskoj konkurenciji polumaratona, najbrža je bila naša Matea Matošević Hačić (1:18:47).

No ono što je svima najviše upalo u oči je izostanak Kenijaca, Etiopljana i ostalih lovaca na nagrade. Na maratonskoj utrci i u ženskoj i u muškoj konkurenciji pobijedili su natjecatelji iz Srbije – Nora Trklja (3:08:46) i Kristijan Stošić (2:45:23). Uz našu Mateu na polumaratonu je pobijedio Makedonac Dario Ivankovski (1:08:03).

Razlog izostanka brzih afričkih trkačica i trkača leži – u novcu. Ove su godine naime organizatori značajno smanjili iznose nagrada. Nagrada za prvo mjesta na maratonskoj utrci bila je 3.000 eura, a za prva tri mjesta na polumaratonu 250, 150 i 100 eura. Šansu su tako dobili domaći trkači i oni iz “regije”.

– Išli smo da podstaknemo domaće trkače, da više učestvuju na domaćim takmičenjima nego u inostranstvu, pa je verovatno zato manji broj afričkih maratonaca završio među vodećima – objasnio je direktor Beogradskog maratona Dejan Nikolić.

Je li ovo pravi put?

Beogradski maraton je prije desetak godina bio mala utrka, 2008. je bilo 168 maratonki i maratonaca i 772 na utrci polumaratona (ukupno 940). Jučerašnji maraton i polumaraton završilo je 5.309 trkačica i trkača. Prošle godine ukupan zbroj je 5.537, a 2016. godine 5.149. Ovaj zavidan broj postignut je stalnim ulaganjem u razvoj trkačkog pokreta, podrškom koju organizator ima od grada i države te odličnom organizacijom i atraktivnom stazom.

Potezom da se smanje novčane nagrade, organizatori su potvrdili da su shvatili bit velikih gradskih maratona – oni nisu namijenjeni punjenju džepova managera i “brzih” afričkih trkača. Zašto “brzih” s upitnikom? Zato jer na utrke u “našoj regiji”, gotovo u pravilu, dolaze trkačice i trkači iz druge, treće ili pete međužupanijske kenijske lige. Ne želim ih ovom rečenicom uvrijediti, to su jednostavno činjenice. Oni najbrži koštaju puno više nego si ijedan organizator s “naših prostora” može priuštiti. Radi se o desecima tisuća eura, samo za nastup na utrci, plus nagrada za pobjedu, bonusi za ostvareno vrijeme…

Razmislimo, zašto bi bilo važno da pobijedi Kenijac s 30., 40. maratonskim vremenom sezone? Da ga snime kamere nacionalne televizije pa da neuki gledatelji misle – wow, koje vrijeme, kako taj trči?

U čemu je bit pokreta?

Bit trkačkog pokreta je – sudjelovanje. No negdje putem nam je nametnut stav da je najvažnije tko pobjeđuje, kao u drugim sportovima. U drugim sportovima ne možeš istrčati na teren i loptati se s Rakitićem, ne možeš dodavati Voriju… Pa je onda važno tko pobjeđuje, a mi gledamo i navijamo.

Trčanje nije sport koji se gleda, trčanje je sport u kojem se sudjeluje, ravnopravno sa svima koji stanu na startnu liniju. Zato pozdravljam potez vodstva Beogradskog maratona da šansu pruži domaćim trkačicama i trkačima, a čestitam svima (bez obzira na ostvareno vrijeme) koji su priliku iskoristili.

Mnogi se pitaju gdje su po brojkama najveći maratoni u državnim metropolama ex-Yu prostora pa donosimo brojke finišera glavnih utrka:

Za kraj evo i rezultati najbržih na 31. Beogradskom maratonu:

maraton  žene

1. Nora Trklja (SRB) 3:08:46
2. Candyce Hall (JAR) 3:15:09
3. Biljana Bursać (SRB) 3:15:28

maraton muškarci

1. Kristijan Stošić (SRB) 2:45:23
2. Miloš Dajević (SRB) 2:51:34
3. Nenad Milosavljević (SRB) 2:51:38

polumaraton žene

1. Matea Matošević (HRV) 1:18:47
2. Lucia Kimani (BIH) 1:21:04
3. Nevena Jovanović (SRB) 1:22:36

polumaraton muškarci

1. Dario Ivanovski (MAK) 1:08:03
2. Miloš Segedi (SRB) 1:12:33
3. Miloš Ranchikj (MAK) 1:12:41

Napisao ZM / 3sporta.com
foto: Beograd maraton Fb