S DRVENOM MEDALJOM

Sljemenski maraton i kako se NE UTRKIVATI

Zaista volim Sljemenski maraton (točnije Sljemenski Krug, jer ne znam koje bi me sile triput natjerale na onu livadu nakon Horvatovih stuba – zasad, doduše) i baš sam se nešto ove godine nabrijala na utrkivanje.

 

Jako mi se sviđaju one svinjice koje dobije ekipa na postolju, domaća je trka, teška i lijepa. Malo me demoralizirala vremenska prognoza i najavljenih 36 stupnjeva, no onda sam se odlučila pripremiti za to i ideja za trkanje je ostala.

Staza ide šest kilometara nizbrdo i onda do kraja uzbrdo ili ravno. Plan je bio da se sjurim nizbrdo pa nakon toga nekako izvučem do kraja uz hodanje na većim uzbrdicama i trčanje po ravnom. Par dana prije trke pogledala sam startnu listu i vidjela da tu ima cura koje su nešto brže od mene, ali nekako sam ipak mislila da je moguće i da će možda one imati loš dan, a ja dobar, da ću se natjerati da idem jako uzbrdo, kao dobro sam trenirala zadnjih nekoliko tjedana i slične nebuloze.

Jurnjava je krenula čim je Kiki dao znak za start. Cure su jako krenule dolje, a ja nisam željela da mi pobjegnu. Garmin zvoni za prvi kilometar, 3:53 min/km, mislim si „Ovo mi je prebrzo“ ali ne usporavam – baš nasuprot – drugi kilometar 3:45 min/km. Znam da to ne može biti dobro, ali disanje mi je još uvijek ok, noge idu, nastavljam juriti dvije cure ispred mene. Slava mi nije dugo trajala – već sam na petom kilometru osjetila da teže dišem, usporila sam i tu me stigla još jedna djevojka. Zatim je došao single track, to volim, dobro sam trčala i vratila se na treću poziciju, ali nakon singlice su Horvatove stube, volim ih i mrzim i tu sam baš spora – i opet četvrta.

Na okrjepi nakon Horvatovih mi Božena govori da najgore tek slijedi, a znam to i sama. Glupa livada. Prema gore sam najsporija ikad – do te mjere da me neki dečko upitao jesam li dobro. Nisam.

Ma jesam, samo me baš bole noge i baš mi je jako vruće. I stigla me još jedna djevojka i nije me više briga koja ću biti. Nek’ budem zadnja kad tako bezglavo idem. Glupa livada.

Agonija je prošla kako je prošao uspon, od Hunjke do kraja je lijepi dio, samo su mi noge rasturene. Djevojku koja me stigla vidim cijelo vrijeme ispred sebe, ali zašto da se sad mučim i stižem ju, svejedno mi je jesam li peta ili četvrta. Trudit ću se samo da me nitko ne stigne.

Ulazak u cilj je uspon prema tornju, konačno gotovo. I moja ekipa koja mi viče da sam četvrta. Što?! Kako četvrta? Vi ste nešto krivo, brojala sam ih sve ispred sebe, nisam četvrta nego peta… Nope. Četvrta. Doslovce sam postolje i svinjicu predala bez borbe. Jedina „dobra“ stvar je što ove godine ipak nije bilo svinjica za Krug.

 

Što sam naučila iz svog neslavnog pokušaja da rasturim:

  • Ne jurcaj na početku, trči svoje. Cura koja me stigla tek na pola utrke na kraju je bila prva
  • Utrka završava u cilju. Muči se do kraja i dostojno to završi

IMG_0809

A ovo su najbolji trkači i trkačice s najvišeg vrha Medvednice:

MARATON – Ž                                                 MARATON – M

  1. Veronika Jurišić – 3:52:14                   Krešo Babić – 3:42:16
  2. Katica Rumbočić – 4:02: 26                Ivan Milinković – 3:48:01
  3. Nataša Aljančić – 4:07:27                    Vedran Krčadinac – 3:52:09

DVA KRUGA – Ž                                                     DVA KRUGA – M

  1. Mateja Blažević – 2:45:21                    Tomislav Tkalčić – 2:20:39
  2. Zvonimira Milevčić – 3:15:06              Luka Špehar – 2:22:01
  3. Ivana Jergović – 3:19:16                       Luka Petrić – 2:26:02

 

KRUG – Ž                                                              KRUG – M

  1. Sanja Begović Geceg – 1:12:49          Ante Živković – 0:59:12
  2. Helena Gleđa – 1:12:59                       Marko Gorički – 1:01:08
  3. Zorica Cvanciger – 1:18:42                 Darko Maras – 1:04:04

Rezultati

 

Autor: Martina Đođo / 3sporta.com

Nema postova za prikaz