UTRKA? PIKNIK? KONCERT?

Lucky Trail – o livadi, trčanju i pikniku

Tim Polarni praščići

2020. godina bila je godina poznata po preskakanju. Preskakali smo nastavu, preskakali smo odmore, preskakali smo utrke. Zbog one male kuglice sa šiljcima, ta godina oborila je rekord u preskakanju svih vrsta, a Lucky Trail Trakošćan koji se trebao održati početkom 2020. nije bio izuzetak. Odgođen jednom zbog ograničenja okupljanja, odgođen drugi puta zbog (iznenađenje!) ograničenja okupljanja, napokon je, na veliko veselje svih nas koji smo mu se jako veselili, održan u svibnju 2021.

 

Na utrku u Trakošćan doputovali smo iz Zagreba u dva auta – sa mnom su bile moja kćer Ira i njena frendica Dora koje su volontirale na utrci, a u drugom su stigle moje timske koleginice – Lea i Andrea s kojima sam taj dan trebao testirati potpuno novi format utrke na ovim prostorima koji bi se ukratko mogao sažeti u rečenicu – tri staze i svi trčimo sve. Zvuči fora.

Ono što nije bilo fora jest činjenica da smo svi troje već neko vrijeme članovi poznate nizozemske obitelji “Van Forme” i što nam je trčanje bilo otprilike 12. stavka na listi prioriteta i koje nikako da se pregura na čelo spiska. Bonus problem bio je taj što je Lea nekoliko mjeseci prije preležala Covid i što joj pluća još nisu radila kako spada (tako je mislila) pa smo se Andrea i ja pripremili za čekanje na njen dolazak sa staze koliko god to trajalo.

A upravo te pripreme bile su nešto čime smo se zabavljali u tjednu pred utrku – otišli smo skupa u jedan dućan sportske opreme (nema besplatne reklame) i tamo birali vikendaške preklopne stolce i prostirke za livadu jer smo čvrsto odlučili od Luckya napraviti cjelodnevni piknik s usputnim trčanjem. Da smo bili ozbiljni u toj namjeri pokazao je podatak da smo kupili najudobnije stolce, uzeli vodonepropusnu veliku prostirku i spremili hrane i pića kao da idemo na Mont Blanc. Ukratko, imali smo sve. Osim kondicije.

Spremni za piknik utrku

Čim smo došli na livadu pred startni luk sretno smo zaključili da je ideja da krenemo ranije bila sjajna – mogli smo za svoj improvizirani kamp birati poziciju koja nam se najviše sviđa i odluka je pala na jedno mjesto blizu grma

– Ovo je super, ovdje sigurno neće biti gužva
– Definitivno!

Bože, koje naivčine.

DOĐITE NA LUCKY TRAIL PAPUK 11. RUJNA!

 

Nije prošlo niti pola sata i mi smo se uvjerili da je naš potez s dovlačenjem kamp opreme bio prilično amaterski u odnosu na većinu ostalih natjecatelja – vadili su se šatori, razapinjale tende… u jednom trenutku očekivali smo neku kamp prikolicu, no nije se pojavila.

I taman kako smo mi podigli brojeve, poluprazna livada pretvorila se u Woodstock – muzika je svirala, ljudi su plesali, stavljali brojeve na majicu, a spikerica Tatjana najavljivala je skori start. S obzirom da sam na dosta utrka bio u ulozi trkača, a velik broj sam ih i organizirao, već tada je bilo jasno da je ovaj format nešto drugačije od ostalih trailova, cestovnjača i inih nateravancija koje sam pohodio. Ukratko – ovo je bila zabava.

Zvonimir Mikašek, idejni tvorac ove čudne utrke, prtljao je po mikrofonu i davao upute trkačima. Očito i sam iznenađen ovakvom atmosferom, u par trenutaka mi se učinilo da je na rubu plača, a možda je samo shvatio da se stvari izmiču kontroli i da bi se ovo moglo pretvoriti u petodnevnu žurku. Kako bilo, dao nam je upute, mi smo ih jesmo/nismo čuli (ovisi gdje ste stajali) i sve je bilo spremno za start prvog kruga – oko jezera Trakošćan i natrag.

Što se tiče našeg timskog rasporeda, dogovor je bio ovakav – ja idem prvi da vidim kakva je staza, Andrea kreće druga i onda ja imam dovoljno vremena dok Andrea trči dati Lei upute kako odraditi dionicu s obzirom na njeno krhko zdravstveno plućno stanje. Dogovor je zvučao sjajno. I bio je. Većinu vremena.

Nakon prvog kruga frizura je postojana

Krug oko jezera bio je romantika samo takva – s jedne strane jezero, s druge šuma… a ispred hrpa ljudi ako si se, kao ja, odlučio stati na kraj gomile na startu. Malo zaobilaženja, malo skakanja preko grana i prije nego što misliš, eto dvorca i nakon njega kraj prvog kruga. High five Andrei, dolazak do baze i kratki opis staze Lei. Zamjena majice, prebacivanje broja na nju, boca Hidre u ruku i zavaljivanje u stolac – to je bio redoslijed radnji nakon prvih kilometara.

Otprilike koliko i meni, toliko je trebalo i Andrei za krug (nešto malo manje, ako ćemo pošteno) i Lea je krenula. Tu sam računao – ako je nama trebalo 33 minute, njoj će trebati barem 40 s obzirom na njene bolne udisaje. Što je okej, ne žuri nam se apsolutno nikuda. Došla je tako 32. minuta, ja chillam u našem boksu i odjednom utrčava Lea (s kojom sada moram napraviti izmjenu i krenuti na stazu B) i dere se na mene

– Simkeeeee…. Šta čekaaaaaaaš?

Kud prije? Zar nije ona jadna, nemoćna trebala biti barem još 10 minuta na stazi. Pogledam na noge, tenisice skinute. Dakle, to obuvanje tenisica ličilo je jako na ono mijenjanje guma u pit stopu kada gledate formulu 1 – ja sam ih navlačio i popravljao čarape, Andrea ih je vezala, a treća frendica koja je bila tamo dodavala dodatnu zihericu za broj. Izgubili smo tu minutu zbog moje gluposti, ali sam barem saznao da je Lei puno bolje nego što joj se činilo da jest. Što je bila odlična vijest.

Drugi krug nije bio tako romantičan jer smo se penjali toliko da sam u jednom trenutku očekivao naići na granicu snijega, no stvar je zapravo bila u mojoj lošoj formi, ne u stazi. Jedina stvar koja je uvelike otežavala kretanje bilo je blato, no ako krećete na neki trail, vjerojatno nećete na njega doći u balerinkama… ipak, bilo je i onih s ravnim đonovima pa sam svjedočio mnogim smiješnim i (srećom) bezazlenim padovima.

Lea brža od očekivanog

Izmjenu ove staze odradili smo bez zastajkivanja i čekali se u koridoru na vrijeme i kad je došlo vrijeme za onu najtežu, treću stazu, koja je bila i najkraća, već smo bili malčice umorni, ali sretni što nas nakon ove čeka samo sjedenje na livadi – nešto što se inače ne čini kao ne znam kakva životna sreća, ali u ovom slučaju, ta livada i taj stolac bili su nešto najljepše što smo mogli zamisliti.

Kratki osvrt na treću stazu, da ne kažete da sam ju spomenuo u pola rečenice – bila je stvarno zanimljiva uz jedan blatnjavi tobogan koji niste nikako mogli prehodati bez da padnete na guzicu i zamažete se do gaća… osim ako se niste popeli na mali greben iznad staze i hodali po njemu. To vam je ujedno i mali trail-hack ako se nađete u situaciji da vam put ide vododerinom, odnosno usjekom – ne idite po njemu, nego iznad njega. Nema na čemu.

Kad smo se svi skupili u cilju i napravili 47 fotografija nas i sklopljenih kolaž-medalja, malo smo se prošetali po livadi i nismo mogli skinuti osmijeh s lica – nakon toliko godina izolacije i apstinencija od bilo kakvih sportskih događanja, došli smo ne na utrku nego na festival trčanja i druženja uz atmosferu koja je više ličila na početak open-air koncerta nego na cilj nekog natjecanja. Sjajno i neočekivano!

Andrea leti nizbrdo

Kada smo kretali kućama, a otišli smo među zadnjima jer su Dora i Ira predavale medalje natjecateljima do samog kraja, bacili smo pogled na livadu iza sebe i bili instant ponosni na sve koji su bili tamo taj dan – na travi nije ostao niti jedan jedini papirić i ostavili smo livadu 1/1 kakvu smo ju našli. Čak i bolju jer smo malo travu ugazili.

Kada su me ljudi u tjednima nakon utrke pitali kako je bilo, samo sam rekao da stvarno ne mogu dočekati sljedeću koliko me se dojmio format, pozitiva i timski aspekt prve utrke.

Kako život piše čudne priče, ispostavilo se da će mi se želja ispuniti i prije nego sam mislio, no ovoga puta neću biti na livadi i čekati start, nego ću zajedno s ostalim organizatorima biti na livadi i gledati funkcionira li sve kako treba. Naime, Zvonimir me pozvao da mu pomognem osmisliti staze za Lucky Trail Papuk, pa sam iz natjecateljskih tenisica uskočio u organizatorske gojzerice i krenuo pregledavati kojim stazama bi se moglo trčati Papukom oko Jankovca kako bi opravdali reputaciju zarađenu na Trakošćanu par mjeseci ranije.

Ovo nas čeka na Papuku

Sada, mjesec dana pred Lucky Trail Papuk, mogu slobodno reći da sam jako zadovoljan dionicama koje vas čekaju i livadom na kojoj ćete se odmarati, ali i jako nezadovoljan činjenicom da ovoga puta neću biti na našoj kamperskoj poziciji, spreman za novi krug.

Staze su drugačije, što se tiče uspona malo zahtjevnije, ali predivne, dovoljno je reći da je cijela utrka u Parku prirode Papuk. Bili smo u toj šumi dan nakon velike kiše i nismo naišli na blato na stazi, tako da će taj segment, zapamćen s Trakošćana, sigurno izostati.

No, strpljenje je ključ. Već sada imam plan kako za buduće Lucky Trailove angažirati neke pametne šumske ljude da smišljaju staze umjesto mene… ne zato što ja to ne volim raditi, nedobog, nego zato da ja mogu opet staviti svoj startni broj na majicu i glumiti člana tima koji strpljivo čeka prethodnu izmjenu kako bi nastavio utrku.

I svečano obećajem da ću od sada svaki puta imati tenisice na nogama kad Lea ulazi u cilj.

I to zavezane.

DOĐITE NA LUCKY TRAIL PAPUK!

Trčali: Polarni praščići
Napisao: Siniša Mareković

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here