Rasim Junuzović, prijateljima znan kao Aći, trenutno je najbolji ultraš susjedne Bosne i Hercegovine. Prije desetak dana istrčao je jednu od najtežih ultramaratonskih utrka u Europi (a neki kažu i u svijetu), 246 kilometara dug Spartathlon. Podijelio je s nama svoje iskustvo.
“Trčim od kraja 2011 godine. Mogu reći da su me ultra utrke privlačile od samog početka i tome sam se odmah i posvetio. Drago mi je da sam se u tom kratkom periodu uspio prilagoditi takvim vrstama napora i nadam se da će rezultati u budućnosti biti još bolji, jer je aktivan vijek trkača veoma dug.
Prva ultra
Prvo veće iskustvo stekao sam u Italiji 2013. godine na poznatoj ultra utrci Torino – St. Vincent (delle Alpi, 100km) gdje sam ostvario zapažen rezultat. Nakon toga, do danas, osim Spartathlona istrčao sam tri puta poznatu Hrvatsku ultra utrku Čazma “Od Kaptola do Kaptola” koja se trči od Zagreba do Čazme u dužini od 61.350 m. Dva puta sam bio finišer jedne od najtežih utrka na svijetu – Ultrabalaton – 220,9 km koja se trči u Mađarskoj svake godine početkom Maja, te mnogo kraćih utrka i maratona. Normu za Spartathlon sam ostvario u Švicarskoj na utrci od 24 sata na kojoj sam istrčao 182 km.
Spartathlon je najprestižnija i najcjenjenija ultra trka na svijetu. Ona je san svih ultraša. Za nju sam čuo od prijatelja trkača i odmah sam se zainteresirao. Krenuo sam u pripreme korak po korak.
Naglasio bih da sam u suradnji sa svojim trenerom Robertom Radojkevićem (Hrvatski rekorder u maratonu, 100 km) napredovao jako mnogo zadnjih godinu dana. Ovim putem mu se zahvaljujem.
Treninzi zahtijevaju jako puno odricanja i vremena pored posla. Najveća podrška u tome mi je porodica, supruga i djeca, kao i iskreni prijatelji i prijatelji trkači iz raznih zemalja.
Pred utrku
U Grčku sam stigao utorak, tri dana prije utrke, sa svojom pratnjom, prijateljem i šurjakom Zlatanom. Podizanje startnih brojeva i svega ostalog vezanog uz utrku je krenulo u srijedu od 10:30 h. Brifing sa važnim informacijama bio je dan poslije od 17:00. Ostalo vrijeme je bilo slobodno, koje sam ispunjavao tako da sam se pokušao što više opustiti i pripremiti za ono što me čeka na samoj utrci.
Nakon skoro neprospavane noći (koliko god sam pokušavao – nije išlo, to je uzbuđenje jednostavno jače od svega i kod većine trkača je tako) ispred Akropolisa tačno u 07:00 startala je najteža ultra – Spartathlon 246 km.
Tri etape Spartathlona
Sada kad se već sve “sleglo u glavi” utrku bih mogao podijeliti na tri dijela. Prvi dio je jako valovit i trči se uz more. Vremenski limiti su teški i mora se trčati prilično brzo. Krenuo sam prilično rezervisano, ne prebrzo, i nisam puno vremena gubio stajući na svakoj okrepnoj stanici. Stajao sam samo da namirim “zalihe” koje sam imao kod sebe i polivao se vodom da što bolje podnesem vrućinu koja je bila na asfaltu. Prvi dio sam provukao bez problema.
Drugi dio je konstantno brdovit. Trči se uz brdo u komadu preko dvadeset kilometara i tek poslije toga ide uspon na planinu. Taj dio je najteži i trčao sam ga noću. Bez problema sam sve savladao do silaska s planine. Žestoka nizbrdica od preko 10 km me usporila jer nisam mogao brže sići i tu sam zaradio par žuljeva koji su mi stvarali problemčić do kraja. Cijelo vrijeme sam se minimalno zadržavao na okrijepnim stanicama i presvukao sam se u topliju odjeću. Temperatura u drugom dijelu trke nije puno padala, tek je zahladilo malo kasnije, poslije 7 sati ujutro.
Pri silasku sam izgubio dosta vremena od limita i u treći završni dio sam krenuo jako oprezno.
Treći je, završni dio, brdovit sa nizbrdicom prije cilja na par kilometara.
Programirao sam se da trčim između šest i sedam kilometara na sat sa pauzom na okrijepnim stanicama. Tako sam išao do kraja da ne dovedem u pitanje finiš. Bilo mi je jako teško, drugi dan vrućine, treći kako nisam spavao. Međutim, nisam bio pospan nimalo, ali bojao sam se samo da mi ne dođe slabo odjednom. Dobro sam pazio što unosim u sebe na okrijepnim stanicama.
Moja pratnja me imala pravo čekati na 16 okrijepnih stanica, ali iskoristili smo ih desetak .
Dakle, samo gdje je bilo potrebe.
I tada, nakon trideset pet sati i četrdeset minuta ulazim u cilj. Dodirujem stopalo Kralja Leonidasa i ja sam finešer Spartathlona! Kako sam samo sretan, osjećaj je fantastičan! Osjećao sam se ispunjeno i zadovoljno. Vrijedilo je… sve je vrijedilo tog osjećaja… 🙂
Već sam se uspio regenerirati i vratiti svojim svakodnevnom obavezama. Planiram još par dana odmoriti, te nakon toga početi da laganijim treninzima.
Puno toga jos se ima reći za ultra utrku Spartathlon.
Ne znam još kad, ali cesta za Spartu me čeka… Vratit ću se.”
Rasim Junuzović
