U subotu, 21. 10. u Šibeniku održano je drugo izdanje utrke Šibenskih deset u čast grada Šibenika i Draženova četvorka u sjećanje na Dražena Petrovića. Utrke su i ove godine održane u organizaciji AK Šibenik i AK Maraton 2000.
Osim Šibenskih deset (dva kruga od 5 kilometara) i Draženova četvorka, na kraćim utrkama su se mogla okušati djeca svih uzrasta.
Utrka od 10 km startala je sa šibenske rive ispred hotela Jadran u 11 sati. Trčala su se dva kruga. Staza je valovita i relativno zahtjevna. Trku je završilo 165 trkača i trkačica.
Najviše postolje su osvojili Dino Bošnjak u muškoj i Matea Parlov u ženskoj konkurenciji. Bošnjak je stazu savladao za 33 minute i 45 sekundi, a iza njega su u cilj ušli Ante Živković (34:14), Dražen Dinjar (34:24), Krešimir Balaško (35:26) i Ivan Pikunić (35:31).
Kod žena je slavila Matea Parlov, pobjednica i prvog izdanja Šibenskih deset, u vremenu 39:15, ispred Mirjane Šimek Bilić (39:17) i Ande Tomaš (40:14). Četvrto mjesto pripalo je Maji Perišić (41:17), a peto Ameli Trožić (43:32).
Trčalo se i 4 km, Draženova četvorka, format odabran prema broju koji je Dražen Petrović nosio dok je igrao u Šibenki (ne otpočetka) i u reprezentaciji Hrvatske. Ovu trku završilo je 79 trkača i trkačica.
Pobjedu u muškoj konkurenciji odnio je Aljaž Renko (15:05), ispred Antonia Pintura i Gorana Bakšića. Kod žena su na postolju bile Mirja Pavić (18:24), Bruna Franjković (19:58) i Matea Petrović (20:11). Pobjednici na obje utrke kao uspomenu su dobili dres Dražena Petrovića, a svi sudionici su iz Šibenika ponijeli narančaste majice s njegovim likom.
Rezultate možete pronaći OVDJE.
Osvrt na utrku iz uloge trkačice
Dan je počeo sjajno, vedar, sunčan, topao ali ne pretopao (iako je za moj ukus za trčanje bilo ipak malo pretoplo). Trčala sam 10 km i nisam imala namjeru pretjerati, preforsirati se, znala sam da je teren valovit i da to još uvijek trčim s mukom, nakon nešto više od godine dana rekreativnog trčanja. Došla sam u posjetu s prijateljicom i djecom na veseli vikend. Dakle, lagano!
Trka je mala, slatka, vrlo urbana, s pogledom na more i neke Šibenske znamenitosti. Nakon prvih nekoliko stotina metara, počeo je prvi uspon, pa nizbrdica, pa opet uzbrdica, pa ravni dio, pa zavoji kroz manje ulice i spust prema rivi. I tako dva puta. Na drugoj uzbrdici mi je blo jasno da neću otrčati tih 10 km s najboljim osobnim rezultatom, ali ja ionako uvijek trčim zbog svog zadovoljstva. U tom sam se trenutku sama sa sobom dogovorila da je bitno pretrčati i ući u cilj.
Na zadnjoj uzbrdici mi je bilo vruće i pitala sam se što mi to treba (ali tako je uvijek oko trećeg kilometra, koju god dužinu ili stazu trčala). Na spustu prema rivi, na oko 4,5 km su me dočekali moji navijači, sin mi je uletio na stazu, vikao ‘Tooo mamaaaaaa! Možeš ti to’ i to mi je daljo volju da otrčim i drugi krug. On je standardno bio lakši, ljepši, opušteniji i vjerojatno brži, no nisam gledala na sat. Sat je samo snimio trku. I moje gotovo najlošije vrijeme ikada na 10 km (ali gušt je bio kao i na bržoj) Voda je na stazi bila na 5 km. Kako sam spori trkač mogu reći da je okrepe bilo dovoljno jer sam i ja dobila svoju bočicu.
Trka je zgodne rute, lijepe ideje i ok realizacije, volontera je na skretanjima bilo dovoljno, policije također. Uz jednu malu molbu organizatorima za iduću godinu – da dogovore da se zatvori promet trasom trke za čitavo vrijeme trke, znači i za drugi krug sporijim trkačima.
Nadam se da će ova trka postati tradicija i da se vidimo i iduće godine u jednako tako lijepom ambijentu i atmosferi male lijepe trke.
Do čitanja s neke druge trke, četvrta odozdo, Lea.
Napisala: Lea Grbić
