SUPER-RANDONNERKA I IRON(WO)MAN

[INTERVJU] Upoznajte prvu ženu super randonnerku Hrvatske – Terezu Vuković Butorac

Tereza Vuković Butorac iz Zagreba ima 44 godine, supruga je, majka i zaposlena žena. Iza nje su brojne utrke, neki polumaratoni, maratoni i triatloni, ali i završen Ironman te tisuće kilometara izvoženih breveta. Da, obiteljska žena Tereza je Ironwoman u svakom pogledu, ali i randonnerka. I to super randonnerka. Što to točno znači ispričala nam je sama…

 

Nerijetko u trkača upadne u kombinaciju i bicikl te obrnuto, pa nekako s vremenom dođe i triatlon. Upitali smo Terezu kojim je to tijekom išlo kod nje, što je bila prvo – trkačica ili biciklistica.

– Bicikl volim oduvijek, ali nikad nisam imala svoj pa sam kao mala potajno vozila tatin ili bratov. Ljubav je to još od djetinjstva. Međutim, natjecati sam se počela prvo kao trkačica. Još davne 2003. godine na Zagrebačkom maratonu nastupila sam u utrci građa na 10 kilometara i to trudna! Bila je to moja prva službena utrka – upućuje nas Tereza.

DM ženska utrka jedna je od njenih prvih, ali i dalje ju vjerno trči, iako je daleko napredovala od tada…

– DM utrka dogodila se sedam godina kasnije kad sam se, nakon sedmogodišnje pauze za majčinstvo polako vraćala u trkački svijet. Zato mi je to posebna i najdraža utrka. Na njoj sam se pokrenula i shvatila da žena nije samo majka i supruga. Tad sam odlučila trčati maraton – inspirativna je naša sugovornica.

 

Čelična žena mora biti odlučna i uporna k’o mazga

Zanimalo nas je u kojem se trenutku Tereza odlučila okušati u triatlonu te kad je donešena odluka da je vrijeme za prvi Ironman, a kad se je, pak, zaputila na svoj prvi brevet.

– Triatlon se dogodio dosta kasnije, kad sam bila već iskusna maratonka. Nakon jedne trkačke ozljede, kad sam često odlazila na bazen plivati. Tamo sam upoznala neke “čudne” ljude koji se bave triatlonom. Odmah mi se svidjelo i već uskoro sam bila na startu svog prvog triatlona. Prve korake odradila sam na Jarunskoj ligi kao mnogi drugi, danas uspješni triatlonci. Kako sam maratonka u duši i više mi odgovaraju duže utrke, tako se Ironman sam po sebi nametnuo. U pripremama za prvi IM od klupskih sam kolega čula za duge vožnje, brevete, koje triatlonci koriste kao dugi trening pa sam i ja odlučila krenuti na prvi brevet – priča nam ona o svojim triatlonskim i brevetaškim počecima.

Mnogo je to sportova za jednu zaposlenu obiteljsku ženu pa smo zamolili Terezu da nam oda tajnu kako usklađuje kompleksne i vremenski zahtjevne triatlonske treninge, te po nekoliko dana duge brevete i ostale utrke s obvezama.

– Mislim da je svakoj zaposlenoj majci teško naći vremena za sebe, a ne samo triatlonki. Najvažnije je imati dobar raspored i toga se pridržavati. Nastojim obaveze rješavati onako kako dolaze, ne ostavljam ništa za sutra. Na brevete idem kad mi je muž doma pa on uskoči, skuha, a to mi mnogo znači – objašnjava Tereza.

Imaju sina od 15 godina koji već sve može sam, ali ipak, kaže, ne ostavlja ga samog više dana.

– Njega baš previše ne zanima ono čime se mama bavi jer u takvim godinama. Na njega sam prenijela ljubav prema biciklizmu, ali nema moju disciplinu i natjecateljski duh. U tome je više na tatu koji sve promatra s kauča i moj je najveći kritičar – Terezine su riječi.

Naša sugovornica na prvu ne djeluje kao izrazito atletski tip predodređen za pobjede, niti kao posebno natjecateljski duh; više kao neka bezazlena “cura iz susjedstva“, dobrodušna plaha ženica… dok se ne zamaskira i pod punom ratnom spremom zajaše svog “ljubimca“. Pa smo ju upitali koji ju vrag tjera, kako bi se kod nas narodski reklo, da toliko jaše po tom biciklu pa onda još i trči i pliva.

– Kriva je to procjena. Daleko sam ja od mirne ženice i cure iz susjedstva… Jako volim izazove i to je ono što me pokreće, volim neosvojene tvrđave, a volim se i natjecati. Moja konkurencija je i moja motivacija. Rekla bih za sebe da sam odlučna i uporna k’o mazga – kaže ova “željezna žena“ kroz smijeh.

Pretpostavili smo da sad planira pokoriti dvostruki Ironman ili se okušati u nekom sportu i disciplini u kojoj još nije. Što je sljedeće, upitali smo ju.

– Mnogo je izazova i planova koje bih htjela ostvariti, ali ne volim o tome unaprijed. Nikad ne pričam što ću napraviti, ali kad to napravim  trudim se svima to ispričati, volim se hvaliti i to javno priznajem. Sad se koncentriram na ostatak ove sezone. Pripreme za moj treći Ironman u završnoj su fazi i sad je najvažnije ne ozlijediti se. A kad ga završim onda ćemo dalje… – dobili smo pomalo tajanstven odgovor.

 

Svijet breveta i randonnera

Zamolili smo našu sugovornicu da nas pobliže upozna s brevetom.

Breveto je ekstremno duga vožnja, nije utrka, ali ima vremenski limit kao i vrijeme u kojem se mora doći na određenu kontrolnu točku. Brevet znači karton koji randonneri (vozači) nose sa sobom u kojem skupljaju žigove na kontrolnim točkama, nešto slično kao na trailu – pojasnila je iskusna randonnerka.

Najkraća brevet vožnja, kaže, iznosi 200 kilometara, a najdulja 10.000 kilometara.

– Kod nas u Hrvatskoj najduži brevet je 1400 kilometara (Četiri kuta Hrvatske) koji se baš trenutno vozi, Od Iloka do Savudrije. Obvezna oprema na brevetu osim ispravnog bicikla je kaciga, prednja i stražnja svijetla i refletktirajući prsluk. A ja bih tu dodala i Nevenovu mast – randonneri će znati – znakovito je završila Tereza.

U brevetu naglasak nije na brzini odnosno utrkivanju, ali se skupljaju kilometri u sezoni i kontrolne točke na pojedinačnim brevetima. S krajem sezone zbrajaju se kilometri te dodjeljuju određene titule najupornijima.

– u Brevetu nema lige, svaki brevet je vožnja za sebe, ali serija u sezoni – 200, 300, 400 i 600 kilometara, potrebna je za titulu “Super randonner”. Postati super randonner velika je čast među randonnerima a posebno najrandonner godine ili rekorder. Vrijedno skupljanje kilometara čini jednog randonnera rekorderom, a za najrandonnera, ipak, treba više od same kilometraže. Da bi se postalo najrandonnerom morate biti uvijek i svugdje na pomoć drugim randonnerima, gdje god to možete. Takve randonnere svi poznaju i s njima vrlo rado voze – približila nam je ova randonnerka koncept breveta.

Nepisano pravilo breveta, prema njenim riječima, jest da ne smijete ostaviti prijatelja randonnera u nevolji. Morate pomoći bez obzira da li vas limit pritišće, uvijek je važniji randonner od same vožnje.

– Mi, tako, na vožnjama sve dijelimo, ako nekom pukne guma pomažemo mu, dijelimo zadnje kapi vode, čokoladice i svu opremu. Ako vozimo po noći nikog ne ostavljamo samog, kad stajemo na wc svi stajemo zajedno. Ako se nekom prispava opet cijela grupa stane i čekamo jedni druge – kaže Tereza.

Postoji i jedna posebna vožnja u dužini od 600 kilometara s 10.000 metara uspona i s limitom od 60 sati. To se zove permanentni brevet ili super randonnerska vožnja (Super Randonnee), doznajemo.

– Može ga se izvoziti bilo kad u godini, samo je potrebno prethodno najaviti. To je ekstremno teška vožnja i to voze samo iskusniji randonneri. Po završetku tog breveta dobije se posebna diploma i medalja te status Randonneur 10000. Inače, na brevetima nema nikakvih nagrada. Medaljice kao uspomenu svaki randonner može sam kupiti po završenom brevetu. Najrandonneri su “face” koje se odvaže na brevete duže od 1400 kilometara, no takvih breveta u Hrvatskoj još nema – upućuje nas naša sugovornica.

 

Najveća mi je želja otići na brevet svih breveta u Pariz

Tereza je prva žena s titulom super randonnerke te jedna od rijetkih žena uopće u brevetu u Hrvatskoj.

– Kad sam počela voziti brevete primijetila sam da jako malo ljudi zna za te vožnje općenito, a posebno žene. Međutim, nije baš jednostavno ostati sam negdje na cesti danju, a posebno po noći. Nikad niste sigurni hoćete li moći pratiti grupu, hoćete li krivo skrenuti, a treba i izdržati vožnju od 200 i više kilometara. Primijetila sam da u Hrvatskoj još ni jedna žena nije odvezla super randonnersku seriju i odmah mi je to postao izazov. Mislila sam kako su to vrata kroz koja ću ući u taj muški svijet biciklizma i pokazati ženama u Hrvatskoj da i mi to možemo. Sad je red na ostalima da krenu – motivirajuća je ova super randonnerka.

Njoj je ovo treća sezona breveta. Obišla je veliki dio Hrvatske – najviše Zagorje, Liku, Gorski kotar i Međimurje. Potom, priča, dobar dio Bosne te Slovenije, gdje se nedavno popela i na njoj dosad najviši vrh, Roglu.

– Vozila sam po Mađarskoj s Mađarima, bila u Austriji do Leibnitza, pa u Slovačkoj do Bratislave. Teško je opisati što sve doživite u tih 13 i više sati vožnje. Ujutro ste u Sv. Nedelji, a navečer jedete pizzu u Kninu. Usput upoznate mnogo zanimljivih ljudi, vidite puno lijepih pejzaža te ako imate sreće dočekate svitanje na biciklu, što je nezaboravan doživljaj… – prepričava nam Tereza.

Najduži brevet bio joj je 600 kilometara iz Sv. Nedelje, a vozio se kroz njen rodni, bihaćki kraj.

– Bio je to prilično zahtjevan brevet zbog dosta uspona, preko 4500 metara elevacije. Naravno, najveća mi je želja, kao i svim randonnerima otići na brevet svih breveta PBP (Pariz-Brest-Pariz) – iskrena je.

Njen zadnji brevet bio je nedugo u Našicama dug 400 kilometara – BRM400 Našice, kao dio 4CSB (Četiri ćoška Slavonije i Baranje). Vozile su se tri dužine 300, 400 i 600 kilometara, a randonneri su mogli u vožnji odabrati koju će dužinu završiti.

– Odlučila sam se za 400 kilometara pa tako napravila još jedan odličan trening za predstojeći Ironman, a ujedno obišla i lijepu Slavoniju. Trasa je išla preko Papuka, Lipika, Daruvara, Virovitice do Donjeg Miholjca gdje nas je organizator počastio s toplom večerom. Nastavak puta išao je preko Batine do Osijeka, gdje samo se rastajali s randonnerima na 600 kilometara. Oni su nastavili do Iloka, a mi krenuli prema Našicama. Ja sam svojih 400 kilometara završila za 23:50 sata.

Za kraj, upitali smo prvu među hrvatskim brevetašicama, postoji li neki “the“ brevet koji je san svakog randonera za završiti, kako je Ironman za triatlonce. Je li breveto Paris – Brest – Paris (PBP) taj brevet koji svi sanjaju i za koju se svi pripremaju?

– Ono što je UTMB za trail trkače, Boston za maratonce, a Hawai za triatlonce, to je Pariz za nas randonnere. To je mjesto od kud je sve počelo i svi tamo žele otići, pa tako i ja. Održava se svake četiri godine i potrebne su prvo predkvalifikacije pa kvalifikacije, što znači da godinu za godinom treba odvesti super randonnersku seriju (200, 300 ,400, 600). To je brevet u dužini od 1200 kilometara pa se treba dobro pripremiti fizički, ali i financijski. Sve to dosta košta i dalek je put, tako da ja ove godine to propuštam, ali za četiri godine ćemo vidjeti da li ću imati sreće, novaca, zdravlja i ostaloga – podijelila je Tereza s nama svoj san.

Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here