GDJE POSTOJI VOLJA POSTOJI I NAČIN

Trkački početci okorjele netrkačice

Photo (c): 3sporta.com

Nije rijedak početak bavljenja, pa i „zaraze“ trčanjem u srednjim godinama života, kada često dotadašnji anti-sportaši počnu razmišljati da bi neka fizička aktivnost bila dobra za zdravlje i odluče se pokrenuti. To često bude na nagovor prijatelja/prijateljice, brata/sestre i sl., a ponekad zdravstvena predispozicija ne ide u prilog početku trkačke karijere. Emina Petrinec odlučila je početi trčati u svojim 40-tima.

 

Opiši svoj početak u trčanju – kada, kako, gdje, zašto?

Da mi je netko rekao da ću početi trčati s 45 godina, s jednim kralješkom viška u donjem dijelu kralježnice, zbog čega mi je fizijatar strogo zabranio bilo kakvu aktivnost gdje mi kralješci “sjedaju”  jedan na drugi, kao na primjer trčanje, duže hodanje, dugo stajanje, bilo koja vrsta „skakutanja“…

Trčati sam počela prošle godine nakon Wingsa. U Zadru sam bila kao pratnja sestri i da mi je netko prije utrke rekao da ću za kratko vrijeme početi trčati, rekla bih mu da je totalno lud! A onda se dogodilo nešto što me pokrenulo, nešto što me toliko dirnulo, posramilo, nešto što nisam očekivala na takvim događanjima. Cijela grupa žena i muškaraca u invalidskim kolicima! Oni sudjeluju u utrci, daju svoj doprinos koliko mogu, a ja, ja “zdrava” stojim sastrane i ne činim ništa! To je bio okidač koji me pokrenuo! Obećala sam sebi da ću se sljedeće godine prijaviti za ovaj veliki događaj i dati svoj doprinos i svoju podršku onima kojima je potrebna, pa makar prehodala samo par metara.

Od tada polako treniram.

 

Napredak, oprema, učestalost treninga?

Kako se prije tog nisam ničim aktivno bavila, napredak mi je prilično spor, al` je napredak. Za početak sam nabavila brrrdo opreme. Znam ja da se može trčati i s dvije majice i jednim parom dobrih tenisica, ali kakvo bi ja žensko bila da nemam hrpu majica, tajica, nekoliko pari tenisica (jedne za trening, jedne za utrku…), marame i kape za trčanje (jer trči se i po kiši, snijegu, vjetru).

Treniram prilično redovito, dva-tri puta tjedno, bez obzira na vremenske uvijete. Čak mi ni negativni celzijusi nisu mogli ništa, osim što sam mrvicu rjeđe odlazila na trkačke staze i to pod punom ratnom spremom.

Budući da radim, treninge odrađujem u večernjim satima. Vikendom je to nešto ranije i tada obično radim treninge dužine… i ako ste se pitali gdje nosim onu silnu odjeću, ovo je prava prilika za sve to pokazati!

 

Jesi li razmišljala o upisu u školu trčanja?

Nisam se upisala u neku školu trčanja, ne zato što ne vjerujem u njih, dapače mislim da su vrlo dobar izbor za svakog početnika i da jako dobro mogu usmjeriti i pomoći svakom pojedinom trkaču, ali s obzirom na moj mali hendikep mislila sam da će mi možda lakše biti samoj odrađivati treninge jer jako dobro moram osluškivati tijelo i paziti na signale za uzbunu, tj znati kad usporiti, kako ne pretjerati… i nisam sigurna kako bih se uklopila u jednu od njih. Ali, ne znači da se uskoro možda ne upišem u jednu.

Tko ti daje najveću podršku i koja ti je bila prva utrka?

Veliku podršku i savjete imam od sestre koja je i glavni krivac za ovo moje „ludilo“. Krenulo je s vrlo malim dužinama i tempom koji se malo razlikovao od onog kojeg imamo dok hodamo, a onda sam malo narasla (mada još uvijek spadam u vrtićku dob jednog trkača) i došlo je vrijeme da se mogu prijaviti na neku utrku. Ne moram vam reći koliko sam bila uzbuđena, a u isto vrijeme i strah… hoću li ja to moći…

Moja prva utrka je bila Grawe noćni maraton 2016. 4,22 km, nekima smiješno malo ali meni dugo k’o maraton

Cilj: živa stići do ciljne ravnine, po mogućnosti na dvije noge, i još kad bih imala snage razvući usne u neki smješak… bar u onom trenu kad fotograf stisne gumb na fotoaparatu…

I tako je sve počelo… tu sam pokupila onaj čuveni po život opasni virus trčanja… znate o čemu pričam jel da? 😉

 

Koji su ti daljnji planovi i jesi li „zarazila“ još nekoga trčanjem?

Nakon prve utrke počela sam se prijavljivati na sve utrke do 5 km… svaka je bila moja! Sad se polako spremam i za one od 10… polako…spremam se i za trail… polako… I tko zna kako će moja trkačka priča ići dalje… možda se iduće godine prijavim na neki polumaraton… tko zna.

U ovih godinu dana uspjela sam aktivirati kćer, supruga i prijateljicu, a sigurna sam da će ih biti još… par njih je već skoro „palo“… i nitko se ne žali 😉

A rekli su mi da ne smijem trčati…

Pripremila: Sonja Kreč / 3sporta.com

Nema postova za prikaz