Home Trčanje Naličje medalje Trčim kući: priča o Juliusu Achonu

VELIKA PRIČA
Trčim kući: priča o Juliusu Achonu

485
0

Julius Achon je kao dječak često slušao priče o Johnu Akii-Bua, njegovom sunarodnjaku iz Ugande koji je 1972. na Olimpijadi osvojio zlato na 400 m s preponama i zaradio puno novca. Za to je vrijeme u Ugandi bjesnio građanski rat, a Julius je upravo u trčanju tražio psihički bijeg od rata, neimaštine, od njihove kuće od blata i trave.

 

Du Motion 300×250 2

Kada je imao 12 godina, vojnici su ga oteli želeći ga skupa s ostalim dječacima iz sela obučavati za ratovanje. Nakon 3 mjeseca u kampu uspio je pobjeći, a 9 dječaka koji su to pokušali s njim uhvaćeni su i ubijeni. Kad se vratio kući, opet je počeo trčati – bos, sam, po prašnjavim afričkim cestama. Prijavio se na jednu lokalnu utrku i pobijedio.

 

Tada se pokrenulo

Ta pobjeda kvalificirala ga je za utrku u gradu Lira udaljenom 65 kilometara od njegovog sela. Julius nije imao sredstava za prijevoz do grada pa je zamolio jednog bogatog čovjeka koji je imao automobil da ga odveze, u zamjenu za – kokoš. Bogataš je odbio, Julius je ostavio kokoš i krenuo trčati. Do stadiona u Liri stigao je 6 sati kasnije. Idući je dan pobijedio na utrkama od 800 m, 1.200 m i 3.000 m, sve bosonog.

julius3Osim što je zaslužio nastup na državnom natjecanju, zapeo je za oko jednom od najboljih sportskih menadžera u Ugandi, Christopheru Banage Mugisha. Dva tjedna kasnije, Julius je pobijedio na državnom prvenstvu u utrci od 1.500 m. Ta je pobjeda promijenila njegov život. Odrastajući, dnevno je jeo samo jedan obrok i nije se školovao jer njegovi roditelji nisu imali 15 dolara koliko je iznosila godišnja naknada za školu. Sada mu je Mugisha ponudio stipendiju za srednju školu u glavnom gradu Ugande.

 

Američki san

Na Svjetskom juniorskom prvenstvu 1994. osvojio je zlato na 1.500 m. Nekoliko dana nakon toga više američkih sveučilišta ponudilo mu je stipendije, a on je odabrao George Mason University čiju je atletsku sekciju vodio trener John Cook. Julius je ubrzo postao omiljen zbog svoje otvorenosti i predanosti radu, rušio je rekorde i 1996. nastupio na svojim prvim Olimpijskim Igrama. Od svih dosadašnjih životnih borbi Juliusa Achona, ova koja slijedi najljepša je i najtužnija…

Cook je ubrzo nakon toga napustio trenerski posao, što je Juliusu jako teško palo jer mu je on bio kao otac – davao mu je džeparac i odjeću za školu i pazio na njega. U to je vrijeme saznao i kakve torture vojnici vrše nad stanovnicima sela u Ugandi i, strahujući za život svojih roditelja i braće s kojima nije mogao stupiti u kontakt, otišao je kući. Našao je obitelj živu i zdravu, ali je izgubio stipendiju na sveučilištu i pravo natjecanja na profesionalnim utrkama. Istekla mu je i studentska viza i tako se ponovno našao zarobljen u raljama rata.

Očajan, Julius je potpisao ugovor s jednim portugalskim klubom. Uvjeti su mu bili loši, živio je u podrumu bez grijanja, imao jako malu plaću, morao je trčati puno utrka, ali želio je napredovati i ta ga je želja odvela na njegovu drugu Olimpijadu. Ovaj je put došao do polufinala na 1.500 m.

julius4

Veliko tužno srce

Prilikom jednog od idućih posjeta Ugandi 2003. godine, Julius je radio jutarnji trening i prošao kroz autobusni kolodvor. Tamo je ispod jednog autobusa zamijetio dječja tijela. Zastao je šokiran i tada se jedno dijete ustalo – djevojčica koja je kleknula pred njega tražeći novac. Ubrzo su se sva djeca ustala, prljava i bosa, i rekla mu da su im roditelji ubijeni i da spavaju pod autobusima kako bi ih grijala toplina motora. Bilo ih je 11, najstariji Samuel je imao 10, a najmlađi 3 godine i nije znao svoje ime.

Julius ih je odveo k svojoj obitelji. Tamo su ih nahranili i – iako ih je već osmero živjelo u toj kućici od blata i trave – zamolio je oca da primi tu djecu. Dogovorili su se da će djeca ostati tamo i da će Julius slati novce za njihovu hranu. Vrativši se u Portugal s dodatnim troškom na ionako premaloj plaći, Julius više nije mogao plaćati stanarinu i spavao je u svlačionici kluba. Ali je bio uvjeren da čini dobro.

 

Ne gubi nadu

Nedugo nakon toga nazvao ga je John Cook i ponudio mu posao i veću plaću u Portlandu – bio je pejser za Nike. Preselio se sa ženom Grace u SAD i premda je sada živio u stančiću, stvari opet nisu bile bajne. Grace je imala problema s vizom i nije mogla raditi pa je njegova plaća jedva pokrivala troškove. Ali i dalje je u Ugandu slao novac. Ono što ga je jako slomilo bila je vijest o ubojstvu njegove majke – nije bio u stanju nastaviti trenirati za svoj treći nastup na Olimpijadi i tada se njegova karijera počela rušiti.

No ovaj mu je posao donio jednu dobru stvar – upoznao je čovjeka po imenu Jim Fee. Sprijateljili su se i nakon što je Jim otišao u mirovinu, počeo je Juliusu pomagati oko neprofitne organizacije Achon Uganda Children’s Fund. Godine 2010. zajedno su otputovali u Ugandu u Juliusovo selo, gdje je Jim svjedočio stvarima koje prije nije mogao ni zamisliti. Sa 150 dolara platili su liječenje petnaestoro djece od malarije. Tada su primili e-mail od Nike-a da su dobili 34.500 dolara za izgradnju bolnice i kuće za siročad. Naravno, odmah su krenuli u izgradnju, a bolnica nosi ime po Juliusovoj majci Kristini. Uz to, počeli su držati trkačke treninge za djecu iz sela.

julius2

Današnje stanje

Julius Achon više se ne bavi profesionalno atletikom, ali i dalje trči pet puta tjedno. S obitelji živi u glavnom gradu Ugande, radi u parlamentu kao predstavnik okruga iz kojeg dolazi i vodi organizaciju za pomoć djeci Ugande. Bolnica je postala klinički centar i sastoji se od 5 zgrada, od kojih jedna nosi ime Jim Fee, po Juliusovom velikom prijatelju koji je poginuo 2013. u prometnoj nesreći. Jimova žena i dva sina također žive u Ugandi. U suradnji s Johnom Brantom, Julius je izdao knjigu ‘The Boy Who Runs: The Odyssey of Julius Achon‘. I tako, iako je uspio pobjeći od strahovitih nedaća, Julius je divan primjer toga da ne smijemo bježati od pomaganja drugima.

julius7

Autor: Martina Đođo / 3sporta.com

(485)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati