Naslovna Trčanje Naličje medalje SP na 100 km u Dohi – izvještaj izbornika

ULTRAŠICE - NAJJAČI DIO HRVATSKE ATLETIKE
SP na 100 km u Dohi – izvještaj izbornika

25
0

Na 27. Svjetskom prvenstvu u ultramaratonskom trčanju na 100km, održanom 21. Studenog u Dohi (Qatar), po prvi put je nastupila i reprezentacija Hrvatske s punim timom u ženskoj konkurenciji, te s jednim predstavnikom u muškoj.

U konkurenciji od 200 atletičara iz 39 različitih zemalja, naši su predstavnici osvojili sljedeće pozicije:

Sve za trčanje

Žene pojedinačno (65 atletičarki nastupilo, 45 završilo trku):
7. Veronika Jurišić 7:51:08,
12. Marija Vrajić Trošić 8:00:59
36. Antonija Orlić 9:49:34

Muškarci pojedinačno (133 atletičara nastupilo, 91 završio trku):
30. Robert Radojković 7:24:35

Žene ekipno (14 zemalja s potrebnim minimumom od 3 člana za ekipni poredak, 9 na kraju):
4. Hrvatska 25:41:42

Ovo je bilo do sada najmasovnije i najjače prvenstvo u dugoj povijesti održavanja svjetskih prvenstava u ovoj disciplini, koja se održavaju svake godine, počev od 1987. godine u belgijskom Torhoutu. Drugim riječima, ovo je bila najjača održana „stotka“ u povijesti atletike, obzirom da je po prvi put čak 13 muškaraca završilo trku ispod 7, te deset žena ispod 8 sati. O težini, tj. o jačini trke, dodatno govori činjenica da je održana u do sada najnepovoljnijim vremenskim uvjetima, za gotovo sve učesnike potpuno nenaviklim na njih za ovo doba godine (temperatura zraka na startu iznad 25, a pri kraju malo iznad 20 stupnjeva, unatoč činjenici da je prvenstvo održano po noći).

Hrvatska ženska repka, iako prvi put na svjetskom prvenstvu, dočekana je s reputacijom „very strong female team“, koja može pomrsiti račune favoritima, prvenstveno zbog odličnih rezultata tijekom ove sezone na prestižnim europskim stotkama (pobjeda i drugo mjesto Marije Vrajić i Veronike Jurišić na Passatoreu, te pobjeda Nikoline Šustić u Stockoholmu).

U prvoj polovici trke je tako i izgledalo, jer su Marija i Nikolina bile u vodećoj grupi, dok je Veronika iz kruga u krug spuštala svoj plasman, s evidentnom tendencijom ulaska u top deset. Međutim, treća četvrtina trke je bila kobna za naš krajnji ishod, no to je i inače odlučujuća faza kod stotki i tada na vidjelo dana izlaze oni najspremniji. U zadnjoj četvrtini smo se dobrim dijelom oporavili i rekao bih više na glavu ipak izvukli odličan rezultat.

Nikolina Šustić i Marija Vrajić su krenuli u trku vrlo jako i održale se u vodećoj grupi sve do 45. kilometra. Poslije bitke svi su generali i lako je pametovati šta bi bilo kad bi bilo. Njih dvije su tipične „frontrunner“ trkačice, koje drugačije ili bolje od toga ne znaju niti ikad tako trče. Puno su odličnih trka otrčale takvim pristupom i mijenjati im bazičnu filozofiju prije možda i najvažnije trke u njihovim životima nije pametno jer one dobro trče samo kada trče tako. Ušle su hrabro u bitku s renomiranim protivnicama i zaista je bilo lijepo punih 4 sata gledati ih na vodećim pozicijama. Jedini pravi problem je bio taj što u ovim vremenskim uvjetima takav hazarderski pristup ima manje šanse za uspjeh.

To su, između ostalih, na svojoj koži osjetili i drugi, puno iskusniji trkači iz samog vrha (u tom trenutku aktualna svjetska prvakinja Amy Sproston, inače pobjednica slavne američke ultre Western States, koja je vodila od 20-og do 55-og kilometra i na kraju završila tek na 18. mjestu s 8:14; muški aktualni svjetski prvak Giorgo Calcatera je još gore stradao i završio na 67. mjestu s 8:30; Alberico Di Cecco, koji je ovdje došao s reputacijom maratonca 2:08, se također upustio u jurnjavu prve grupe i završio na 8-om mjestu s 6:51; zatim nova zvijezda Steve Way koji je ovdje najavljivao napad na svjetski rekord samo da bi na kraju završio na 13. poziciji sa 6:57.

Na kraju je Nikolina odustala zbog grčeva u mišićima, a Marija prošla dugačak put od Raja do pakla i nazad, pri čemu je pokazala kako se može vratiti u trku unatoč teškoj krizi, što npr. nije uspjelo gore navedenim svjetskim prvacima Sproston i Calcatera. Profesionalan pristup i nastup, ne sjećam se da sam ikada prije vidio nekoga da se može tako kvalitetno vratiti iz ponora! Nikolina je prošla dobru školu i ona je dijamant ove reprezentacije koji će tek zasjati u narednim godinama punim sjajem.

Veronika je izvukla sve što se moglo izvući, fantastična sprema i izvedba u maniri prekaljenih internacionalaca. Svih 20 petica unutar pola minute, bez ikakvih znakova krize i slabosti, još jedno u nizu njezinih remek djela. No, ništa ne pada s neba, a dva podatka dovoljno govore kako je Veronika došla do ovoga: u 15 godina nije propustila ni jedan jedini trening, a u pripremi za Dohu je u 100 dana koji su prethodili imala dnevni prosjek kilometraže preko maratona, drugim riječima otrčala je 100 maratona za redom. Samo s takvom spremom se može čak i u ovakvim uvjetima otrčati 2 identična maratona po 3:18 i na kraju ubrzati zadnjih 15km! I ne znam da li postoji osoba koja je više zaslužila da bude tamo gdje jeste sada, u samom svjetskom vrhu.

Antonija se pokazala ključnim osiguračem ove reprezentacije. Imala je i boljih izdanja, ali mnogo drugih reprezentacija nisu imale u svojim redovima po jednu Antoniju da bi ostvarile uopće ekipni poredak jer stotku prije svega treba moć i završiti. Jer, tehnički gledano, Veronika i Marija su donijele visoki plasman, ali im ga je Antonija omogućila! Jer, iza nas su ostale velike trkačke nacije, poput Francuske, Italije, Njemačke, Španjolske, Australije itd, koje, osim što su bile sporije, nisu skupile dovoljan broj atletičarki koje su u stanju u ovim uvjetima završiti trku od 100 km.

Robert Radojković je otrčao svoju prvu veliku trku. I on se beskompromisno upustio u jurnjavu s ekipom koja trči maratone ispod 2:20 i na kraju zauzeo 30. mjesto, dobivši preko 100 trkača i završivši na kraju u prvoj trećini, te time u potpunosti opravdao poziv u reprezentaciju. On je vjerojatno želio i više od toga, ali za to ima vremena i sigurno će na jednom od sljedećih prvenstava zakucati na vrata top desetorice.

Posebno bih pohvalio i Dr Pavu Vlaheka, koji je imao pune ruke posla za vrijeme trke, i koji je donosio dobro raspoloženje u ekipu, koje je stvarno u ovih 5 katarskih dana bilo maksimalno pozitivno, što je uvijek i glavni preduvjet za dobar rezultat.

Rezime:

Ženska ultra je u ovom trenutku rezultatski najjači dio hrvatske atletke. Godina 2014. će uskoro završiti, i na službenoj svjetskoj rang-listi IAAF-a tri naše cure će se skrasiti u top 15 na 100 km, što nismo imali u ni jednoj drugoj disciplini, muškoj ili ženskoj, ne samo ove godine, već u povijesti hrvatske atletike: 8. Veronika Jurišić 7:51:08 9. Marija Vrajić 7:51:43 14. Nikolina Šustić 8:03:38 http://www.iaaf.org/records/toplists/road-running/100-kilometres/outdoor/women/senior/2014

Na velikom uspjehu naših ultrašica, koje su osvojile 4. mjesto na Svijetu (i drugo u Europi), osobno je čestitao i novi predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić, koji je izabran upravo u trenucima dok se odvijala drama u Dohi, što je naznaka da bi ova, apsolutno i bez konkurencije najteža atletska disciplina, mogla u narednom periodu dobiti primjereniji status u našoj krovnoj organizaciji, ali i društvu općenito.

Na kraju da i osobno poentiram. Ovdje dolje su linkovi na prigodan, malo poduži serijal u nastavcima o visokoj kilometraži koji sam napisao prije par godina, uz sasvim neprimjerene komentare koji su još jednom potkrijepili praksu da se laprdanjem, za razliku od sistematskog rada, ne dolazi do rezultata, što je Veronika upravo potvrdila :)

KILOMETRI KOJI ŽIVOT ZNAČE

FINSKA DUGOPRUGAŠKA VLADAVINA

BENEFITI VISOKE KILOMETRAŽE

KVALITETA VS KVANTITETA

Autor: Dragan Janković

(25)

Vrijedi pročitati