Andrej Vištica prije nekoliko dana ostvario je povjesni rezultat za sebe, svoj tim i Hrvatsku, pobijedivši na Europskom prvenstvu u dugom triatlonu (ironman distanca). Prenosimo u cijelosti njegovo viđenje ove utrke s bloga koji vodi.
“Le Champion d’Europe”, taj su mi nadimak dali Francuzi u nedjelju popodne, a evo i zašto…
Na put sam krenuo s Koceićem, a organizator nam je sredio smještaj kod obitelji Pinot. Naš domaćin, Julien, nam je odmah po dolasku napomenuo da smo dobili “sretnu sobu” u kojoj je lani spavala Martina Dogana i kući se vratila sa pobjedom. Rekao je da od mene očekuje pobjedu, a od Marina plasman u prvih 5, te da ćemo u nedjelju popodne piti šampanjac. Osim ako ne pobjedim, a u tom slučaju će oni piti šampanjac, a ja ću spavati vani. Smatrao sam to zezancijom, ali šampanjac je već bio u frižideru, a noći u Vichy-u su hladne
Plivanje
Na plivanju se nisam osjećao pretjerano dobro, pa sam bio ugodno iznenađen kad mi je Julien u prvoj tranziciji viknuo da imam 5 minuta zaostatka za vodećim. Iz vode sam izašao skupa sa Portugalcem Marques-om koji je bio jedan od glavnih favorita za pobjedu.
Bicikl
Vozili smo 2 kruga po relativno ravnoj stazi uz samo jedan malo duži uspon na početku kruga. Marques je odličan trkač pa nikako nisam želio doći na trčanje skupa s njim tako da sam odmah na prvom usponu pokušao pobjeći. U tome sam i uspio, a uz mene je ostao samo Francuski veteran Christophe Bastie. Na horizontu se uskoro ukazala silueta natjecatelja u crvenom dresu za kojeg sam ispravno pretpostavio da je Trevor Desault, još jedan od favorita koji je na Ironmanu u Meksiku ove godine zauzeo 2. mjesto u jakoj konkurenciji. Nakon 40-ak kilometara ulovili smo priključak sa Desaultom koji je neposredno prije toga ulovio priključak s Koceićem i još jednim Francuzom, Jeuland-om. Ispred nas se tada ukazalo i službeno vozilo, a ja sam pretpostavio da imaju više takvih vozila jer sam očekivao da su još barem Rota i Chevrot ispred nas (nisu bili jer je Rota isplivao iza mene, a Chevrot je bušio gumu).
Drugi dio kruga je izložen vjetru, a u tom dijelu smo uglavnom imali vjetar u prsa. Jedan dio sa bočnim vjetrom sam iskoristio za ubrzanje, jer bočni vjetar eliminira i ono malo efekta zavjetrine na razmaku od 12m. Nažalost, jedina žrtva tog ubrzanja je bio Koceić. Do kraja kruga sam ostao na čelu. Možda bi bilo bolje da sam pustio nekog drugog da diktira tempo i malo poštedio noge za drugi dio utrke, ali nisam htio ništa taktizirati dok (i ako) ne ulovim vodeće. Ono što nisam znao je da sam već tada bio u vodećoj grupi. Uz nas je stalno bio sudac koji nije dozvoljavao nikakvo savijanje pravila te se pobrinuo da razmaci ostanu minimalno 12m, što mi je išlo u korist.
Držao sam svoj tempo i iščekivao trenutak kad će nas sustići Cigana. Do početka drugog kruga se to nije dogodilo i na usponu u drugom krugu sam malo protegnuo noge u nadi da ću netko otpasti. Žrtva tog ubrzanja je bio Jeuland i knjiga je spala na 3 slova. Nedugo zatim Bastie je preuzeo vodstvo i uspio se malo odvojiti. Upao sam u malu krizu pa nisam pod svaku cijenu htio loviti priključak. Bilo mi je malo čudno kako se odjednom Bastie izgubio iz vidokruga, a nedugo prije toga je imao samo 15’’ prednosti. Uz to, ispred nas se ponovno ukazalo službeno vozilo. (Ispostavilo se da je Bastie krivo skrenuo i na račun toga izgubio nešto vremena)
Zadnjih 40km je trajalo cijelu vječnost zbog vjetra u prsa. U jednom trenutku sam se okrenuo i vidio da je Desault otpao, a jedan od fotografa koji su me pratili na motoru je spomenuo da sam vodeći. Mislio sam da je on nešto krivo izračunao ili da sam ja krivo čuo što je rekao. S druge strane, nisam mogao odbaciti mogućnost da sam stvarno u vodstvu jer je službeno vozilo i dalje bilo ispred mene, a uz sebe sam stalno imao nekoliko fotografa i kamermana.
Trčanje
Druga tranzicija je bila pusta kad sam stigao do nje. Bio je to znak da sam stvarno u vodstvu ili da volonteri ostavljaju bicikle na nekom drugom mjestu. Šator za presvlačenje mi se činio znatno manji nego kad sam kroz njega prolazio u prvoj tranziciji. Sreća pa nema kazni ako se uđe u ženski šator .
Ispred mene je išao biciklist, što je značilo da sam među prva 3 koji imaju pratnju biciklista. Pitao sam ga za poziciju i on mi je potvrdio da sam u vodstvu.
1. krug – “uživaj dok traje”
Uskoro mi je netko viknuo da imam 2 minute prednosti pred Desaultom. Znao sam da je njemu trčanje najjača disciplina, a negdje iza su morali biti Cigana i Marques koji su također odlični trkači. Nisam vjerovao da ću ostati u vodstvu do kraja, ali sam se nadao da ću uspjeti zadržati jednu od prve tri pozicije. Pazio sam da zbog navale adrenalina na krenem prejako i nastojao sam što više uživati u ulozi vodećeg. Pred kraj kruga mi je prošlo kroz glavu kako bi lijepo bilo zadržati vodstvo do kraja i u tom trenutku su me preplavili neki čudni osjećaji. Nažalost vokabular mi nije dovoljno širok da ih opišem. Na kraju kruga sam imao priliku vidjeti drugoplasiranog Desaulta, a Julien mi je nedugo zatim javio da je prednost 1:30min.
2. krug – “borba”
Ovaj krug je po meni bio prijelomni trenutak utrke. Pretpostavio sam da će Desault pokušati što prije uhvatiti priključak, te da će izgubiti motivaciju ako se prednost ne počne smanjivati. Pojačao sam tempo i pred kraj kruga vidio da se prednost malo povećala, što mi je potvrdio i Julien koji je viknuo da imam 1:45min fore. Viknuo mi je i da je Koceić na 5. mjestu što mi je dalo dodatni motiv.
3. krug – “možda bih ipak mogao pobjediti”
Tek sam na ulasku u 3. krug počeo vjerovati da bi mogao ostati na prvom mjestu do kraja. Još uvijek sam se osjećao dobro i nastavio sam u istom tempu. Na kraju kruga više nisam vidio Desauta. Ne zato što mi se zamutio vid, nego zato što je prednost narasla na 3:20 min.
4. krug – “odbrojavanje”
Već me u krugu prije u jednom trenutku uhvatio mali grč u stomaku. Nije to bilo ništa posebno i prošlo je nakon što sam na par sekundi smanjio tempo. Ali to me podsjetilo da na ovako dugim utrkama ništa nije sigurno. Koliko god velika prednost bila može se brzo otopiti ako nešto pođe po zlu. Malo sam smanjio tempo i pobrinuo se da ne promašim ni jednu okrepnu stanicu. Odbrojavao sam kilometre, koji su naizgled trajali sve duže, dok 2-3 km prije cilja nisam saznao da imam 4 minute prednosti. Tada sam bio siguran da imam pobjedu u džepu i slavlje je moglo početi. Nadao sam se da Maje, Nostradamus ili netko treći nisu prorekli smak svijeta za taj dan ili ako su ga već i prorekli da barem sačeka još 10 minuta.
Tih zadnjih 10 minuta i ulazak u cilj su opet van okvira mog vokabulara. Više puta sam sanjao sličan san pa sam se bojao da ću se još jednom probuditi. Prošlo je par dana pa se ipak čini da je ovo bila realnost. A nakon utrke, mikrofoni, kamere, slikanje, djeca koja idu za mnom sa papirom i olovkom (prvo sam pomislio: “ne misle valjda da ću im zadaću rješavati”)…
Nekome tko prati sa strane ova pobjeda izgleda kao produkt 8:21h mukotrpnog rada. Ali trebalo je znatno više da se do ovoga dođe. Godine ustajanja u 5 i lijeganja u 21h. Dani isplanirani u sekundu. Treninzi po kiši, snijegu, vrućini, hladnoći, mraku… I onda nakon svog tog rada dođu razočaranja, rezultati ispod očekivanja nakon kojih treba zadržati motivaciju i nastaviti dalje u vjeri da će se jednom ipak sve poklopiti. Neke životne sfere koje su mi također bitne sam svjesno zanemarivao jer sam znao da mogu uspjeti samo ako mi ovo postane opsesija. Zato je uspjeh još slađi. Ne smatram ovu pobjedu nikakvim vrhuncem nego tek početkom. Ali sve i da ostanem na ovoj jednoj pobjedi, mogu reći: “Isplatilo se.”.
Članak je preuzet s bloga Andreja Vištice, gdje možete pronaći još neke fotografije s utrke.
Autor: Andrej Vištica
