Kad sam krenuo pisati ove blogerske zapise, imao sam samo jedan datum u mislima – 19. listopada 2025. godine. Znao sam da će biti muke, ali puno stvari nisam mogao isplanirati…
Kako je sve počelo
Ako ste čitali prethodne zapise, znate da je ova priča počela prije nešto više od godinu dana. Zapravo, počela je (na nekadašnji Dan mladosti) 25. 5. 2024. godine, kada sam na jednom snimanju u šumi ostao bez dijela meniska. Vukao sam tu ozljedu neko vrijeme, bez aktivnost sam nabacio još kila na postojeći višak i odgađao neminovno – operaciju. Ona se dogodila 6. 9. 2025. u bolnici u Čakovcu, gdje mi je uklonjena trećina medijalnog meniska koljena lijeve noge i „pobrušena“ hrskavica. Za nekog od 20 godina to i nije neka teška osuda, no za mene od 55 s ozbiljnim viškom kilograma…
Kako sam pisao u prvoj epizodi ovih zapisa, dr. Pavao Vlahek mi je rekao – „Ako smršaviš, moći ćeš trčati“, a meni je u trenu kada je to izgovorio ovo postala svakodnevna mantra.
Nisam htio stanje pokvariti i nisam se upustio u trčanje odmah. Poslije operacije uslijedilo je par tjedana vježbi, a onda sam krenuo na bicikl, tj. trenažer. Po pola sata, pa malo više, pa po sat vremena. Uz šetnje, u program sam uključio i plivanje i koljeno je pomalo zacjeljivalo.
Iz toga svega iznikla je suluda ideja – pa kad već bicikliram, plivam i pomalo trčim, pa mogao bih na triatlon. Moj (povremeno megalomanski) mozak nije baš percipirao da ima i kraćih distanci, to bi mu bio valjda premali cilj, pa je odlučio da počnem s pripremama za half ironman distancu (1.9 km plivanja + 90 km bicikliranja + 21.1 km trčanja).
Plava Laguna Ironman 70.3 Poreč najavljen je baš za vrijeme kada sam smatrao da ću biti spreman i pala je odluka na tu utrku. Za nju me vežu lijepe uspomene, bio sam na Poreč Halfu nekoliko puta kao fotograf, a i sada utrku tehnički realiziraju dragi ljudi TK SWIBIR-a kao i onda.
Pripreme
Pisao sam već o putu koji sam prošao kroz pripreme. Generalno, bio sam jaaako oprezan s trčanjem, više od šest mjeseci nisam išao ni na kakva duža trčanja, a osim nekoliko malo bržih, sva ostala odradio sam u laganom, aerobnom tempu. Ukupno sam u godini dana nakon operacije istrčao samo oko 450 kilometara. Bilo je uz to i oko 150 km hodanja.
Bicikl nije problematičan nakon operacije koljena, dapače, preporučuje se za jačanje mišića koji podržavaju koljeno, pa su tu brojke malo veće. U godini dana nakon operacije prevalio sam oko 4500 kilometara.
Plivanje je bilo najveći izazov. Nisam nikad bio neki osobit plivač, no dobio sam smjernice od trenera Lovre Lisjaka, a i Youtube je izvor odličnih videa. Nisam se posebno zamarao tehnikom, koja nije katastrofalna, ali nije ni super. Radio sam najviše na izdržljivosti, brzina mi je bila nevažna. Kao mnogi koji se upuštaju u triatlonsku avanturu, razmišljam sam samo da živ i čitav izađem iz vode (pardon: mora). Ukupno sam imao 51 trening plivanja, na kojima sam isplivao 70 kilometara.
Dvije su mi stvari bile najvažnije u pripremama – prva je skidanje kila, a druga obnova nekad jakog aerobnog „stroja“. VO2Max je rastao kontinuirano, a puls na treninzima bio je sve niži i niži, gotovo na razinama iz mladosti. I puls u mirovanju je padao, pa je sada oko 39.
Kako su išle kile
Paralelno sam morao zadovoljiti dva cilja – skidanje kilograma i trening. Nije problem brzo skinuti desetak kila, kad imaš toliki višak kao ja na početku. No, to je trebalo raditi tako da ne ugrozim trening, da ne gubim na mišićnoj masi, da se mogu oporaviti za sljedeći trening… Sve to zajedno nije bilo jednostavno.
Volim slatko i sve što ima puno ugljikohidrata, tijesto, peciva, pizza! Riješiti se većine toga bio je ključ za skidanje kila. Kako sam to napravio? – jednostavno, kad nešto nije na dohvat ruke, neću to ni jesti. Nisam toliko ovisan da bih išao u dućan u kupnju “fiksa”. Slatkog više nije bilo i tako sam se „skinuo“ s toga.
Drugi korak je bio povećanje unosa hrane koja je zasitna, tj. one s više proteina i masti. Htio sam što više izbjeći skokove i padove inzulina, koji djeluju tako da moram jesti još i još.
Treći korak bio je neki modificirani oblik intermittent fastinga. Ne treba se jesti cijeli dan, naše tijelo nije napravljeno da treba kontinuiranu proizvodnju energije iz hrane. Moj režim je već mjesecima:
- ujutro, Cedevita, kava i dvopek
- oko 11-12 sati kasni doručak – jaja, kefir, integralno pecivo, komadić suhomesnatog, tuna i sl.
- oko 15-16 sati kasni ručak – normalan, sve jedem, u malo manjoj količini nego prije
- večera – nema, nakon kasnog ručka više ne jedem.
Ovo se već nakon prvih par tjedana pokazalo kao dobitna kombinacija. Nisam osjećao veliku glad, mislim da sam imao konstantan umjeren kalorijski deficit, što se brzo vidjelo i na vagi. No nisam se uopće zamarao i brojao kalorije. Jeo sam rjeđe, jeo sam manje, no nikad nije bilo izgladnjivanja. Kada sam baš imao krizu, bez grižnje savjesti sam pojeo koliko sam god htio. Ako sam prije previše jeo sedam dana u tjednu, nije problem ako sada jednom u tjednu pretjeram.
Nakon prvih desetak kila, počela je usporavanje pada kila – rasli su mišići, a i trebalo je više jesti da se može trenirati uz normalnu regeneraciju. Konačni skor mršavljenja je minus 18 kilograma, od 113 do 95. Tu još ima mjesta za dodatni napredak i veseli me taj novi put.
Kraj priprema
Zadnjih mjesec dana zaredali su se neki manji zdravstveni problemi, gužva na poslu i nedostatak vremena, što je sve zajedno bilo razlog za manje treniranja.
Tjedan dana prije utrke shvatio sam da mi je napukla rama na biciklu, pa sam htio-nehtio morao kupiti cestovni bicikl. Odlučio sam se za Meridu, prvi karbonac u životu, na kojem je odmah odrađeno podešavanje kod Kristijana Đuraseka. Pozicija na biciklu bila je gotovo identična onoj na prethodnom, no uspio sam odraditi samo dvije kraće vožnje na novom, što nikako nije idealna situacija.
Utrka Plava Laguna Ironman 70.3 Poreč
Došao je dan za koji sam se pripremao više od jedne godine, nedjelja 19. listopada. Već je prognoza obećavala savršeno vrijeme utrke, a teško da bi zamislili bolje vrijeme od toga koje smo stvarno imali. Jedino je ujutro temperatura zraka bila oko 10C, što je značilo obavezno plivanje u neoprenskom odijelu. More je bilo oko 19.
Nakon motivacijskog govora i gotovo religijskog pljeskanja mase od oko 1700 natjecatelja iz 50-ak zemalja svijeta, označen je start utrke. S plaže u blizini hotela Parentium kretala su četiri po četiri triatlonca i triatlonke na plivanja oko poluotoka na kojem je spomenuti hotel. 1900 metara u jednom smjeru.
To što smo startali gotovo pojedinačno, nikako nije značilo da u vodi nije bilo naguravanja. Meni neiskusnom i lošem plivaču to je baš smetalo, svaki dodir ili nenamjerni udarac izbacivao me iz tempa i ometao (ionako lošu) tehniku. Tako da sam vrlo brzo odlučio plivati izvan glavnog vala plivača, desetak metara s lijeve stane. Računao sam, bolje da plivam konstantno i napravim 100 metara više, nego da svakih par sekundi moram prekidati zaveslaje i snalaziti se. U vodi je plutalo 100000 nekih bijelih stvorova, kasnije sam doznao da nisu meduze, no nije bilo ugodno probijati se kroz njih misleći da će me opeći. Nisu. 😊
Izašao sam iz vode nakon 46:11 minuta, prosjek 2:26 na 100 metara. Malo sporije nego sam mislio, no u fizičkom smislu plivanje nije ostavilo nikakav trag, osim smrznutih tabana. Osjetio sam to kada sam izlazio na obalu, točnije nisam ih osjetio kad sam izlazio na obalu.
Još prije utrke odlučio sam odraditi tranizicije polako i bez žurbe. WC pa oprema za bicikliranje i onda na bicikl. Vrijeme T1 – 10:30 min.
U planovima sam priželjkivao da ću bicikl završiti s prosječnom brzinom oko 30 km/h, no taj plan je brzo pao u vodu. Ne može se reći da je trasa ove utrke brdska, no ukupno smo na 90 km savladali oko 720 m penjanja i to tako da na cijeloj stazi gotovo i nema dužih ravnih dionica, stalno je valovito. Koristim Garmin Rally pedale, koje su mi davale informaciju o watima koje trošim, a plan prije utrke je bio da prosjek bude oko 160 W. Na ovakvoj stazi to je ipak značilo manju brzinu od one zamišljene.
Uzbrdo sam vozio oko 200-220 W, spustove oko 120. Na kraju je prosječna snaga za cijeli biciklistički segment bila 153 W, a prosječna brzina 27.8 km/h. Staza je cijelom dužinom bila zatvorena, jedan veći dio od 90 km vozili smo jednom stranom Istarskog ipsilona, što je bilo baš užitak. Moj pristup biciklističkom segmentu je bio da se ne potrošim previše i da mi ostane snage za polumaraton.
Tranziciju s bicikla na trčanje odradio sam malo brže od one prve, 8:44 minuta. Polagano sam ostavio bicikl, obuo tenisice i krenuo na trčanje.
Bilo je to potpuno novo iskustvo i ulazak u zonu nepoznatog. Nikad nisam probao kako to izgleda trčati nakon četiri sata plivanja i bicikliranja. Umor sam osjetio, no nije bio takav da bih trebao sjesti ili nedajbože odustati. Krenuo sam malo brže, no shvatio sam da mi puls ide u brojke koje smijem vidjeti tek na zadnjim kilometrima, pa sam usporio, a onda i počeo kombinirati trčanje i povremeno hodanje.
Staza na kojoj smo trčali vodi obalom prema Poreču, a onda nas vraća natrag do Zelene lagune i šetnicom kroz kamp. Kilometri su bili jako dugi, a vrijeme je prolazilo polako. No, nije se niti jednom pojavila neka ozbiljna kriza i propitkivanje smisla toga što radim. Iako sporo, kilometri su se nizali i došao je taj zadnji kilometar.
Svi koji su bili na ovakvim utrkama znaju kako krenu emocije, izliju se svi hormoni sreće koji postoje, a pumpa i adrenalin da opstaneš. 🙂 Zazvonio sam zvonom na ulazu u ciljni prostor, zvone oni koji utrku završavaju prvi put, i laganim korakom (tako mi se činilo) utrčao sam u cilj. Tamo su me čekali Zlata i Lovro, moji vjerni pratitelji na ovoj avanturi. Vrijeme polumaratona: 2:32:09, prosječni tempo 7:16 min/km.
Ukupno vrijeme utrke bilo je 6:51:41, dvadesetak minuta sporije od nekog željenog, no u skladu s trenutnim mogućnostima. Zadovoljan sam što sam završio!
Half je za svakoga!
Mislim da je half idealna disciplina za svakog ambicioznijeg rekreativca koji nema problem ni s jednim od tri sporta od kojih se sastoji. Da, treba trenirati, ali nije to toliko zahtjevno kao pripreme za full distancu. Vjerujem da se s pravim planom svaki ozbiljniji rekreativac može pripremiti za 6-8 mjeseci i sa 4-8 sati treninga tjedno. Naravno, ako je cilj samo završiti utrku bez rezultatskog cilja. Utrka u Poreču je fantastično organizirana, preporučujem svima da svoj prvi half odrade na Ironman brandiranoj utrci, stvarno je doživljaj vrhunski.
Ovo nije jeftin sport, no nije ni toliko skup, nakon što jednom nabaviš opremu koja će ti trajati godinama. Triatlonsko odijelo 100-tinjak eura, neopren oko 250 naviše, cestovni bicikl od 1000 naviše… nakupi se toga. No, isplati se, potroše ljudi ovakve iznose i za puno beskorisnije stvari. 😊
Cilj je ostvaren, što sad
Kako sam u prethodnom blogu napisao, uživao sam u ovom putu od godine dana, od visoko pretile osobe s operiranim koljenom, do polu-ironmana. Put mi je puno draži od cilja koji sam postigao, ne vidim se kao neki nadčovjek, naprotiv.
Nakon potpunog oporavka, za koji će mi trebati još 5-6 dana krećem u novu fazu, treba skinuti još desetak kilograma, a novi cilj je maraton u veljači u Varaždinu. Sad sam uvjereniji da mogu više trčati, a bicikl i plivanje će preko zime ići malo u drugi plan. Veselim se tom novom putu i novom mini-cilju, ali još mi je staza u Poreču nešto dužna i sigurno se tamo vraćam dogodine.
Za kraj
Ovaj Tuljanman sve je manje oblika tuljana, tako da ne očekujte previše nove nastavke ovih avantura. No, možda se nekad ipak odlučim napisati pokoji redak, možda kada postanem vitak k’o srdela? 😉
Na utrci sam sreo prijatelje, Danijela Tureka, višestrukog ironmana i duplog ironmana, koji je za 50. rođendan dobio poklon, startninu za ovu utrku, njemu prvi half u životu. Mašina od mišića, rasturio je i završio utrku za 5:40:05, na 18 godina starom biciklu! Bio je tu sa suprugom i prijatelj Vjekoslav Hrabar, njemu je ovaj u Poreču bio treći half u drugoj polovici ove godine, a završio ga je za 5:55:50. Skoro da smo generacija, stariji sam godinu dana, a njegova upornost i nastupi na utrkama već su mi godinama motiv „da to napravim i ja“.
Hvala svima koji su pomogli u ovoj mojoj avanturi: Plava Laguna, Garmin Hrvatska, Matis Adria te mojoj obitelji, prijateljima i svima u grupi Hrvatska trči, koji su ove avanture pratili i bili mi podrška, volim vas sve!
Vaš Tuljanman
