Lensahn, gradić na samom sjeveru Njemačke u blizini Danske granice, bio je ovih dana poprište burnih sportskih događanja. Taj inače mirni i prekrasni gradić u kojem je sve na svojem mjestu, poznat je kao ultratriatlonska Meka. Triatlon trostruke Ironman distance, ovdje se održava već 20 godina i dio je IUTA svjetskog kupa.
Ove godine smo i mi odlučili biti sudionici tog sportskog događaja. Supruga Anita i sin Dorian kao suporteri, a ja kao natjecatelj. Na put udaljenosti 1.400 km uputili smo se autom tri dana prije početka utrke. Put je trajao cijelo popodne i cijelu noć, da bismo ujutro stigli u taj krasan gradić. Većina natjecatelja je već stigla i bili su smješteni u prostorijama škole, gdje se i mi smještamo. Uz školu se nalazi park s bazenom u kojem je start natjecanja.
Sljedeći dan ujutro bio je doping test za sve natjecatelje, a navečer preuzimanje startnih brojeva te nakon toga pasta party za sve – natjecatelje, suportere, spozore i volontere. Ugodna atmosfera daje dojam da se svi međusobno poznaju. S nama je i Josip Dikon iz Zagreba koji je stigao nešto kasnije. Joža i ja smo jedini natjecatelji iz Hrvatske pa ponosno primamo startne brojeve i lovorove vijence oko glave. Ovo s vijencima mi se čini preuranjeno.
Dan D.
Schwimmen 11,4 km
Budim se u 5 sati, pogledam kroz prozor i naježim se od prizora. Puše divljački, crno sivi oblaci jure velikom brzinom. Jedem na brzinu, skupljam stvari i bicikl i odlazim prema tranziciji. Usput srećem Jožu koji stoji i gledajući u nebo izvali: “Ja to nikad nisam videl u životu!” Posložimo stvari u tranziciji i eto nas u bazenu čekajući start. Budući da sam slab plivač i na plivanje trošim energije k’o rusko vozilo pripremio sam sljedeću taktiku. Svakih 30 minuta ću se zaustaviti na rubu bazena, gdje mi Dorianova ruka pruža bidon a zatim gel, u drugom 30 minutnom krugu komad banane u trećem iznenađenje itd.
U traci nas je 6 pa sam isplanirao da se držim u sredini i tako draftingom štedim energiju. Najedanput pucanj, start, sve trake su krenule, naša stoji! Svi gledaju u mene. Odgurnem se od ruba i krenem. Ovo nikako nije dio plana. Sram me polako plivati dok vučem ostale pa pokušavam držati ritam sa susjednom trakom. Nakon 30 min. uviđam da i ostali imaju slične taktike zaustavljanja pa smo se konačno razvukli po cijeloj traci. Prilikom jednog zaustavljanja Dorian me obavještava: “Imaš 7200 metara, prvi je izašao iz vode”.
To je Paul Thompson, Englez čiji trener nosi suknju i čizme padobranke niških specijalaca. Danas se na startu pojavio obučen u tigra! Luda ekipa! Nakon još sat vremena plivanja počinju me boljeti ramena pa se osjećam kao pekmez. Kad se sjetim slovenskog ultramaratonskog plivača Martina Strela i njegovih plivačkih pustolovina u strašnim uvjetima, naše plivanje u bazenu je dječja igra. Te misli me vode do kraja. Izlazim iz vode kao 43. od 47. natjecatelja.
Fahrrad 540 km
U tranziciji oblačim sve zimsko, duge hlače, rukave. Oblaci su se malo razišli ali još je svježe. Sretan sam što još ne pada kiša. Biciklistička dionica ima 67 krugova po 8 km. Staza je ravna s dva hupsera duljine stotinjak metara. Vjetar stalno ometa normalnu vožnju. Iako je tek rano poslijepodne meni se spava. Nikako da se razbistrim od dugotrajnog ljuljanja u bazenu. Čekam da mi se ustabili puls i da priviknem organizam na konstantni unos hrane i tekućine koji će uslijediti. Dok na Ironmanu to stanje traje oko sat vremena ovdje to traje i preko tri sata. Stalno srećem ostale. Veselo se pozdravljamo i međusobno bodrimo na svim jezicima. Satovi prolaze. Kako se bliži večer, vjetar se smanjuje a oblaci nakupljaju. Svi smo svjesni da sada dolazi najgori dio – noć. Palimo lampe i vozimo uz pad tempa. U blizini okretišta u Lensahnu nalazi se naš šator ispred kojeg vjerno čekaju Anita i Dorian. Prilikom prolaska, ja im viknem što trebam a oni to munjevitom brzinom pripreme a ja veselo pokupim nakon okretišta. Jako cijenim to što rade. Dorian me pozdravlja brodskom trubom u svakom krugu.
Napredujem. Atmosfera je odlična, dobro vrtim, u poretku sam 30. Iza ponoći vjetar je prestao, što je loš znak. Sve mi je sumnjivije i hladnije. Dolazim u box pokupiti gamaše, kapu i duge rukavice, vodonepropusnu jaknu. Sad sam spreman. Pljusak! Znao sam. Sve je na vodi. Posebno pazim na bijele crte na cesti, metalne šahtove i slivnike za vodu. To su opasnosti preko kojih sada treba prolaziti vrlo oprezno. Pljušti oko 2 sata promjenjivim intenzitetom. Isto takvim i mi vozimo. Toplo mi je ispod odjeće i zamišljam da sam negdje drugdje. Stazu znam napamet i misli vrlo lako odlutaju. Znam da me ovu noć čeka još jedna borba. Borba sa snom. Na prve znakove odsutnosti svjesti, pijem neko energy boost piće s taurinom. Ne događa se apsolutno ništa. Mučim se. Nakon četrdesetak minuta iskapim još jednu limenku. Stanje jedva da je malo bolje. Morat ću napraviti ono što još do sada na utrkama nisam. Power sleep! Spavanje od 15 minuta nakon čega bi pospanost trebala prestati. Ulazim u box, objavljujem svojima power sleep, bacam se na ležeći stolac i pokušavam izgubiti svijest. Osjećam da mi noge lete. Osim osjećaja da visim naglavačke, ništa se ne događa. Nakratko gubim svijest i budim se, ustajem da krenem. “Lezi! Spal si minutu i pol!” – čujem Anitin glas. OK. Pokušavam opet. Isti scenarij se ponavlja 3 puta, nakon čega zaključujem da sam se naspavao. Zijevnem kao pravi spavač, uzimam bicikl i nastavljam dalje tamo gdje sam stao.
Moral mi diže dolazak dana. Sve je svijetlije ali još je daleko kraj mojeg druženja s biciklom. Stari je to čelični Moser koji me dobro služi, a zbog svoje težine zapadne u oko svakom sakupljaču sekundarnih sirovina 
. Ostali ne voze takve ali nas dvojica smo dobro uigrani tim koji je sad spreman pokazati koliko vrijedi. Budući da se ponovo digao vjetar, stalno sam spušten u aero položaj. Povremeno srećem Jožu, koji se super drži. Nastojim držati solidan tempo, što sad već iziskuje popriličan napor. Oni hupseri su preko noći postali prave planine pa koristim i najveće lančanike na kazeti. Namjerno nisam želio na satu imati uključen prikaz kilometraže ali sad sam već nestrpljiv jer osjećam da je blizu kraj. Pritišćem po Polaru i pronalazim. Dist. 510 km. Odlično, još malo.
Tijekom noći mnogi su zaostali, a neki odustali. Osobito su postradali Francuzi: Christophe Llamas, francuski legionar doživio je hipoglikemijski šok i završio u bolnici, Lucas Fabrice je pogodio parkirani auto. Na biciklu ujutro odustaju Talijani Paolo i Vicenzo te Englez Michael Ward kojeg sam sreo kad je u jednoj ruci nosio bicikl, a u drugoj spigane kotače. Biciklizam nas je završilo 41. Za mene je ovaj dan dobro počeo. Zauzimam 21. mjesto nakon biciklizma.
Laufen 126,6 km
Poslije skoro 23 sata vožnje, u tranziciji sam se vrlo brzo i bez suza oprostio od mog bicikla te s nestrpljenjem obuo patike i započeo hodanje. Ne brzo hodanje, nego hodanje s ravnim nogama. To sam do sad viđao samo kod klauna u cirkusu. Osjećam da i ja zabavljam publiku. Čitaju imena i državu sa startnog broja i već nakon par krugova me svi zovu po imenu. Prilagodba s biciklizma na trčanje koja kod Ironman distance traje desetak minuta ovdje traje dva sata. Nikako ne mogu opušteno i ravnomjerno otrčati krug. Dižem se i padam u tempu, a isto tako i puls. Primijetio sam da ne mogu pravocrtno hodati nego posrćem u stranu. Preglup sam u ovom trenutku da skužim zašto mi jako raste puls na svakom pokušaju normalnog trčanja. Dok mi nije sinulo! Vrijeme se razvedrilo, temperatura je 28 stupnjeva, a ja se ponašam kao da je noć i hladno. Istina je da trčim u kratkim hlačama i majici ali ni u jednom krugu ne uzimam spužve s hladnom vodom. Pregrijan sam! Započinjem kampanju hlađenja na svakoj okrijepi. Spužve ispod kape i po vratu. Ispijam galone vode, izotonika, cole. Stanje se popravlja. Jedva vjerujem da sam ovako uzdrman uspio natući 15 krugova. Treba nekako pregaziti 96 krugova.
Dolazi Joža pa vrtimo par krugova zajedno i usput se žalimo koga više boli. Trčim jedno vrijeme s Dancima koji mi pričaju da znaju Patrčevića, ali naravno, ne mogu izgovoriti prezime. Pričam im za Višticu. Jednako im je teško za izgovoriti 
. Nastavljam trčanje, mjerim prolaz po krugu i pokušavam prognozirati kad bih mogao završiti ako sve bude u redu. Ispada da ću u cilju biti sutra između četiri i šest sati ujutro.
Nakon 34 sata utrke završavam prvi maraton a nakon 39 sati i 50 minuta drugi maraton. Ostala su još 42 km. Vrijeme prolazi, sitni su sati i svi na stazi napreduju i nadaju se da ovu noć neće kišiti. I nije… Još bar dvadesetak minuta. Kiša koja je počela kao lagano rominjanje potrajala je oko jedan sat, da bi se polako pretvorila u pravi prolom oblaka. Trčim bez obzira na sve. Sada zauzimam 10. mjesto u poretku. Anita vozi bicikl pored mene i već treći put se namočila do kože. Molim je neka ide na suho, ali ne pristaje. Dorian već drugi dan spava u vreći u autu. Ne želi u sobu, već je cijela dva dana uz mene na stazi. Mislim da svi polako ludimo i da nas je preuzelo.
Nakon 45. sata utrke kiša prestaje i u dogovoru sa Anitom krećem prema školskom hodniku da se presvučem u pripremljenu suhu odjeću. Prije nego ulazim u zgradu, propuhuje me hladan vjetar što je vjerojatno bilo okidač za neplaniranu reakciju organizma. Osjećam da sam teško pothlađen, jedva mičem udove, vilica mi se ukočila, dok trepnem odmah zaspim. Tresem se. Ne mogu izgovoriti niti riječ. Anita zna o čemu je riječ, reagira brzo. Svlači sve s mene i navlači suhu odjeću. Dok mi skida čarape ugledam drugi prst na desnoj nozi. Nije normalan, pomislim. Natečen je a na vrhu prsta je ogroman krvavi žulj u kojem pliva nokat. Na drugoj nozi gotovo identična situacija. Ništa ne saniramo, samo navlačimo suhe čarape. Znam samo da želim čim više topline i to što prije. Navlačim dugu majicu, prsluk, biciklističku jaknu i vodonepropusnu jaknu, suhu šiltericu, kapuljaču, zimske rukavice i krećemo. Potožem iz bidona vrući čaj s izotonikom i uzimam gel.
Već sam na stazi i brzim hodanjem se pokušavam ugrijati. Nisam još sposoban sam hodati i naslanjam se na Anitu. Mislim da mi se nakon toga u glavi strgalo. Umislio sam da ću sad izgubiti 10. poziciju i odlučio sam to očuvati. Postaje mi opet toplo. U napadu panike počinjem trčati. Anita me više ne može pratiti i odlazi po bicikl te usput vadi ciljnu list. Veli da imam tri kruga prednosti pred 11. u poretku ali ja sam uvjeren da će me netko stići. Postalo je vruće, bacam rukavice, skidam kapuljaču. Po stazi bauljaju pogrbljene spodobe kakva sam i ja dosad bio. U svom ludilu pretičem sve živo. Ne osjećam bolove. Trčim kao nikad u životu, pazim na rad ruku, položaj tijela, kadencu, nagib tijela, nisam normalan. Primjećuju to i ostali natjecatelji i bodre me: “Nice pace, looking good!”, “Good posture”. Gdje prođem, vika i dernjava.
Uskoro će zadnji krug. U zadnji krug se ulazi sa državnom zastavom i trči se kontra od ostalih krugova kako bi natjecatelji na stazi mogli čestitati onome koji završava. Dolazim po zastavu, ali vidim da je među organizatorima nastala neka zbrka. Dočekala me belgijska zastava. Bunim se, no odmah reagiraju donoseći hrvatsku zastavu. Brzo mi objašnjavaju o čemu se radi i šalju me u zadnji krug. U svom mahnitom pohodu pretekao sam 9. na stazi Belgijanca Dussarta, otuda problem sa zastavom. Još samo taj krug do kraja. Ipak će završiti ova trostruka nevolja.
Nakon 46 sati i 19 minuta u cilju mi se priključuju Anita i Dorian. Gotovo je! Direktor utrke Wolfgang Kuhlow stoji u cilju i čestita svakom natjecatelju koji završava utrku. Pita me za dojmove. Velim mu da sam opijen ljepotom vremenskih uvjeta. Nasmijao se i prozborio: “Welcome to Germany!“
9. Roberto Setnik CRO 04:54:50 27:59:07 46:19:20
24. Josip Dikon CRO 04:52:40 30:45:05 54:02:23
Autor: Roberto Setnik
