Goran Pongračić u prošlu je subotu završio svoj prvi IM triatlon u Mađarskoj. Iako se može reći da ima vrlo kratki triatlonski staž završio je ovu utrku u respektabilnom vremenu ispod 11 sati. Ovo je njegova priča…
Na “borilište” sam s kolegom Sašom Moslavcem, prekaljenim IM-anom na toj stazi, stigao dan ranije jer je konfiguracija staze prilično komplicirana tako da dobar dio poslova koji prethode utrci treba obaviti dan ranije. Kasnije tokom dana pridružio nam se i 3. čan varaždinske posade Miljenko Rožmarić tako da smo u miru sve pripremili za sutrašnji ranojutarnji start.
Buđenje u subotu ujutro je bilo već u 4 sata jer je prethodno trebalo napraviti biciklističko-plivačku autobusnu predtranziciju od Nagyatada do Gyekenyesa gdje se održava plivački dio utrke a potom se biciklom nakon plivanja vozi 75 km do povratka u Nagyatad.
Prijevoz autobusom traje nekih 45 minuta tako da smo u Gyekenyesu bili već u 6 sati, odnosno više od 90 minuta prije starta. I tu počinje rasti nervoza i pojačavaju se naleti adrenalina, a sve kulminira 15-ak minuta prije starta kada počinje iz zvučnika “treštati” prikladna muzika za dodatno nabrijavanje. Baš ko na filmu.
I onda pred sam start utrke u jezero ispred sudionika do pojasa zagazi svećenik koji “posveti” sudionike i nakon toga topovski plotun označi start utrke. Zaista nešto prekrasno i dojmljivo.
E sad se moram malo vratiti pred start. Šta sam očekivao u tim trenucima prije starta ?
Ni sam nisam bio siguran. Bicikl sam počeo voziti tek prije 4 mjeseca, plivati na nivou višem od bezveznog lamatanja rukama i nogama mjesec dana ranije.
Međutim u 4 mjeseca priprema u ta 2 segmenta sam poprilično napredovao. Jedina mjera za usporedbu mi je bio prijatelj Saša Moslavac s kojim sam zajedno odradio većinu treninga. On je prekaljen sudionik na toj stazi i svaku njegovu sugestiju i preporuku sam pokušao zapamtiti a njegovi dosezi su mi poslužili kao jedini orjentir mojih mogućnosti. Ovo je bio njegov 4. nastup na ovoj utrci svaki puta je završio u vremenu nešto iznad 12 sati. Prema njegovim riječima ovog puta je spremniji nego ikad i moje matematičke projekcije i usporedbe njegovih rezultata govorile su da bi on trebao utrku završiti za 11:30 (završio je za 11:29:59! ). S obzirom da je on plivački bolji od mene 10 minuta a ja od njega otpriliko toliko na biciklu pravu razliku u prognozama rezultata trebalo je činiti trčanje.
A tu sam ja oko 20 minuta bolji.
Dakle u nekim idealnim okolnostima moje najoptimističnije prognoze kretale su se oko rezultata 11:10 – 11:15, a realno bio bih prezadovoljan s 11:30.
Posljednjih dana prije utrke vremenska prognoza je postajala sve povoljnija ( s obzirom na doba godine) a svakog dana sve više je u igri bila i mogućnost da se pliva u neoprenu što donosi oko 10 minuta brže plivanje. Nabavio sam neopren, malo ga iskušao i uvidio da meni on pomaže i više jer moja najveća mana na plivanju su noge a u neoprenu ih bez problema održavam u pravilnom položaju. Koji dan pred sam start bilo je očito da će se plivati u neoprenu i tad mi je prvi puta kroz glavu prošla i misao kak bi bilo lijepo kad bih uspio završiti ispod 11 sati.
U iščekivanju starta razgovarali smo i pričali o planovima i taktici i ja sam “priznao” da se osjećam fenomenalno, čak sam i dobro spavao. Plan je bio da plivam po osjećaju, kao na treningu bez prevelikog napora pa nakon što vidim rezultat odlučim kako dalje. Odnosno ako to bude ispod 1:20 onda ću i bicikl u prvom dijelu (75km do Nagyatada) držati prosjek 30-31 što će me i dalje držati u igri za ispod 11 sati. A tu će u tom slučaju biti druga “kontrolna točka” da li i dalje napadati 11 sati i riskirati eventualne probleme ili smanjiti tempo tako da “sigurno” mogu završiti utrku.
Grunuo je top i masa je krenula. Nakon 2-3 zaveslaja pomislio sam da nešto nije u redu i zaključio sam da sam zaboravio naočale za plivanje. Stao sam i napravio korak-dva nazad prema izlasku kad sam shvatio da naočale imam i da je sve OK osim što ja nisam baš pribran 🙂 Vratio sam se u gomilu i pokušavao preživjeti bez nekog udarca u početnoj “mrkljaži”. U tome nisam uspio jer je odjednom nečija desna noga završila na mom lijevom oku što je dovelo do pomicanja naočala i ulaska vode u njih. Morao sam stati da sredim situaciju i srećom to je bio jedini incident te vrste do samog kraja. Još sam 3 puta nakratko zastao zbog propuštanja vode u naočale ali to nije bilo neko veće gubljenje vremena. Prvi krug završio sam za 37 minuta što je bilo odlično a s obzirom na malu snagu koju sam za to utrošio – fenomenalno. Tad sam opet naslutio da bi to mogao biti moj dan i da bi sve moglo ispasti iznad očekivanja i nadanja. Jedino sam se cijelo vrijeme bojao nekog incidenta koji bi me izbacio malo više iz utrke pa sam zato u drugom krugu plivanja izabrao putanju koja je čak možda i malo duža ali totalno izvan kretanja grupe. Sve samo da izbjegnem neki udarac kad mi je već tako dobro krenulo. Drugi krug 38 minuta – dakle sveukupno 1:15 !!! Superodličnofenomenalno !
U tranziciji slijedim preporuke koje sam dobio od Saše i nakon 5 minuta sam na biciklu. Potrajalo je malo duže ali, poučen iskustvima sa sprinttriatlona na kojima sam nastupao i uvijek nešto zaboravio, želio sam biti siguran da sam sve napravio kako treba. Nakon 6-7km vožnje bicikla vidim u daljini nekog sudionika kako pumpa gumu i pomislim u sebi kak je to veliki peh da ti već u startu treba promjena gume. Vratim se u aero-položaj i tek kad sam došao do tog nesretnika pogledam ga i umalo se srušim – SAŠA!
U tom trenutku kao da mi se sve srušilo, nakratko sam refleksno od šoka zakočio međutim Saša je uzviknuo “Idi samo dalje“. Poslušao sam ga međutim stanje šoka potrajalo je još neko vrijeme pri čemu su i emocije bile pojačane. Mislio sam koliko smo se samo zajedno mučili i tjerali na treninzima, koliko volje i truda je uloženo i sad baš njemu da se to dogodi. A srećom (za mene u tom trenutku) nisam ni znao što se zapravo dogodilo: nepažnjom je pao s bicikla, ogrebao se čitavom lijevom stranom, oštetio je bicikl i probušio gumu 
Nije bilo druge nego da nastavim dalje i na okretu u Nagyatadu sa nestrpljenjem i zebnjom čekam hoće li se i kada pojaviti iz suprotnog smjera. Prvih 25 km te vožnje prema Nagyatadu je uglavnom uzbrdo, čad djelomično po uskim asfaltiranim šumskim stazama na kojima je asfalt jako loš tako da me Saša upozorio da će nam prosjek 28 km/h biti više nego dobro ostvarenje do dolaska na glavnu cestu.
Međutim kako je to ipak bio moja dan ja sam se izvukao s prosjekom 29 na toj dionici. Dalje prema Nagyatadu je najprije bio lagani vjetar u leđa koji nam je naravno malo pomogao tako da sam nakon 50 km već imao željeni prosjek 30 km/h a nakon okretanja prema jugu taj je vjetar udarao bočno ali i dalje mi nije bilo teško tako da sam pred ulaskom u Nagyatad imao prosjek već blizu 31 km/h.
I onda odjednom pojavljuje se problem za koji sam sam kriv jer mi se nije dalo prevenirati ga. Naime odjednom mi se sve zacrnilo na displayu ciklokompjutera.To mi se jednom desilo na treningu i riješio sam poslije tako da sam izvadio bateriju i ponovo je stavio i sve je proradilo. A pošto imam još jedan potpuno isti takav ciklokomp. trebao sam samo zamijeniti da se opet ne ponovi. Ali nije mi se dalo (10 sekundi posla) misleći da se neće valjda baš tu ponoviti. Ali evo ponovilo se. Razmišljao sam da li da stanem ili nastavim i odlučio sam da idem “na slijepo” do Nagyatada i tamo ću stati i pokušati mu dati prvu pomoć vađenjem baterije. I usput sam planirao tu stanku iskoristiti da javim našoj tehničkoj podršci (Iris Rožmarić – Miljenkova supruga) da pripremi pumpu ako ima da Saša može dopumpati svoju gumu ako nije uspio s onom malom pumpicom. Tih 7-8 km zapravo i nije bilo problematično jer sam u prethodnih 2 sata dobio osjećaj za vrtnju tak da sam vjerojatno istu brzinu držao do kraja. Na okretu u Nagyatadu prenio sam poruku da pripremi pumpu (nije je bilo ali srećom nije ni trebala) i stao da riješim moj problem. S obzirom da vađenje i ponovno umetanje baterije nije baš jednostavno na tom satu izgubio sam oko 2 minute ali srećom sve je proradilo. Konačno krenem i odjednom ugledam kako dolazi iz suprotnog smjera Saša.
TOOOOOOO……!!!!!!! Ostavio sam ga kad je još pumpao gumu a zaostao je samo oko 3 minute na tih 75 km što je bio znak da je sve u redu.
Ja sam se u tom trenutku osjećao zaista svježe a i ovaj sretni trenutak samo je pridonio odluci da nema više uzmaka. Idem dalje istim tempom koji mi omogućava da završim ispod 11 sati. Nakon tog prvog dolaska u Nagyatad voze se još 3 “kruga” (krug u obliku slova T po kojem se vozi dvosmjerno 🙂 ) i to sam odradio bez problema u istom tempu. Malo je bio nezgodan vjetar koji nam je na toj dionici bio 5 km u prsa, 5 km u leđa a 25 km s boka tako da nisu bili baš idealni uvjeti ali išlo je.
Iz razloga kraćenja dosade pratio sam i mjerio koliko Saša zaostaje za mnom i ispalo je da sam mu na svakom okretu pobjegao za 300-400 m, odnosno po jednom krugu oko 1 km. Posljednji krug sam namjerno malo usporio da se pokušam odmoriti pred trčanje. Nisam više uzimao ni krutu hranu da ne bi ostala u želucu i stvarala mi probleme na trčanju.
U zonu tranzicije ušao sam 7:08 nakon starta i kalkuliram: bolje da ostanem što duže u tranziciji, ponovo sve provjerim, osvježim se… jer imam dovoljno vremena da uspijem u iznenadnoj akciji “ispod 11 sati”. Tu sam prvi puta morao mokriti, a to je potrajalooooo tako da su iza mene ostali nervozno čekali u redu. Sorry.. tak je ispalo.
Na trčanje izlazim točno 7:15 nakon starta što znači da mi treba maraton ispod 3:45 da uspijem u nečem čemu se tjedan dana ranije nisam ni u snu nadao. Znao sam da se trči 11 krugova po 3800 m ali problem je što nema nikakvih oznaka a čak ni okret nije na pola jer se u drugom dijelu još dodatno trči kroz jedan park. Plan je bio trčati 5 min/km što bi bio rezultat 3:30 i uz koji problem omogućio bi da bez stresa završim. Preostalo mi je da zapamtim neke kontrolne točke (šator, okret, izlaz iz parka) i vrijeme postignuto na njima i onda nakon prolaska cijelog kruga podešavam vrijeme na njima. Noge su bile prilično lagane tako da sam uz svjesno usporavanje prvi krug završio nešto tak preko 18 minuta, dakle prebrzo.
U drugom krugu pokušaj uštelavanja na željeni tempo ali opet prebrzo. Tek u trećem krugu došao sam na željenih 19 minuta po krugu ali tad je već nestalo i svježine u nogama. U četvrtom krugu održavam tempo ali težina u nogama svakim korakom postaje sve veća. Nakon jednog u 2. krugu uzimam i drugi gel da mi možda pomogne.
I onda u 5. krugu naslućuje se da neće sve baš ići “tako lako”. I dalje postaje sve teže i uz to još i tempo pada. Slijedeći krug isto i tad slutim da neće dobro završiti ako nešto ne promijenim. Odnosno svakako moram zaustaviti spiralu (pro)padanja ako želim završiti ispod 11 sati. U tim momentima ulovila me i psihčka kriza tako da mi je na misao došlo ono što mi je Saša najavljivao: “Samo da mi je da završim ovu muku bez obzira na vrijeme. Nije me briga ni za 11 ni za 12 sati!“
Odlučujem se da u slijedećem 7. hodam 2 x 30 sekundi da mi bar bude lakše pa ću vidjeti kako će se to odraziti na brzinu. Iskreno bilo mi se jako teško odlučiti na taj korak jer to “ne doliči jednom maratoncu :)” ali ovo je zaista bila izvanredna situacija. Ovo su bili trenuci koje je nemoguće osjetiti u maratonu. Mjerio sam si nekoliko puta puls i on je bio oko 145-150, disanje bez problema ali noge… neopisivo teško ! Prohodao sam na samom ulasku u krug i na pola na ulasku u park po 30 sekundi. Nakon toga trčanje je bilo lagano slijedeće 2. minute ali onda opet muka. Al dobro bar sam skratio muke za 5 minuta po krugu. Vrijeme je bilo tek nešto sporije nego prije i to je konačno donijelo malo optimizma nakon pola sata teške muke.
U slijedećem krugu ponovo ista taktika sa hodanjem i vrijeme još uvijek bliže 21. nego 22. minute što me drži na životu za vrijeme ispod 11 sati. Psihička kriza je u tim trenucima već bila prošlost i ostala je samo borba protiv sata a ne i protiv samog sebe. Znao sam da će mi ulazak u sam finiš dodatno podići “borbenost” iako sam i u tim trenucima zaista davao sve od sebe.
Točno se sjećam da mi je na ulasku u 9. krug semafor na cilju pokazivao 9:54 što je značilo da trebam 66 minuta za zadnja 3 kruga, odnosno 22 minute po krugu a još nijedan nisam bio sporiji od 21:30. Odmah kalkuliram da mi to omogućuje da u svaki krug ubacim još 2 hodačke dionice po 30 sekundi ali ipak ništa ne mijenjam. U predzanji krug ulazim u vremenu 10:15 što znači da sam prethodni završio za 21. minutu i sad si mogu dozvoliti da jedan od preostala 2 završim čak za 23 minute. U tom trenutku bilo je jasno da samo neka velika nesreća može spriječiti da ne uspijem uđem u cilj ispod 11 sati.
Da izbjegnem neko iznenadno pucanje u predzadnjem krugu ipak dodajem još jednu hodačku dionicu i za posljednji krug mi preostaje da ga završim za 23 minute.
To sam rutinski uradio i sa zalihom od gotovo minutu i pola ušao u cilj – 10:58:41 !!
A ulazak u cilj… ništa spektakularno 🙂 Zaista sam pri ulasku u cilj na svakom maratonu osjetio pojačane emocije ali ovdje baš ništa. Vjerojatno jer je iscrpljenost tolika da jednostavno nema snage čak ni za veselje.
Službena statistika je ovakva:
PLIVANJE: 1:15:19 (133. vrijeme na plivanju)
TRANZICIJA: 0:05:04
BICIKL: 5:47:28 (144.)
TRANZICIJA: 0:07:20
TRČANJE: 3:43:32 (35. vrijeme trčanja)
Desetak minuta sam hodao, malo išao na masažu i eto začas i Saše u cilju!
Tek tada mi je ispričao kakvu je sve kalvariju prošao na onom mjestu nesreće ali srećom sve je dobro završilo i po njegovim riječima završio je uz najmanje muke svoj uvjerljivo najbolji IM. Da se dijelila nagrada “Junak dana” – on bi je bez sumnje dobio.
Treći član ekipe Miljenko Rožmarić je primjer kako bi pravi IM triatlonac trebao razmišljati. Odnosno dokazao je da je glava najvažnija za ovakav podvig poput njegovog. Nije bio baš optimalno pripremljen, 50 godina je iza njega ali završio je bez nekog velikog pada ili krize svoj prvi IM u vremenu 14:10. Može se neko pripremati dugoročno godinama za svoj prvi IM ali ako nije fajter poput Mica – ništa od toga.
Kaj na kraju zaključiti ?
Rekao sam nakon ulaska u cilj i slijedeći dan ponavljao: NIKAD VIŠE!
Ali sad više NISAM SIGURAN!
Da bih se opet odlučio treba mi neki izazov a to jedino može biti vrijeme.
Jer prostora za napredak sigurno ima. Na biciklu sam dosada sa ovom utrkom odvozio svega 2800km u karijeri.U plivanju sam još uvijek po stažu također početnik. A nadam se da neću i ovu zimu na neku operaciju. No da li su to dovoljno dobri razlozi da si “priuštim” par mjeseci muke u treningu da bih patio na utrci ? 🙂
Bumo vidli…
Evo malo i statistike treninga koje sam imao u posljednja 4 mjeseca prije utrke kad sam zapravo počeo i trenirati biciklizam i plivanje.
trčanje: 922 km – cca 80 sati
bicikl: 2280 km – cca 78 h
plivanje: 64 km – 28 h
Ukupno: otprilike 186 sati treninga ili prosječno 11 sati tjedno
Većim dijelom na tim treninzima društvo mi je pravio kolega Saša Moslavac kojem se na tome zahvaljujem, a trenirali smo bez ikakvog strukturiranog plana i programa. Držali smo se pravila da tjedno imamo minimalno 5x bicikl ili trčanje i 2x plivanje a 90% treninga bilo je u aerobnom modu.
Autor: Goran Pongračić; foto: Iris Rožmarić
