Krenut ću od kraja: POSTAO SAM PRVI HRVAT EXTREME IRONMAN ! Za one koje nisu upoznati sa triatlonom želim reći da postoje brojne triatlonske discipline, a kao kruna i najdulja je IRONMAN koji se sastoji od 3,8 km plivanja + 180 km bicikla + trkački maraton (42.195 m). Ja sam dugi niz godina planirao završiti IRONMAN kao krunu svoje sportske karijere.
Surfajući internetom pronašao sam podatak da na svijetu postoje samo četiri ekstremna ironmana i to u Norveškoj (Norseman), Švicarskoj (Swissman), Škotskoj (Celtman) i Austria Extreme Ironman u Austriji. Proučavajući finišere ovih maratona vidio sam da niti jedan Hrvat nije završio bilo koji od ovih maratona tako da je odluka pala: odlazim u Austriju – želim biti prvi Hrvat ekstremni ironman.
Nikome ne govoreći 25. 11. 2015. godine prijavljujem se na lutriju za startno mjesto, jer su ove utrke s obzirom na svoju zahtjevnost i prvenstveno sigurnosne uvjete ograničeni brojem natjecatelja. Iščekujući pozitivnu vijest da sam prošao na lutriji gledam na internetu o kakvoj se utrci radi i jedina misao koja mi tada pada je : “Ovo je brutalno.”
Utrka je koncipirana na način da se pliva 3,8 km u Muri gdje je temperature vode 14 stupnjeva i to na način da se pliva 200 m okomito na tok rijeke, zatim 2 km nizvodno i 1,6 km uzvodno. Nakon toga dolazi biciklistička dionica gdje se vozi 186 km s time da je ukupna visinska razlika koja se na toj dionici prolazi +3900 m. Biciklisti koji su vozili brda znaju što to znači i o kakvom se biciklističkom izazovu radi.
Nakon toga dolazi trkački dio koji je po meni najzahtjevniji gdje se trči 44 km s time da je visinska razlika koja se tijekom trčanja prolazi +1900 m te – 1900 m i ovo trčanje sa cestovnim trčanjem nema nikakve veze, jer se radi o trčanju po planinama i planinskim putevima. Zadnjih 15 km s obzirom na zahtjevnost staze, fizičko i psihičko stanje natjecatelja te okoliš po kojem se trči obavezna je pratnja “supportera”. Moj “supporter” bio je Ante Vuko – vrhunski triatlonac iz Splita.
Nakon što je stigla vijest da sam prošao na lutriji imam rok od četiri dana da uplatim startninu, jer ukoliko to ne učinim gubim mjesto. Plaćajući startninu krećem sa ozbiljnijim pripremama iako sam se za ovaj maraton počeo pripremati 29. 9. 2015. godine dan nakon završene sezone 2015.
PRED UTRKU
Dan prije odlaska u Austriju proveo sam u pregledu opreme, a sa pakiranjem stvari počeo sam nekoliko dana prije odlaska. Sve sam spremio pa čak i zimsku opremu pretpostavljajući da na najvišem biciklističkom usponu na 1790 m bi moglo biti loše vrijeme. Ante koji ipak ima više iskustva noć prije odlaska odlučuje se da na biciklu promijenim kazetu te da umjesto 11/25 stavim 11/28, ali kako da ju stavim kada je nemam. Tu dolazi u pomoć moja logistika iz BK Roda koja mi pronalazi odgovarajuću i potpuno novu kazetu koji uzimam od naše članice Marije Dubičanac i time smo u cijelosti spremni za sve izazove narednih dana.
PLIVANJE
U Austriju smo došli dan ranije kako bi u miru vidjeli plivačku dionicu, a posebno kako matica teče i ono što smo na prvi pogled vidjeli nije bilo baš lijepo.
Mura, smeđa od obilnih kiša brzo je protjecala dijelom plivačke dionice te je na brifingu prije utrke jedno od najčešće postavljenih pitanja bilo da li će se staza kratiti. Naravno da to nije dolazilo u obzir te je start utrke bio u 4:30 sati u subotu. Mi smo došli u tranziciju sat vremena ranije te smo pripremili sve što je potrebno za plivačku dionicu, ali i za biciklistički dio. Obala je bila osvijetljena s nekoliko velikih logorskih vatri i doista start utrke bio je poseban i veličanstven. Nakon što je sudac označio start, utrka je krenula. Ja sam si govorio da mi je bitno izbjeći gužvu na startu, jer ne bih volio zadobiti bilo kakav udarac ili da mi netko potrga plivačke naočale.
Dogovor je bio da plivam što sporije i da ne dižem puls. Držao sam se sredine rijeke te sam malo- pomalo izbio u grupu od prvih 10-ak plivača. Par plivača plivalo mi je s desne strane, a kako zrak uzimam dok plivam sa te strane mogao sam kontrolirati njihov tempo. Nisam se htio njima približavati već sam plivao po sredini rijeke uživajući u svakom pokretu ruku. Dolaskom na okretne bove stignuo sam ih, ali ih nisam htio prestizati, jer je bolje da oni prvi plivaju u struju, a ja da im plivam “u nogama”.
Takav poredak držali smo do nekih 200 m pred kraj kada sam pojačao, a sve kako bi ispred njih izišao iz vode te na taj način spriječio eventualno bilo kakav udarac ili neko guranje prilikom izlaska iz vode. Izišao sam iz vode kao ukupno 6. u vremenu od 53:15 min te sam se obukao za biciklistički dio utrke.
BICIKL
Biciklistička staza je izuzetno teška. Prvih tridesetak kilometara je lagano “hupserasta”, a onda od 30 km do 85 km slijedi uspon na 1550 m nadmorske visine. Od 70 do 90 km slijedi spust te ponovno uspon od 40 km na drugo brdo i to na visinu od 1350 m/nv. Od 135 km do 140 km staza je laganija, ali ponovno uz lagano penjanje. Od 140 km do 145 km slijedi ponovno uspon pa nakon toga 5 km laganog spusta kao priprema za zadnji uspon koji počinje na 150 km i traje do 170 km, a koji završava na 1790 m/nv. Ovaj uspon je od 8 % do krajnjih 12 % i predstavlja doista fizički i mentalni izazov za svakog tko se odluči probati ovako nešto. Nakon uspona i nakon predivnog pogleda na panoramu slijedi 15 km spuštanja gdje se brzinu mogu postići i preko 100 km/h.
Vozio sam vjerojatno “utrku života”. Iako je bio dogovor da ću sa bicikla sići u nekoliko navrata kako bi se rastegnuo do toga nije došlo. Jednostavno adrenalin je napravio svoje te sam vozio izuzetno jako, ali ipak u skladu sa dogovorom da niti u jednom trenutku ne dozvolim da osjetim bolove u butinama. Kako nije dozvoljeno voziti u grupi pred sam kraj utrke na jednom raskrižju pogrešno sam skrenuo te sam vozio preko 2 km u krivom smjeru. Shvaćajući da idem u krivom smjeru okrećem se i vozim nazad tako da je za mene biciklistička dionica bila duga 190,3 km, a koju sam odvezao za 8:34:14 h uz prosječnu brzinu od 22,2 km/h. Možda će se ta brzina činiti sporom, ali brzina se gubila na usponima kojih je u utrci bilo preko 60 km.
TRČANJE:
Nakon bicikla dolazi po meni najteži dio utrke, a to je trčanje. Trči se prvenstveno po makadamu uz par kilometara asfaltirane ceste. Dobro sam krenuo i nakon pretrčanih 2-3 km dolazim do dijela staze koji se odvaja na lijevu i desnu stranu. Biram desnu stranu i sav veseo kako mi dobro ide počinjem se penjati nekih 300 do 400 metara te izbijam na glavnu prometnicu. Tu počinjem shvaćati da sam možda i pogriješio put, jer nisam vidio bilo kakvu oznaku staze te zaustavljam prvi auto koji je naišao. Sva sreća da je vozač bio pratnja nekome od sudionika te me pita da li sam prešao potok. Odgovaram mu da jesam, a on me ponovno pita jednom ili dva puta. Uf, tu počinjem shvaćati da sam možda i pogriješio te onako bojažljivo mu govorim da sam ga prešao dva puta. Na to mi on odgovara da sam očito pogriješio i da bi se trebao…. nisam čuo ostatak što mi je želio reći, jer sam počeo trčati niz brdo do dijela staze gdje sam pogriješio.
Došavši na stazu dolazi do istegnuća lijevog lista te boli koja govori: “Marko, ovo je kraj”. Onako očajan vučem nogu uz brdo i mislim si da li je to stvarno kraj ili mogu dalje. Kako dalje kad do kraja ima skoro cijeli maraton. Kako sa povredom noge trčati po planinama?? S takvim mislima penjem se sada na dobru stranu brda te polako počinjem šepuckati.
Prvo mjesto na kojem se mogu sresti sa Antom i Matijom udaljeno je od mene oko 7 km te sam prvih 10 km prešao za 1:45 h. Došavši do njih sjedam na stolicu, već očajan od boli, umoran i na Antino pitanje: Hoćeš li piti, odgovaram da. Na pitanje što želim piti, odgovaram sve. Na pitanje hoćeš li jesti odgovaram da. Tražim ga i tablete soli, i gelove i banane, odnosno sve što mogu tražiti u nadi da će se nešto čudnovato dogoditi.
Međutim, čuda ne dolaze tako lako te nakon što sam se opremio sa svime potrebnim polako odlazim do 20 km na kojem se nalazi nova okrepna stanica. Na bol u lijevom listu trudim se ne obraćati pažnju te čak znatno i dižem prosjek trčanja dok nisam naletio na jednog Nijemca koji je bio ispred mene na samom početku trčanja. Ugodnoj šetnji i razgovoru sa njime doznajem da mu je ovo drugi ironman, da ima dva psa i da njegov doberman nije tako opasan, jer ima klempave uši i rep, da poslije trke ide na odmor u Austriju, ali se mora vratiti po svoje pse. Ugodan razgovor prekida povik “TRČI”, a za koji ne želim prihvatiti da ga razumijem. Glas se pojačava i to je moj Ante koji je na mojem biciklu krenuo prema meni. Tu me diže i ponovno počinjem trčati uz stalan povik iza sebe “TRČI“.
Pred sam kraj ovog dijela dionice Ante mi govori: “Dolazi do promjene plana.” Mislim si kakve promjene, jer mi se ti tek priključuješ na 27 km. On ne popušta i govori: “Ja krećem s tobom, a Matija vozi auto.” “Ante, kak to misliš da Matija vozi auto?.” “Ma ništa ti ne brini stari sve sam se ja s njime dogovorio. On će ga dovesti na 27 km i tamo obnavljamo zalihe.” Ma pusti dogovor, odgovaram. Matija nema položen vozački ispit. Ante, kakav je ne da se smesti i odgovara: “Znam da nema položen vozački, ali ništa ti ne brini.”
I tako Ante kreće sa mnom na trčanje, a Matija se vozika po Austriji bez vozačke dozvole. Tijekom trčanja Ante mi govori “digni glavu, smanji korak, podignu frekvenciju”. U ovom trenutku slušam ga, jer kako ga mogu razočarati kada je krenuo trčati 7 km prije nego što je to bilo predviđeno.
“Marko” viče mi Ante, “Vidiš onu dvojicu ispred nas”. Koju dvojicu ispred nas Ante? “Ma onu dvojicu tamo ispred”. Misliš na onu kilometar ispred? “Da na njih”, odgovara. “Idemo ih opizdit pa dalje“. I tako nas dvojica pomalo lovimo one ispred sebe te dolazimo do uzbrdice od nekoliko kilometara gdje ja jednostavno stajem bez bilo kakve volje za nastavkom ili bilo kakve energije koja bi tu volju pokrenula.
Tu se Ante ponovno uključuje i doslovno me gura sa leđa i viče da moramo ponovno lika stići koji je nekih 400 m ispred nas. Dižem se psihički i opet cijedim sve ono što je ostalo u meni i idemo prema 27. km i kontrolnoj točki gdje bi nas trebao čekati Matija. Dolazimo do nje i ja “mrtav umoran” padam na pod i ležim, a Ante me puni svime što imamo kod sebe.
Matija mi maže noge ledenim oblozima, a organizator koji priča hrvatski me pita kako sam. Odgovaram iskreno da sam loše, a on mrtav hladan mi govori: “Vidim da jesi. Sad imaš 700 m strašnog uspona pa onda staza ide pomalo prema gore pa zadnjih 7 km je pakleno.” Jako me je utješio i moju letargiju prekida opet Ante uz “Diži se idemo”. Onako jadan ponovno ga slušam i krećemo na penjanje.
Nakon određenog vremena sav očajan molim ga da malo hodamo, a on mi govori da ima plan. “Hodamo 1 min, a zatim trčimo 1 min.” Ovaj plan djeluje i polako prolaze kilometri, dok ponovno ne počinjem pucati te mu govorim da mi je puls povećan i da je na 165 otkucaja i da bi trebali malo stati. On pristaje i smanjujemo tempo, a na doručku poslije utrke povjeravamo si tajne. On mi priznaje da smo trčali oko 1:30 min, a hodali oko 30 sec, a ja mu priznajem da mi puls nije bio 165 već oko 150.
I tako korak po korak dolazimo do 39 km i predzadnje kontrolne točke nakon koje slijedi 3 km vertikalnog uspona to najvišeg vrha cijele trke koji je na visini od 1910 m/nv. Stotinjak metara prije dolaska do te točke pripremamo se za slavlje, jer utrka je gotova. Pripremamo zastave, brišemo znoj i veseli dolazimo do vrha, a kad tamo samo par osoba. Nema svjetla, nema muzike, nema okrijepe. Pitam osobu na koju sam prvu naletio pa gdje je cilj. Mi na vrhu brda, tamo jedan restoran, mi pred restoranom, a cilja nema. Ona mi odgovara da ovo nije cilj već zadnja kontrolna točka na 42. km i da je cilj 2 km nizbrdo.
U tom trenutku zvoni mobitel i Matija pita Antu pa gdje smo. Gleda nas na monitoru, a mi smo gore. U tom trenutku krećemo prema cilju te na putu prolazimo kroz snijeg i led koji se nije otopio te ruke zabijamo u snijeg prolazeći po utabanoj stazici i ne želeći gledati prema podnožju kako se ne bi otklizali i vjerojatno teško se povrijedili ili stradali s obzirom da bi se zaustavili nekih 500 do 600 m niže.
Pored ove prepreke nailazimo na potpuno istu, ali u tom trenutku počinje i kiša padati, ali to nam ne smeta, jer znamo da je ostalo još 500 m do kraja. Dolazimo u cilj 22:03 h te utrku završavam sa vremenom od 17 sati i 32 min. Od početnih 350 natjecatelja samo je 85 završilo utrku u vremenskom limitu, a ja sam bio u ukupnom poretku 54. Iako nije bitno niti vrijeme, niti poredak, jer su pobjednici svi oni koji dođu do cilja lijepo je znati da je ipak bilo i sporijih od mene. Na cilju me Matija Luka grli i viče “Svaka ti čast, koji si ti luđak, ja to ne bih mogao napraviti.” To je to. To je razlog zašto neke stvari radim. Učiniti djecu ponosnima.
O kakvom se naporu radi govori podatak da sam na plivanju, biciklu i na trčanju do 30. km (kada mi je sat prestao raditi) potrošio preko 11.600 kalorija.
Ljudsko tijelo je čudo. Kada čovjek ima motiv i volju sve prepreke može ostvariti. To mi je misao vodilja kako u sportu tako i u životu. Tome učim svoju djecu i tako ih odgajam.
ZAHVALA:
- prije svega želim se zahvaliti svojoj Barbari i klincima – vi ste proteklih 6 mjeseci uvijek bili uz mene, ali ja nisam ponekad uz vas s obzirom na treninge te fizičko i psihičko stanje uslijed napora
- puno, puno hvala mom prijatelju Anti Vuko, jer bez njega ja ne bi završio trku
- puno hvala roditeljima, bližoj i široj obitelji, jer se veselite svakoj mojoj sportskoj “avanturi”
- puno hvala mojoj splitskoj triatlon ekipi iz TK X Podstrana koji su bili uz mene cijelo vrijeme priprema i same utrke, najbolja se ekipa i sve vas volim
- puno hvala mojoj ekipi iz BK Roda Sisak koji su bili uz mene i uz koje sam postao biciklist – dečki pravi ste “sapunjači mačora”
- puno hvala svim svojim sportskim prijateljima od Pule, Šibenika, Zadra, Bosne i drugih gradova i država, jer se vesele mojim uspjesima kao i ja sam
- puno hvala svim prijateljima koje sam na neki način tijekom ovog perioda zapustio
- puno hvala i svima ostalima koji su bili uz mene kako tijekom priprema tako i tijekom svih mojih sportskih “ludosti”
- puno hvala i mojoj BJUTI – mom biciklu koja je sve izdržala bez bilo kakvih kvarova
Da bih obukao ovu majicu u 2016. godini sam provezao 5.668 km bicikla, istrčao 461 km te isplivao 60 km, a od početka priprema 29. 9. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine isplivao još 52 km, vozio 800 km bicikla i 33 sata trenažera te istrčao 380 km.
Više o Marku Rafaju pročitajte na njegovom osobnom blogu.
