Naslovna Trčanje Naličje medalje Preko škole trčanja do trkačke samostalnosti

RESPEKTABILNA REKREATIVKA
Preko škole trčanja do trkačke samostalnosti

829
0

Vjerujem da mnogima već na sam spomen riječi škola pada mrak na oči, ali ne brinite ovo nije tekst o kurikularnoj reformi, vjeronauku u školama ili štrajku prosvjetnih radnika. Riječ je o školi trčanja i mojim prvim trkačkim koracima. Pa krenimo redom…

 

TRČIMO! 300×250

Krećem od ponedjeljka! 

 
U početku bijaše želja. Želja da se istrči polumaraton. Dužina staze 21 kilometar i 97 metara. Subjektivna procjena trkačkih mogućnosti 500 metara (± 100 metara) trčanja u komadu. Naime, od formalnog obrazovanja prošlo je nešto više od 10 godina tako da nisam imala službenu potvrdu psihofizičkih sposobnosti za navedeni podvig, a od satova tjelesne i zdravstvene kulture ostao je samo gorak okus na bezbroj neuspjelih pokušaja preskakanja one čudovišne sprave zvane kozlić.

Iako je trčanje naizgled jednostavna aktivnost, postoje zakonitosti koje bi trebalo uvažiti ako želimo trčati dugo i sretno. Doduše, na bespućima interneta može se naći dosta članaka i programa treninga namijenjenih početnicima koji su se odlučili začiniti život avanturom zvanom polumaraton. Pročitala sam neka iskustva i dojmove trkača početnika i zaključila kako mi je odluka da krenem trčati naprosto potez života. Da ne bi bilo pod stare dane “Nemoj da te pita starost gdje ti je bila mladost” ili ono drugo, a počinje isto sa slovom m.

Kupila sam tenisice za trčanje, skinula aplikaciju za praćenje aktivnost i lajkala sve FB stranice o trčanju. I naravno izrekla onu epohalnu rečenicu: “Krećem od ponedjeljka!

 

Sasvim ispravna odluka

 Dođe i taj ponedjeljak, a kad ono baš je trebalo srediti ladicu s čarapama. Sigurno bi me saznanje da na dnu ladice leže 4 čarape bez para ometalo u trčanju. Utorak? Hmmm, pa vjetar je puhao baš nekako nezgodno, ne bi bilo dobro prehladiti se odmah nakon prvog trčanja. Srijeda? Nikako. Poziv na kavu s frendicom se ne odbija. Četvrtak? Pa tko je započeo novo poglavlje u svom životu u četvrtak? Nitko, pa ne moram ni ja! Petak? Petak je službeni početak vikenda, a dobro se zna da se vikendom odmara. I tako se priča mogla vrtjeti beskonačno u krug da u Varaždinu nije krenula škola trčanja. I da, tu informaciju sam dobila od frendice s kojom sam bila na kavi u srijedu, tako da je odluka o netrčanju u srijedu bila sasvim ispravna. Pomislila sam kako je to dobar znak, nešto kao Svemir se urotio da ja istrčim polumaraton.

Škola trčanja kao G.I. Jane

 Planirani datum početka škole 1. 12. OK, donekle mi je imalo smisla da treninzi počinju pred zimu. Mislila sam da ćemo učiti tehnike zagrijavanja i istezanja u ugodnoj toplini dvorane, pa kad zasja proljetno sunce i začuje se cvrkut ptica izlazimo na bojno polje tzv. atletsku stazu na stadionu Sloboda. Uff, gadno sam se prevarila. Treninzi su se održavali vani, po mraku (doduše uz svijetlo reflektora, ali svejedno u 17 h je u to doba tako debeli mrak da nikakav umjetan izvor svjetlosti ne može ublažiti tu činjenicu), hladnoći, kiši i snijegu. Nešto u stilu akcijske drame G.I. Jane. Naime, u glavama netrkača zasigurno postoji kriva percepcija o trčanju. Moja predodžba trčanja u to vrijeme izgledala je kao reklama za Raffaello kuglice. Sunce, more, plaža, lagani povjetarac, a na kraju viseća ležaljka u hladovini palminog lišća.

Sukladno svojim trkačkim sposobnostima pripala sam početničkoj grupi. S divljenjem sam promatrala ostale polaznike koji bi samo projurili kraj mene neviđenom lakoćom, dok sam ja vukla zrak doslovno iz pete. Ipak je većina njih imala trkačkog staža i došli su u školu izbrusiti svoje potencijale. U početku je bilo daleko više hodanja od trčanja, ali taj omjer se s vremenom smanjio i vrlo brzo sam uspjela po treningu istrčati 6-7 kilometara. Naravno da nije riječ o nekom ozbiljnom trčanju u zadanom tempu, već laganom trčkaranju koje je od mene kao apsolutnog početnika zahtijevalo veliki napor. Nakon svakog treninga obavezno bi ležala do sat vremena u kadi punoj vode, a koljena i zglobove stopala još danima nakon mazala kremom za opuštanje i hlađenje. Ali, kada trčiš u društvu jednakih mogućnosti s istim ciljem, sve nevolje se lakše prebrode. Bodrili bi jedni druge kada je trebalo stisnuti zube i potegnuti, a u pauzama bi kovali planove za odlazak na utrke.

Vikendima je trebalo samostalno odraditi trening dužine, što je predstavljalo dodatan izazov. Nije mi se jednom dogodilo da krenem trčati i nakon par krugova uvjerila samu sebe da imam prečeg posla od kruženja po Slobodi. Očito da je trebalo promijeniti taktiku. Izašla sam na cestu i tu je krenula moja priča o usvajanju navike trčanja. Krenula bih u jednom smjeru što dalje od doma tako da se nisam mogla tako jednostavno predomisliti i u trenu vratiti kući. U početku je bilo pakleno teško. Brojila bih kilometar po kilometar i razmišljala o dijelovima tijela koji su pružali otpor i pokazivali neposluh na novu aktivnost. Nakon nekog vremena pobuna se ugušila i tijelo se pomirilo s činjenicom da se od njega u skoroj budućnosti očekuje da istrči 21 km. Svaki trening dužine je bio izazov. Trčati što duže, osvojiti koji kilometar više i to je ono što me i danas pokreče.

 

A sada – malo tempa!

Nakon što sam stekla kakvu-takvu izdržljivost krenuli su i treninzi trčanja u zadanom tempu. Podlegla sam onoj napasti zvanoj sportski sat i zamijenila Ice Watch s Garminom. Nakon toga nije bilo više izvlačenja. Kako sam se ja više trudila, to su treninzi postajali zahtjevniji. Pohađanje škole trčanja pretpostavlja konstantan napredak, ali to ima i svoju cijenu.

Ozljeda se pojavila tjedan dana prije utrke, ali me nije spriječila u namjeri da istrčim polumaraton. Uspjela sam završiti utrku i to u solidnom vremenu, ali već se očekivalo da u sljedećoj utrci rezultat bude nešto bolji. Sigurno bih još uvijek samo maštala o trčanju polumaratona da nije bilo škole trčanja i trenera Lacija, ali nisam si mogla dozvoliti da mi trčanje postane izvor frustracija, a svaka utrka dokazivanje. S tim mislima sve manje sam dolazila na treninge, a sve više sama trčala gradom i uživala u spoznaji da je ono što je prije samo nekoliko mjeseci bio SF, sada stvarnost.

Ponekad si volim tepati da sam respektabilna rekreativka. Zadajem si ciljeve kojima izlazim iz zone komfora i rušim vlastite granice, uživam u svakoj istrčanoj utrci i ne mjerim nužno svoj uspjeh u minutama po kilometru.

 

Autor: Sanja Hrašćanec/3sporta

(829)

Vrijedi pročitati