Naslovna Trčanje Naličje medalje Vratile se ultrašice – 638 kilometara u 24 sata!

ALBI24
Vratile se ultrašice – 638 kilometara u 24 sata!

1.84K
0

Jučer poslije podne u Hrvatsku se vratila ženska reprezentacija ultramaratonki koje su sudjelovale na Europskom prvenstvu u trčanju 24 sata u francuskom gradiću Albi. Pratili smo ih, strepili, navijali, iščekivali Jankovićeve izvještaje kao da nam život o njima ovisi i neizmjerno se veselili kad smo shvatili da će ove tri izvanredne trkačice postići nešto posebno.

 

Du Motion 300×250 5

Uz pratnju trenera Dragana Jankovića i liječnika Pavla Vlaheka – Veronika Jurišić istrčala je u 24 sata 223.676 km i time postavila novi hrvatski rekord u apsolutnoj kategoriji. Antonija Orlić istrčala je izvanrednih 209.483 km, a debitantica utrke Paula Vrdoljak iznenadila nimalo početničkim rezultatom od 204.877 kilometara.  Time su djevojke postale jedine osobe iz Hrvatske koje su na takvoj utrci istrčale više od 200 kilometara, a članice su istog kluba – AK Sljeme, Zagreb.

 

Prenosimo dojmove Veronike, Antonije i Paule, kao i trenera Jankovića.

 

Veronika Jurišić: “Kad razmišljam o ovih par dana u pitoresknom francuskom gradiću u Pirinejima (Albi), zbilja je jako malo detalja koji nisu bili savršeni. Dodjela domaćinstva 25. Europskog prvenstva u ultramaratonu na 24 sata francuskom gradu Albi (u kojem se utrka 24 sata tradicionalno održava već više od 40 godina) bila je očito pun pogodak jer su se francuzi još jednom pokazali kao izvrsni organizatori (a to na utrkama koje ovako dugo traju nije ni malo lak zadatak). Iako je 24 sata jedina dugoprugaška disciplina na kojoj se ne osjećam baš kao doma (dok maraton i 100km i 100milja istreniraš i manje-više točno znaš koliko i što možeš očekivati, kod utrka na 24 sata zaista nikad ne znaš što te čeka – previše je faktora u igri i ta nesigurnost štreberu u meni nikako nije bliska), ovaj put sam se osjećala posebno dobro prije same trke i baš uživala u mirnom gradiću na rijeci Tarn. Atmosfera u timu je bila odlična. Janko, doktor Vlahek, Antonija i ja imamo iza sebe već lijepu kolekciju zajedničkih prvenstava i sad smo već zbilja dobro uigran tim, a “debitantica” Paula se savršeno uklopila i s njenim rezultatom (koji je apsolutno impresivan za prvi nastup na 24 sata) smo sada jedna zaista respektabilna reprezentacija i u ovoj ultraškoj disciplini. Iz mojih i Antonijinih prijašnja iskustva s 24satnim ultrama smo puno toga naučili, tako da smo ovaj put bili dobro uigrani i prošli kroz cijelu trku da niti jedna od nas nije došla u neku ozbiljniju krizu. Sve je to utjecalo tako da sam zapravo cijelu trku bila sigurna da ću uhvatiti magičnu granicu od tih 220km (rezultat iznad 220km donose A kategoriju u disciplini na 24sata i prošle godine mi je izmakao za 2km). Ujedno je to bio i lov na novi hrvatski rekord i sve me to skupa motiviralo i zapravo mogu reći da sam uživala u tom lovu. Neobično, ali kriza me ovaj put uhvatila tek na samom kraju trke, ali tad je već rekord bio siguran i sat je odbrojavao u minutama pa mi je nekako draže da se taj malo teži dio dogodio na samom kraju, a ne ranije. Sve u svemu jedan nezaboravan dan. ”

Veronika je jučer već odradila trening sa svojim školarcima – Salomon Running Team.

 

Antonija Orlić: “Mjesecima prije utrke su mi se u glavi vrtjele 3 okrugle brojke:
200 km = sama po sebi okrugla (ujedno i B norma) koju sam željela još lani i nisam uspjela (tad sam skupila samo 185 km)
206 km = prosječan tempo od 7 min/km (uključeni hrana, wc i spavanje)
211 km = duljina 5 maratona.
Pretpostavljala sam da 200 km imam sigurno, 206 km bi mogla pokušati, a 211 bi mi bila gornja granica. Nisam se usudila razmišljati o nekim većim brojkama jer bi to značilo rušenje osobnog rekorda za preko 30 km što mi se činilo nerealno.
Ovo mi je treća utrka na 24 sata i otprilike već znam kako funkcioniram, tj. kako prestajem funkcionirati tijekom noći, pa sam isplanirala da u prvih 12 h prođem 120 km, i onda mi ostaje da u sljedećih 12 sati napravim još 80 km, i to tako da u 7 sati napravim 50 km, pa mi za zadnjih 5 sati ostaje napraviti samo 30 km.
Prvih 12 h sam imala malo više kilometara od plana jer sam u 120 km išla samo 2 puta na wc, a ručak (na 50 km oko 3 popodne – vrećica kviki ribica) i večeru (na 100 km oko 8 na večer – sendvič) sam odradila trčeći. Iza ponoći je počela prava ultraška predstava. Prvo su mi krepala koljena. Onda više nisam mogla jesti i trčati istovremeno. Zatim mi se počelo vrtjeti u glavi i iza toga sam završila na spavanju. Nakon 20 min su me probudili, bila sam kao nova, počela trčati i bilo mi je super. Uskoro je tableta protiv bolova prestala djelovati i opet sam se počela patiti s koljenima i to se više nije popravilo do kraja pa sam ostatak utrke praktički svaki desni zavoj hodala. Najveća kriza mi je zapravo bila u neko doba jutra kad sam shvatila da ću imati tih svojih 200 km prije plana i zamislila sam da ću kad prođem 200 km sjesti i sjediti dok ne isteknu 24 h, i uopće me nije bilo briga nizašto drugo. Kad sam prošla taj 200ti malo sam stajala, pa sam ipak odlučila šetati još tih sat vremena. Naravno, nema šanse da hodam sat vremena, trčati je puno lakše, i tako sam završila na 209, 4 km.

Zanimljivost s utrke:
Uz stazu je bilo puno kontejnera za smeće, i svi su uredno prazne čaše i papiriće bacali u kontejnere, tako da je staza konstantno bila nevjerojatno uredna. Kad se u neko doba počelo masovno povraćati, ljudi su visili laktovima zakvačeni za te kontejnere i povraćali u njih. Nevjerojatan prizor.”

 

albi2Paula Vrdoljak: “Uglavnom, prvo iskustvo takve vrste trke je ispalo fantastično! Bez nekih kriza, osjećaj je kroz cijelih 24 h bio odličan! Smiješak mi se nije skidao s lica a tako sam titrala i iznutra! S obzirom na zadnja 2 mjeseca u kojima ništa nije išlo po planu, svaki duži trening/trka rezultirala je  novom upalom tako da su tjedni treninzi svedeni na minimum ili čak ništa! Nisam se uopće osjećala dobro do prije starta utrke, nespremno i nezadovoljno, ali kad je trka krenula i kad se približavala prva stotka, bez ikakve boli, osjećaj je postao nezamisliv, a zadovoljstvo i sreća neopisiva! Tijekom cijele trke sam bila suzdržana i pokušavala se koliko toliko držati plana i programa što smo se dogovorili Janko i ja, a to je da na svaki sat ubacim koju minutu hodanja i to je ispalo super! I tako sam prebacila kilometražu preko 200 km, što nisam ni u najboljim snovima očekivala niti vjerovala da prvog puta mogu napraviti, ali eto, ispalo je tako! Uglavnom, jako sam sretna zbog svega kako je ispalo! Vjerojatno bi išlo to i više da sam riskirala i radila manje pauze, ali opet ne znam kakav bi bio krajnji rezultat. Ovako su utisci ostali najbolji mogući i jedva čekam da se oporavim i počnem trenirati za sljedeću. Sad znam što mogu očekivati i što me čeka, te kako se odnositi prema takvoj vrsti utrke s obzirom na to da sam ipak krenula iz šumskih puteljaka gdje te sama priroda nosi i vodi prema cilju!”

 

Dragan Janković je u svom već poznatom tonu proanalizirao uspjeh naših djevojaka, počevši od samog početka:

“Prvo u kratkim crtama da opišem kako su tekle pripreme za ovo prvenstvo kod svake od ove tri cure koje su ovog vikenda otrčale čudesnu trku.
Btw, “priprema za ultru” je krajnje relativan pojam, subjektivna stvar i u to ulazi cijeli život, a važan je i onaj prije njega. 🙂

S Paulom sam proveo najviše vremena u protekla 3 mjeseca, Tonka i Veca manje više ionako znaju sad već sve. Fokus je bio na vikend dužinama, a dogovor je da ostatak tjedna trenira klupski program. Kako je ona i odličan biciklist, radili smo i razne kombinacije tako da se ubacivanjem biciklističkih treninga malo gubila kilometraža, ali se zato dobilo na minutaži aerobnog rada, a tijelo to ionako ne sortira. Osim toga, više bajka i manje trčanja daje i manju mogućnost trkačkih ozljeda uzrokovanih povećanjem kilometraže, što je s druge strane pak nužno za fizički segment ultraške pripreme.
Za mentalni dio smo složili nekoliko kretenluka, tj situacija koje normalni trener ne bi nikada dozvolio, ali to je njihov problem :). Prva idiotarija je bila spajanje Grawe noćnog maratona i sljedeće jutro samoborskog eko trail maratona. Mali razmak između te dvije naporne trke je automatski skratio spavanje i oporavak između njih, čime se stvorila prilika da se sljedećeg dana trči u situaciji kakva se očekuje na ultri, samim time poveća tolerancija na istu. Obje trke su prošle odlično, ali se po završetku javila bol u tetivi koja nas je brinula tijekom cijelog ostatka priprema, praktički do jučer.
Sljedeću budalaštinu sam smislio da se spoje subotnja popodnevna i nedjeljna jutarnja dužina tako da se u noći između ubaci još jedna 🙂 Osim efekta situacionog treninga di se na kraju trči na mrtvim nogama (kakve ce biti naultri većinom vremena) pa se osjećaj familijarizira, na ovakvim se pizdarijama maksimalno jača duh i vjera u sebe da si drukčiji od ostalih i da možeš sve.. bez tog filinga ionako nemaš što tražiti na ultraškoj trci ovog tipa.
No, nakon noćnog treninga oko Jaruna ponovo se javila bol u nozi pa smo otkazali treću dužinu sljedećeg jutra, a trebala je biti na Sljemenu. Uglavnom, ostatak pripreme se svodio na to da nozi ostavimo dovoljno vremena da se ozljeda ne razbukti, reducirali veliku većinu treninga, jer sam smatrao da je bolje doći na prvenstvo zdrav i eventualno slabije pripremljen nego ful i spreman i ozlijeđen, što se na kraju priče pokazalo dobrom odlukom. Jedina dva rizična dijela su bili ZG-maraton i 50 km Sveti Martin, ali obje trke je po dogovoru odradila pod ručnom.
Treba reći da je Paula inače mentalno vrlo jaka osoba, ima izrazitu toleranciju na bol i puno iskustva s višednevnih pustolovnih trka gdje je ključ priče deal s nespavanjima, što je isto tako jako važan segment 24-satne ultre.
Prije trke sam joj rekao da znam da može istrčati i 200 km, ali da će i 170 biti odličan debitantski rezultat, pogotovo uz obostranu spoznaju ili strah da se noga može javiti u bilo kojem dijelu trke i naprasno je prekinuti.

Antonija je bila i ostala uvijek priča za sebe. Neukroćena goropadnica s dinamitom u nogama, mada to vizualno tako ne izgleda. Neka se ne uvrijede drugi trkači/ce, ali Tonka je do svojih rezultata dolazila uvijek s daleko najmanje rada na istom, što je matematički čini najvećim talentom naše scene. Nitko s tako malo kilometara i nestrukturiranih treninga nije vrtio ni približno njezine rezultate (polumaraton 1:23, maraton 2:53, stotka 8:25). Njezina nazovi priprema za ovo je došla iznebuha, kao plod bubica koje žive i rade ekshibicije u njezinoj glavi već duže vremena. Naime, tamo negdje lani u ovo vrijeme je odlučila je da će trčati cijelu godinu svaki dan… ‘ko zna iz koje pobude, možda je htjela vidjeti kako izgleda Veronikin život 🙂
Elem, svoj zavjet je ispunila, što je bio više savršena mentalna nego fizička priprema za ovu ultru, mada je nije radila s tom namjerom al dobro sad… U međuvremenu, u tih godinu dana, Tonka je postala izvrstan svjetski priznati ultraš, odlični rezultati na svjetskom prvenstvu u Winschotenu i Pasattoreu na 100 km, plus odličan nastup na svjetskom prvenstvu na 50 km u Dohi, što joj je donijelo titulu svjetske ekipne prvakinje i status vrhunskog sportaša druge kategorije.
U trku je krenula silovito i prva prošla 100 km i još dobra 2-3 sata iza bila na vodećoj poziciji. Malo smo je pokušali obuzdati ali sam znao da bu ionak napravila po svome, a poslije trke mi je posve logično objasnila zašto je to moralo ići tako i mislim da je napravila dobro. Digla je prašinu i emocije ne samo uz stazu nego i kod nas u zemlji jer svi su to pratili, te pokazala mogućnosti ovog tima, koji po meni ima još itekako prostora za više!

Što reći za Veroniku, lidera ultraške bajke u Hrvatskoj. Da nije bilo nje, njezinih prvih začuđujućih nastupa na Forrestu, njezinog spartanskog odnosa ka treningu, njezinog trkačkog načina života, sve ovo se ipak ne bi desilo.
Zato je i malo glupo pričati o njezinoj pripremi za ovu trku jer ona je u pripremama od kad je znam s početka ovog stoljeća.
Uglavnom, uz konstantnu višegodišnju mjesečnu kilometražu od tisuću plus kilometara, uz standardne 100-plus vikende i redovite Durmitorske pripreme u vrijeme godišnjeg odmora kada ima dnevni prosjek od 60-plus, ta žena je zasluženo prava svjetska ultraška zvijezda koja na svakom globalnom prvenstvu plijeni svojim nastupima.
U zadnja dva mjeseca je postigla i dvije stvari s kojima se ne može pohvaliti ni jedna druga hrvatska atletičarka: jedina je pobijedila na državnom prvenstvu sve muškarce u nekoj disciplini i jedina drži hrvatski rekord u nekoj disciplini koji je bolji od muškog!
Veronika u ovoj disciplini prolazi situacije u kojima se nikada ne nalazi, a to je da rikne, pa je jako zanimljivo kako to izgleda uživo, jer sa svojom vječno maksimalnom spremom niti može doći u situaciju da pukne, tim više što je i taktički nepogrešiva. I mogu reći samo da lepa sela lepo gore, i fakat djeluje utješno da se tu i tamo uvjerimo da je iVeca ipak ljudsko biće 🙂
Ovog puta je imala i taktički sitnih pogrešaka/procjena i još uvijek tražimo idealnu formulu za prevazilaženje kritičnih dijelova trke, ali na svakom nastupu se nauči dosta, problemi su manji, spava se kraće, rezultati su bolji.

Sve u svemu, ova ekipa, ali i njezine pojedinke, tek sad otvaraju Pandorinu kutiju. Vrijeme će po meni pokazati da smo u biti na početku jedne uspješne sportske priče, a sljedeća stanica je vrlo brzo – Belfast, srpanj 2017… Irska, zelenilo, U2 i ostale fore, savršeno mjesto za još jedan moždani izlet u nepoznato  🙂  ”

 

pavel_janko s_arodroma_svi

Foto: Zoran Kos/Dragan Janković

(1841)

TRČIMO! 300×250

Vrijedi pročitati