Čudni su putevi sudbine, da ti se neke ideje realiziraju tek nakon 37 godina. A baš tako je bilo s ovom o kojoj pišem u novoj epizodi Avantura Tuljanmana.
Ljetu je pomalo kraj, a za mene je ono bilo puno treninga i vraćanja u formu. Nije bilo baš nekih zanimljivih tema za pisanje, pa su se oni koji ovo ne prate možda već ponadali da novih epizoda neće ni biti, no ništa od toga, obećao sam sebi da ću pisati, pa eto i pišem.
Enihau, ljeto je dakle bilo i prošlo, bicikliralo se, plivalo i nešto malo trčalo. Skinulo se i nešto kila, no o tome drugi put, kad brojka bude „konačnija“, i dalje sam 100% Tuljanman što se vidi iz priloženih fotki.
Koja je to ideja ostvarena nakon 37 godina
Ideja o triatlonu dogodila se prije punih 37 godina, skoro u dan. 😊 Prije tih 37 godina, u vremenu kad su bicikli bili čelični, a ne ovi današnji od PVC-a, kad je „internet“ dolazio u obliku časopisa, ja sam, ničim izazvan, postao triatlonac! Bar sam to sebi tako predočio. 20. 8. 1988. bio je jako, baš jako vruć dan, sjećam se kao da je bilo jučer. Taj dan sam u dnevnik napisao: „triatlon“! Nisam ja baš razumio što je točno triatlon, ali sam nešto načuo. Bila je to neka mitološka disciplina za nadljude tamo na Havajima. Ali čekaj malo, imali smo mi svoje Havaje, a to su bili najveći slavonski bazeni u Velikoj.
Uglavnom, zajahao sam tog kolovoškog dana bicikl, pa krenuo na put iz Našica prema Velikoj s velikim ciljem. Oko 50 km vožnje u jednom smjeru, preko Krndije, na starom ženskom Rogu s pet brzina. Tamo sam vozio 1 sat i 57 minuta i onda se bućnuo u bazen. Plivao sam „slavonskim“ stilom, koji je bio mješavina kraula, preživljavajućeg prsnog i “molim da me netko spasi” stila. Izašao sam iz bazena, onako mokar navukao tenisice, i otputio se u kupaćim gaćama na nekoliko kilometara trčanja cestom. “Gle, eno onog ludog iz Našica, opet trči k’o da ga ose ganjaju!” Neka, neka samo dovikuju! Ja sam znao: to je to. To je triatlon!
Ovaj moj nastup nitko nije štopao, ni segmente ni tranzicije, bili smo tu samo ja, bicikl, bazen, tenisice pa opet bicikl. Da, ovaj se triatlon sastojao od četvrtog segmenta, trebalo se vratiti doma ovjenčan slavom. Tko bi rekao da ću 37 godina kasnije i dalje biti lud za biciklima i da ću se pripremati za prvi, pravi half Ironman triatlon. Onaj „ja“ s 18 možda bi samo potvrdno kimnuo, kao da on zna. 🙂
Bilo je razmišljanja, ali nikako do realizacije
Puno sam puta fotografirao triatlonske utrke, bio suorganizator Prvenstva Hrvatske, član triatlonskog kluba, sudjelovao kao biciklisti u triatlonskim štafetama, bio drugi (ili treći?) u sklopu Zagreb Opena (u štafeti), ali nikako spojiti sve tri discipline. Kao i kod većine koji o triatlonu razmišljaju (a ne odluče se), moj problem bio je plivanje. Ona kombinacija iz prethodnog dijela ovog teksta nedovoljna je za normalno natjecanje.
Nakon operacije koljena, odlučio sam se na taj pomalo suludi cilj, nastupiti na Plava Laguna Ironmanu 70.3 u Poreču, pa je trebalo prvo popraviti plivanje. Popravio sam, nije to ni danas baš super, ali dovoljno da nastupim na nekoj kraćoj utrci. Bicikliranje i trčanje nisu nikad bili problem.
Divlji triatlon Prelog
Utrka koja je počela kao opušteni, neslužbeni triatlon, prije 15-tak godina, održana je jučer u Prelogu. Disciplina supersprint u ovom slučaju je značila 375 metara plivanja, 12 km bicikliranja i 2.5 km trčanja. Malo prekratko za onaj krajnji cilj ove godine, ali triatlonu u blizini ne gleda se u zube. 😊 Prije utrke lijep susret s našim „Hrvatska trči“ trkačicama i trkačima okupljenim kao Ptice trkačice. I njima je ovo bilo vatreno krštenje koje su uspješno završili. Bravo ekipa!
Čestitam i organizatorima, ovo je ono što bi rekreativni triatlon trebao biti – ugodno sportsko druženje, neopterećeno rezultatima i otvoreno za sve zainteresirane.
Kako je prošlo
Plivanje je bilo hektično, 125 ljudi je startalo u isto vrijeme, što u prijevodu znači “vešmašina” i udaranje s povremenim pokušajima plivanja. Negdje nakon stotinjak metara sam shvatio da pravog plivanja tu neće biti i da trebam samo doći do kraja tog segmenta nekako.
Izašao sam iz vode nakon 10:31 min, plan je bio oko 10 minuta, dakle OK.
Bicikl mi je bio dosta daleko u tranziciji do koje ima stotinjak metara, to sam lagano oddžogirao, polako navukao sprinterice i krenuo na bicikl. Vrijeme tranzicije: 4:06 min (puno previše), skoro najsporija tranzicija od svih natjecatelja.
Ali onda, osjećaj na biciklu – svoj na svome! Šest km u jednom, šest km u drugom smjeru i užitak je puno prebrzo završio. Vrijeme bicikliranja: 20:10 min, prosjek 35,7 km/h, super.
Druga tranzicija prošla je puno brže, za 1:50 min sam već bio na trčanju. Prvih parsto metara hvatanja ritma koraka i disanja, a dalje sve bez problema, na 90-95% pulsa. Zašto ne ići gas do daske, pa trčim samo dva i pol kilometra. Prva polovica makadam, druga polovica staze asfalt tik uz akumulacijsko jezero i eto me u cilju za 49:43 min. Tempo trčanja: 5:15 min/km, solidno. Plasman: točno u sredini ukupnog broja sudionika. 😊
Test položen, idemo dalje
Najvažnije od svega je da mi je koljeno u stanju kao da operacije nije niti bilo, što me neizmjerno veseli. Slijedi puno treniranja uz nekoliko kontrolnih zadataka:
7. 9. L’Etape Kranj – 80 km biciklizma
21. 9. Varaždinski polumaraton
12. 10. Garmin 10K utrka u sklopu Zagrebačkog maratona
i onda finale sezone i glavni cilj
19. 10. Plava Laguna Ironman 70.3 Poreč (1.9 + 90 + 21.1).
