Želja mi je podijeliti priču o mom prvom triatlonu, iskustvu koje me se jako dojmilo i usjeklo u misli.
Neki će me možda prepoznati kao pasioniranog rekreativnog trkača, kojeg je u zadnje dvije godine svijet trčanja doslovno usisao i odveo u neočekivane dužine i brzine. Kao bivši debeljko iznenadio sam se koliko trčanje može biti jak virus.
Kako mi je pala na pamet takva ludost?
Slijedom okolnosti, ranije ove godine, u svibnju, počeo sam nakon dugo vremena malo i biciklirati. Sin Mihael je naučio voziti bicikl pa smo krenuli skupa malo na nasip i Jarun. Zainteresiralo me to da probam otići malkoc i sam i pritisnuti gas. Iznenadilo me koliko mi je kondicija dobivena trčanjem popravila izdržljivost i na biciklu pa me to, kao osobu koja voli izazove i voli pomicati svoje granice, navelo da se značajnije zainteresiram i za bicikl, ako ništa drugo kao dodatni vid treninga koji se preporuča trkačima za jačanje nogu i rasterećenje koljena.
Početak ljeta donio je povratak utrkama nakon duge pauze zbog korone. Automatski značilo je to i veće opterećenje za tijelo jer istrčao sam između ostaloga i puni Sljemenski maraton, a što je dosta veliki napor i počeo sam početkom kolovoza osjećati lagane probleme s preponom.
Značilo je to da, htio ne htio, moram malo uzeti pauzu od trčanja, pa sam se prvi puta u dugom nizu godina malo umjesto trčanja angažirao oko plivanja. Jednostavno nikad nisam imao pretjerani afinitet ka plivanju jer mi nikad nije išlo. Međutim, probuđena ljubav prema bicikliranju potaknula me na razmišljanje: pa vidiš vidiš – za triatlon ti fali još samo plivanje, pa zar ne bi to bilo pomalo cool. Triatlonci su mi se uvijek činili kao neki posebni nadljudi, ali zašto ne bih probao i ja? Što me konkretno sprječava osim što ću biti koma u plivanju? Na ikakav ozbiljan rezultat ionako ne pucam.
Vidio sam kako se prijateljica Tanja Đurđević dobro zabavila i ostvarila solidan rezultat na Jarunskoj triatlon ligi u srpnju na sprint triatlonu i tu sam nekako shvatio da možda i ne trebaš biti nadčovjek da se okušaš u triatlonu, samo malo pozitivne drskosti I avanturističkog duha! Taj Tanjin pothvat za mene je bio pravi poziv! Uostalom kako se kaže za triatlon: Why suck at only one sport when you can suck at three!”
Dodatni poticaj sam dobio kad sam pročitao početkom kolovoza Murakamijevu knjigu “O čemu govorim kada govorim o trčanju”: Naime, on kao iskusan maratonac ima običaj jednom godišnje nastupiti na triatlonu, a zbog načina na koji je on to opisao i dileme s kojima se kao iskusniji triatlonac muči, a koje imam i sam, nekako me dodatno zakucalo u odluci i rekoh sam sebi: moram i ja probati, pa nisam ja bezveze u trkačkim krugovima poznat kao Ludi Lovro. Vrijeme je da postanem najsporiji triatlonac u Lijepoj našoj i šire!
Zahvaljujem se i kolegama trkačima iz Siska, Jasminu Dizdareviću, Branki i Alenu Kostelcu, a koji uživaju neizmjerno u sva tri sporta i svojim objavama na Facebooku punili su mi glavu željom da se okušam i ja, te posebno Borku Prvanu, veteran triatlona, a čiji me nepresušni sportski entuzijazam za sve vrste triatlona i srodne discipline također oduševljajaju! Za mene su takvi ljudi utjelovljenje pravog sportskog duha. Nema tu nikakve velike love, kad se podvuče crta, više je tu troškova, ali srce vuče i osjeća se prava i iskrena ljubav prema sportu i rekreaciji, bez nekih skrivenih i lažnih motiva.
Zahvaljujem se i portalu za koji pišem ovu svoju priču, 3sporta, a čiji concept je također vrlo inspirativan. U tri sporta ušao sam kroz trčanje, a kroz aktivnosti na Facebook grupi TRČIMO! 3sporta.com, shvatio sam da postoji puno ljudi koji kombiniraju ove sportove i to ih ispunjava velikim zadovoljstvom.
Inspiracija su mi i kolege koje sam upoznao preko Facebook grupe “Živim trčanje”, Višnja Kovačić, Zoran Vincelj I Oleg Dunda, a koji su se u zadnje vrijeme okušali u malo dužim biciklističkim rutama i odvažili se na stotke u okolici Zagreba, a to je sve mene nadahnulo poželim biti njihov četvrti Beatles, te da krenem u nabavku cestovnog bicikla kojeg sam i nabavio za Veliku Gospu putem oglasa na webu i savršeno pogodio.
Ispiraciju sam dobio i u mom atletskom klubu Mazator iz Slavonskog Broda, a koji je početkom ove godine uveo triatlonsku sekciju. Odlučio sam, ako se pokaže mogu odraditi triatlon, zamoliti da se moje članstvo u Ultramaraton klubu Mazator proširi i na Triatlon klub Mazator!
Idemo prvi put, ili ne?
Moja triatlonska premijera trebala je biti 5. 9. na Jarunskoj triatlon ligi, a za prvi puta sam planirao ići samo na super sprint triatlon jer pribojavao sam se za sada odvažiti na 750 metara plivanja koliko treba za sprint triatlon s obzirom na moje tehnički vrlo slabo plivanje, a koje me jako umara zbog neefikasnosti pokreta i nedostatka ozbiljnijeg treninga.
No, u cijelu ovu priču uplela se tu Nives Šimić, prijateljica Mazatorica koja iza sebe ima već jedan half Ironman. Sasvim slučajno došli smo na temu triatlona, te me pozvala na Hrvatsku triatlon ligu 29. 8. Ne poznajem kalendar natjecanja jer nisam insider u tome kao u trčanju, ali na njenu sugestiju uvidio sam da imaju i super sprint triatlon, te sam shvatio da format natjecanja dozvoljava i nastup neregistriranih individualaca rekreativaca, tako da nema nikakve prepreke da se prijavim bez obzira što je rizik da završim na zadnjem mjestu bio više nego realan.
Tri dana prije natjecanja novi obrat, sasvim slučajno dolazim na temu triatlona s prijateljicom Ivom Kilim, koja već neko vrijeme uspješno trenira u TK Maksimir, te mi ona ukazuje da je utrka sprint triatlona na HTL rezervirana samo za dječje kategorije. Užasnut shvaćam da je jedini izbor kojeg imam odustati ili se prebaciti na duplo dužu dionicu, a kako odustajem dosta teško od bilo čega odluka je pala: bit će to vatreno krštenje, a i potencijalni vrlo veliki blam.
Večer prije natjecanja osjećam dosta jaku tremu, na nivou one koju sam imao u večeri prije starta mog prvog maratona prije godinu i pol u Boegradu. Javljaju se ozbiljne dileme u stilu: mogu li ja to i što meni to uopće treba?Pa što si ja umišljam s tako lošim plivanjem uopće ići na ikakvo triatlonsko natjecanje? Odgovor sam sebi bio je: pa jednako si se osjećao I prije prvog maratona, pa si ga nekako ipak završio, a osjećaj ponosa bio je ogroman. Nema sada natrag – samo naprijed!
Debi ili debakl – granica je vrlo tanka!
I tako, došla je subota, dan mog triatlonskog debija, ili možda debakla?
Start mog dijela natjecanja bio je tek u 13:15 i to po dosta toplom vremenu, a živci su bome dobrano radili jer na Jarunu sam bio već od ranog jutra kako bih preuzeo startni paket.
Kao prvo istaknuo bih oduševljenost sportskim duhom natjecanja. Sreo sam dosta ljudi koje znam s trkačke scene. Ljudi su prilazili, nudili savjet, pomagali, ohrabrivali i to mi je puno pomoglo. Samo natjecanje je čisti sport, nema estrade, startnih paketa od 3 kile (ne kažem da je to loše, govorim samo da je fokus baš na čisto sportsko natjecanje i to mi je skroz cool). Organizacija na lijepom nivou, svega je bilo taman kako treba, u pravom trenutku bez pretjerivanja i profi. Osjećaš se kao pravi sportaš kad sudjeluješ u takvom čemu.
Najviše sam oduševljen bio kada sam vidio kako klinci i klinke od 10, 11…15 godina peglaju, kao mali strojčeki. Šokiran sam kako su vrhunski utrenirani i ako barem jedno od njih ne bude neki vrhunski svjetski triatlonac kad stasaju, ja bih se jako iznenadio.
Utrka je naravno započela je plivanjem 750 m. Nešto potpuno novo za mene je start neke utrke čekati u vodi, među lopočima i u mulju Jarunskog jezera. Za mene najteži i ključan dio kojeg je trebalo nekako preživjeti na način da ostane koliko-toliko snage za daljnji tijek utrke. Neki intiman plan bio je: best case scenario 25 min/worst case scenario 30 min.
Išlo je prema best case scenariju do okreta na bovi (375 m) međutim kako sam se približavao stubama za izlazak iz vode sve više sam usporavao jer je ponestajalo snage I koncentracije. Malo mi je bilo žao čovjeka iz organizacije koji me po liniji svoje dužnosti pratio na kajaku i koji je čekao samo mene da završim, ali peglao sam po svojem: sporo, ali uporno. Odustajanje nije opcija!
Izlazim iz vode za 27:30, dakle točno na pola puta između optimističnog i pesimističnog scenarija, dakle nije to zapravo tako loše, no malo jesam ošamućen od lošeg disanja u vodi i izmrcvaren od tolikog neefikasnog mlataranja rukama pa si uzimam malo komocije kroz 4 minute na tranziciji da dođem k sebi.
Sjedam na bajk i nakon minutu-dvije hvatam lijep zalet i tu za mene kreće sasvim neka druga utrka. Moj Trekić lijepo povlači, razvija krasnu brzinu niz vjetar i osim 6 okreta koji malo oduzimaju zalet odrađujem to zadovoljavajuće, iznad očekivanja i shvaćam da me više ništa ne može zaustaviti da postanem triatlonac. 19 km bajka pada s guštom i lakoćom prosječnom brzinom oko 30km/h.
Zadnju tranziciju odrađujem brže jer je i manje opreme za promijeniti. Prvih par koraka trčanja je neobično nakon bajka, ali brzo nadolazim i uzimam neki umjeren tempo radi manjeg osjećaja umora i još više radi strašne sunjare koja u 14 h na direktnom suncu imaš osjećaj da topi plastiku na tenisicama!
Na trčanju dolazim na svoje, pretičem ubrzo jednog dosta starijeg gospodina koji je me puno ostavio na plivanju jer sam ja bio uvjerljivo zadnji, a onda shvaćam da mi je još par ljudi blizu, a kako svi koji su ostali na stazi u tom trenutku hodotrče, pretičem ih sve, samo što su neki bili krug ispred mene.
Ukupno u stvarnom poretku uspijem ih prijeći 4 i oduševljeno uletavam u cilj nakon 5 km trčanja s velikim osjećajem ushićenja da sam postao triatlonac, a što je još prije mjesec dana bilo potpuno potpuno nezamislivo. Rezultat od 1:37:23 nije bogzna što, ali bogme je puno bolji nego sam očekivao.
Nova ljubav prema triatlonu je potvrđena
Jako mi je drago da me koncept organizacije pogurao u sprint, a ne supersprint dionicu jer osjećaj ostvarenja puno je veći, takva dionica zaista je bila test i psihičke i fizičke snage jer odlučiti se za tako nešto s tako lošim plivačkim vještinama bio je i određeni rizik.
Samo iskustvo triatlonskog natjecanja je čisto uzbuđenje i adrenalin, jaka dinamika i ja bih ga opisao kao “Olimpijadu u malom” jer nikada se u životu kao sportski rekreativac entuzijast nisam osjećao bliže tome da sam pravi sportaš, a to je zaista divan osjećaj, osjećaj da možeš nešto postići snagom svog tijela, svojim rukama i nogama, aktivirajući zaista cijelo tijelo u sportsku aktivnost!
Na kraju cijele balade, naš klupski predsjednik, Tomislav Marinović, sjajan čovjek i spitus movens trčanja i rekretivnog sporta općenito u Slavonskom Brodu, primio me u triatlonsku sekciju Mazatora. Oprema je tu i od sada je motiv da se popravim u triatlonu još jači, a pred nama je i zima koja nosi priliku da se na bazenu pripremim puno kvalitetnije za utrke koje će doći na proljeće, a na kojem ću u trisuitu s prezimenom Lovrić ponosno izbjegavati zadnja mjesta!
Ako se itko bavio mišlju da proba triatlon – ja sam najbolji dokaz da se može! Ako želite malo izaći iz zone komfora u ovom smjeru – nemojte oklijevati!
