Home Trčanje Naličje medalje Otvoreno pismo organizatora utrka trkačima

SAMOLJUBAV
Otvoreno pismo organizatora utrka trkačima

2.05K
0

Dragi trkači, ovih dana objavljeno je otvoreno pismo u kojem jedan trkač piše organizatorima utrka kako bi se trebali postaviti prema svojim klijentima / natjecateljima, čega se trebaju držati i koja pravila moraju poštivati.

 

Du Motion 300×250 1

 

Pročitao sam pismo o prvog do zadnjeg slova i kao jedan od trkača koji se osim trčanjem bavi i organizacijom utrka odlučio sam složiti jedno otvoreno pismo s natuknicama kojih bi se vi – naši dragi konzumenti startnina – trebali pridržavati, odnosno o kojim stvarima bi trebali voditi računa kada odlučujete na koju utrku se prijaviti.

 

Disclaimer: sve što pišem odnosi se na utrke koje organizira AK Sljeme čiji sam član i u čije ime mogu govoriti jer znam što i koliko nudimo na utrkama.

 

 1. Utrka je proizvod – a proizvodnja košta

 

Kada organizator krene u organizaciju utrke uvijek mora napraviti računicu koliko ga jedan startni paket košta i temeljem toga kreirati cijenu startnine. Činjenica je da su na našim prostorima cijene startnina još uvijek relativno niske u odnosu na to što se za njih dobije, jer ćete bilo gdje zapadnije za istu takvu vrećicu nerijetko izdvojiti i duplo veći iznos.

Majica, originalna finišerska medalja, čip, broj, vrlo često bon za ručak ili pivo dio su onog vidljivog dijela paketa. Troškovi organizacije, dozvola, najma opreme, okrepe i slično također se računaju prema jediničnoj cijeni startnine, pa nije rijedak slučaj da utrka ode u minus ako ne skupi dovoljno natjecatelja.

Sve ovo pišem zato jer se vrlo često zna čuti da su utrke «preskupe» – vi imate moć ne doći na utrku koju ne želite, ali isto tako morate znati da nije svaka utrka ista i ne uključuje istu količinu angažmana i sredstava za njenu organizaciju… uzmite to u obzir kada organizator «bezobrazno» podigne cijenu startnine za 10 kuna i procijenite isplati li vam se to u odnosu na to što dobijate.

 

 

 2. Raspis mora biti jasan – ali okolnosti se mogu promijeniti

 

Kada pišemo raspis, najčešće puno mjeseci pred utrku, na neke stvari ne možemo utjecati ako se u međuvremenu dogode – ako smo predvidjeli podizanje brojeva na otvorenom, a tjedan pred utrku najavi se kiša, obavijestit ćemo vas i promijeniti lokaciju. Nadalje, ako je tri tjedna pred utrku neka od prometnica kojom se utrka kreće zatvorena zbog radova, morat ćemo promijeniti trasu i također vas o tome obavijestiti.

Nije zgorega niti napomenuti da neke utrke narastu i više od planiranog broja natjecatelja, pa se možda start utrke (utrka) mora odvojiti na dva različita vremena. Sve su to stvari koje bi mi voljeli znati unaprijed, no nekad ih ne možemo predvidjeti. Raspis je tu kao informacija i bitne stvari iz njega ne bi se smjele mijenjati. No, staklena kugla nam je na popravku, pa nažalost puno toga ne vidimo unaprijed.

 

3. Volimo odgovarati na poruke, ali nemamo vojsku volontera koja to radi

 

Komunikaciju s trkačima na domaćim utrkama najčešće hendla jedna osoba. U tjednima pred utrku broj poruka na Facebooku i u inboxu dosegne troznamenkaste brojke i da bi se na njih odgovorilo ponekad treba nešto vremena. To nije zato što vas mi ne volimo ili zanemarujemo, već fizički ne stignemo obraditi svaki upit u roku koji vi mislite da je dovoljan.

Skoro sve poruke dobiju odgovor u roku 24 sata, no neka nam i promakne… a neki očekuju odgovor iste minute kad su poslali upit. Iako bi voljeli da to tako funkcionira, to nažalost nije moguće.

 

4. 10 km je 10 km, polumaraton je 21.097 metara, maraton je 42.195 metara – da, ako trčite idealnom trasom.

 

U doba kad svi imamo Garmine, Runkeepere i ostala čuda tehnike, lako je izmjeriti stazu kojom smo trčali i često ona ispadne duža ili kraća od dužine koja vam je obećana raspisom. Razloga može biti nekoliko, pa krenimo redom:

  • Na utrci se mjeri idealna putanja kojom se trkač kreće i kojom se kreću najčešće oni u prvim redovima. Mi ostali trčimo ulicama kako stignemo i kako možemo s obzirom na gužvu ispred sebe. Samim tim, skupljamo metre (u Berlinu čak i kilometre) viška koje nam kraju naš sat veselo izbaci.
  • U gradskim utrkama Garmin je pouzdan kao vremenska prognoza godinu dana unaprijed – visoke zgrade prikazat će vašu putanju kao da ste trčali kroz objekte i samim tim dati vam krivu dužinu na kraju utrke.
  • Vjerojatno ste i sami primijetili, ali razni uređaji mjere dužinu drugačije – tako na Garminu možete imati jednu dužinu, na Polaru drugu, a na mobitelu treću. Tražiti da staza bude točna «u metar» na osnovu vašeg ispisa na satu je u najmanju ruku nemoguća misija.

Naravno, postoje i utrke na kojima je evidentno staza krivo izmjerena i u to ne ulazim. Poanta je da vaš sad nije najpouzdanije mjerilo točnosti dužine staze.

 

5. Da ima dovoljno majica i medalja…

 

Ovo je zapravo dio teksta zbog kojeg sam se odlučio na ovaj odgovor. Zanimljivo je kako neki trkači imaju dvostruke kriterije – s jedne strane, u redu im je tražiti da se prijave dva dana pred utrku, jer u suprotnom organizatori su zločesti ljudi koji ne daju dobrim ljudima da trče, a s druge strane ne vode računa da se upravo ranijim zatvaranjem prijava može omogućiti da svi natjecatelji dobiju artikl koji su naručili.

Kao organizator, mogu vam opisati proceduru koja prethodi preuzimanju startnih brojeva – x dana prije utrke zatvaraju se prijave i zbrajaju se količine i veličine majici. Nakon toga se one naručuju prema toj specifikaciji (plus određeni postotak «za svaki slučaj») i šalje se narudžba u tiskaru. To je idealan scenarij. No upravo u tom periodu nakon zatvaranja prijava stiže sto molbi za startninom i sto razloga zašto se trkač nije prijavio ranije. Ako vas prihvatimo, riskiramo da nećemo imati dosta majici i medalja za sve trkače. Ako vas odbijemo, okrutni smo i propast ćemo «jer se to tako ne radi». Morate odabrati želite li utrku sa osiguranim startnim paketom ili prijave do zadnjeg trena. Oboje ne ide.

Medalje su pak priča za sebe i njih naručujemo čak 3 tjedna prije utrke. Znači tada mi moramo znati u 5% razlike broj trkača koji će nastupiti na utrci. I opet imamo isti problem – sviđaju vam se originalne medalje? Onda se morate prijaviti na vrijeme da vam je možemo na vrijeme i naručiti.

Kultura ranih prijava polako dolazi i u naše krajeve i, kako se čini, za koju godinu to će biti normalna stvar. Za sada još uvijek imamo slučajeve da ljudi žele i ovce i novce… odnosno i majicu i medalju… s prijavom dan prije utrke.

 

 

6. Okrepa za sve, ne samo za vodeće – apsolutno!

 

Ovdje nemam što dodati i nema izgovora organizatora za nedovoljnu količinu okrepe. Ako se to i dogodi, organizator je dužan ispričati se i barem navesti razlog (ako ga ima) zašto je do toga došlo. S druge strane, postoje natjecatelji koji na okrepnim stanicama na 10k utrkama očekuju gozbu, a ne samo vodu i izotonik. Tu, nažalost, ne možemo puno napraviti.

 

7. Da ima dovoljno WC-a da se ne mora čekati pola sata…

 

Iako bi voljeli reći da se slažemo s ovom tvrdnjom, pozivamo sve trkače da probaju obaviti veliku ili malu nuždu na berlinskom ili bečkom maratonu neposredno pred utrku. Ne čeka se pola sata nego sat vremena na red za wc školjku. Naravno da treba osigurati dovoljan broj wc-a ali ne zaboravite da 99% ljudi navale na wc 5 minuta pred start utrke. Tada je čekanje neizbježno.

 

8. Ako je zatvoren promet, onda treba biti zatvoren promet – slažemo se

 

Iako je većina naših klupskih utrka na mjestima bez prometa, slažemo se da promet za vrijeme utrke treba biti u cijelosti zatvoren ili barem reguliran tako da trkači to ne osjete. Tramvaj iza leđa dok trčite gradsku utrku nikome nije ugodan doživljaj.

 

9. Rezultati točni i na vrijeme – i opet se slažemo

 

U vrijeme čipova i elektronike, rezultati zaista trebaju biti na vrijeme, ali to ne znači da trebaju biti u trenutku kada ste vi ušli u cilj. Objektivan rok za objavu neslužbenih rezultata je pola sata do sat nakon ulaska zadnjeg natjecatelja u cilj.

Neke utrke imaju live prijenos rezultata, no to su najčešće ultramaratoni s puno kontrolnih točaka gdje to ima smisla. Na «normalnim» utrkama rezultati objavljeni neposredno nakon utrke su standard i toga se treba držati.

Što se pak točnosti tiče, ponekad se dogodi da sistem ne očita čip na trkaču – nekad je to do samog sistema koji propusti čip, a nekad do trkača koji u utrci skine majicu, zaveže ju oko glave i tako uđe u cilj. Čip je, naravno, negdje na čelu pa ga sistem ne vidi. Ali zato postoje reklamacije i video kamera s kojom se i takvim rezultatima uđe u trag.

 

10. Pametan način dodjele priznanja po kategorijama

 

Priznanja po starosnim kategorijama su relikt nekih davnih vremena i na modernim trkama se izbacuju – uz portal na kojem možete uz rezultat, vidjeti svoje vrijeme u poretku u kategoriji i isprintati si diplomu na kojem će taj poredak biti vidljiv, službena proglašenja pobjednika po starosnim kategorijama više nema smisla – cijela ta procedura se predugo otegne i na kraju na postolju imate jednog čovjeka jer su ostala dvojica otišla kući. Priznanja ukupnih pobjednika po utrkama u muško/ženskim kategorijama su druga priča, i mi se trudimo proglasiti ih čim treći u poretku uđe u cilj.

U zaključku otvorenog pisma navodi da se da vas ne trpamo previše sponzorskim porukama, iako to oni plaćaju… a s duge strane svi volimo doći na GRAWE Noćni Maraton, uživati u lampionima, osvijetljenim stablima, vatrometu, DJ-u i cijeloj atmosferi… mislite li da se cijeli taj trošak pokriva od startnine od 150 kn? Naravno da ne, zato je tu sponzor koji je to omogućio… i najmanje što možemo je omogućiti mu kvalitetni plasman na utrci.

Objektivno gledano, malo je neuviđavno željeti da se utrka stvori i financira od čistog, hrvatskog zraka. Mi imamo drugačiju računicu – ako će sponzor omogućiti nešto da trkačima bude bolje i ljepše, zaslužuje svoje mjesto na utrci. Osim toga, podsjećam da se na vrlo rado spominjanom i posjećenom Ljubljanskom maratonu, logo sponzora nalazi na svakom koraku utrke. I nikome to ne smeta. Zašto? Jer je utrka super! J

Za kraj… fotke. Posjetite bilo koju utrku vani i pogledajte koliko morate platiti za vaše fotografije ulaska u cilj – to su desetine eura po fotki. Mi u Hrvatskoj još uvijek idemo linijom manjeg otpora i angažiramo vrhunske sportske fotografe da vas čekaju na stazi i u cilju kako bi imali lijepu uspomenu s utrke. Vi to ne plaćate ništa ekstra – mi organizatori to plaćamo.

Ovaj trend mogao bi u godinama koji dolaze zaokrenuti u smjeru da će i fotke postati ekstra goodie koji ćete morati doplatiti nakon utrke, no za sada su vam novčeki još sigurni. Zato kada vidite fotografa, veselo mu mahnite jer će vas on, imali vi 30 eura za sliku ili ne, veselo uslikati i pružiti vam tu sliku besplatno na fejsu dan ili dva nakon utrke.

 

Zaključak svega ovoga je zapravo vrlo jednostavan – mi organizatori volimo vas, a vi trkači volite nas… dok nešto ne zeznemo. 🙂 Organizacije utrka su zadnjih godina postale ozbiljan posao na kojem radi mala četa ljudi i koji, kao i svaki posao, trpi i pogreške koje nastaju u radu. Ono što je bitno jest da generalno sve funkcionira kako treba… a da bi to bilo moguće, potreban je trud nas organizatora ali isto tako i angažman i razumijevanje vas trkača – da se na vrijeme prijavite na utrku, da ne zamjerite ako vam sat pokaže 10 metara dužu stazu i da pričekate 3 sekunde ako nekim čudom baš u trenutku vašeg prolaza pored okrepne stanice volonteri nataču vodu u čaše.

Jer, na kraju krajeva, vi kupujete proizvod koji vam mi nudimo i mi smo sretni kada vas se 1000 prijavi na utrci. Ali taj proizvod ima svoju malu naljepnicu sa specifikacijom i uputstvom za upotrebu. Neki puta ju mi krivo napišemo, neki puta ju vi krivo pročitate… ali to je život… bitno je da se svi i dalje volimo, trčimo skupa, veselimo se kad ulazimo u cilj i grlimo onako znojni i crveni nakon istrčanih 21 i nešto kilometara… koga briga za metar više ili manje J

#SamoLjubav

Siniša Mareković
AK Sljeme

(2052)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati