Home Trčanje Naličje medalje Osjećaju li se trkačice u Hrvatskoj ugodno i sigurno

LOŠE FORE
Osjećaju li se trkačice u Hrvatskoj ugodno i sigurno

595
0
ASICS 300×250 jesen/zima 2018

„Kud žuriš, mala?“ – i svi već imamo scenarij u glavi. Djevojka trči, a za njom netko dobacuje. Odlučili smo malo istražiti kakvo je po tom pitanju stanje u Hrvatskoj i vidjeti kako se osjećaju naše trkačice.

NW_MgDirekt1

 

Po rezultatima istraživanja Instituta za Ekonomiju i Mir iz lipnja 2018. o razini mira i sigurnosti u svim svjetskim zemljama, Hrvatska je zauzela 27. mjesto sa statusom visoke razine mira i sigurnosti. Od prošle se godine naša zemlja popela na ljestvici za četiri mjesta.

Generalno se kao trkači u Hrvatskoj osjećamo sigurno, no svjesni smo da kod nekih pojedinaca cure u sportskoj odjeći još uvijek izmamljuju uzvike. Evo što su nam djevojke rekle…

 

„Moja iskustva su zasad bila pozitivna. Koliko se sjećam, nisam doživjela nikakvo neugodno iskustvo, ponekad je bilo nekih dobacivanja od nekih muških, ali nikad u nekom tonu da se osjetim nesigurno, više kao neke loše fore i zafrkancija.“ – M. Š.

„Ja sam imala loše iskustvo. Trčala sam sama i neka tri klinca od cca 16-20 godina su prolazila na biciklima i jedan od njih me tako snažno udario po stražnjici da sam zvijezde vidjela. Poželjela sam im svašta u sebi, ali sam samo duboko udahnula shvaćajući da su njih trojica na biciklima, a ja solo i nema nikoga okolo i prijezirno im otpuhala i otišla dalje praćena njihovim ogavnim smijehom.“ – A. K.

„Do pred mjesec i pol bih rekla pozitivna iskustva. A onda je došao taj popodnevni trening, po danu, sama u šumi, i iza mene se pojavio neki trkač nečujnog koraka. Kad sam ga skužila bio je metar iza mene na dijelu staze. Nastavio je trčati na mom lijevom ramenu cijelo vrijeme, a nisam se baš imala kamo maknuti. Na prvom odvojku skrenula, napravila neki obilazak i završila opet na istoj stazi. Da je trčao tempom kao i prije trebao je proći, ali nije. Usporio je i opet bio iza mene.  Na kraju sam odsprintala do kraja i nije me uspio stići. Vjerojatno nije imao loše namjere, ali nije se ponašao kao ostali trkači i jako me uplašio.“ – A. Š.

„U pravilu nisam imala neka neugodna iskustva. Često trčim jako kasno noću i po kvartu i nasipu, u kvartu zna biti trubljenja autom ili nekih dobacivanja, ali uglavnom ništa kritično. U manjim sredinama (npr. u slavonskim selima odakle dolazim) češći su komentari i dobacivanja.“ – M. D.

„Jedino neugodno iskustvo su mi bile uzbrdice u Maksimiru noću, koje sam radila na početku šume gdje uglavnom ima šetača i navečer. Dva starija pijana čovjeka su me okružila, nije mi baš bilo svejedno, nisam znala svađati se ili bježati. Čak su i krenuli trčati za mnom, ali su brzo odustali pa sam uspjela do kraja odraditi trening.“ – I. P.

„Trčala sam po Vrapču i nikad nisam imala neugodnih iskustava. Ista stvar i za Trešnjevku Jug (po statistici najopasniji dio Zagreba). Znači, psihički bolesnici i kriminalci ne šljive trkačice J. I za sve ostale lokacije ista stvar… Uvijek sam se osjećala sigurno.“ – Z. A.

„Nekakve komentare dobivam jedino kad trčim u okolici Zagvozda, kod Biokova. Tamo mi često viču ‘di ćeš mala, kud trčiš’ i slično. Drugdje nisam imala nikakvih loših iskustava.“ – P. H.

 

Izgleda da se trkačice u Hrvatskoj osjećaju poprilično ugodno i sigurno. Više od komentara smetaju im divlji psi koji ponekad trče za njima i opasne prometnice bez staze za pješake. Naravno, uvijek ima iznimaka, no čini se da kod nas to nije uobičajeno. Ipak, u riskantnijim situacijama poput samostalnog trčanja noću ili šumom, svima preporučujemo nositi mobitel – čisto zato što je bolje spriječiti nego liječiti.

 

Autor: Martina Đođo / 3sporta.com

(595)

Vrijedi pročitati