Mala ekipa članova Triatlon kluba 042: Neven Mlakar, Marijan Stepan i Tomislav Kelemen zajedno s kolegama trkačima Milivojem Sabljakom i Miroslavom Hainžom nastupila je na zadnjoj utrci Treking lige 2011: Goli otok Trekk 2011.
Svi smo nastupili u Ultra kategoriji te postigli sljedeće rezultate: Hainž 17. mjesto s vremenom 6:41:24, Mlakar 29. mjesto s vremenom 4:30:20, Kelemen 40. mjesto s vremenom 2:26:20, Stepan 41. s istim vremenom te Sabljak 42. s vremenom 2:21:00. Utrka je bila odlično organizirana i u kratkom izvješću pokušat ću ukratko opisati sam koncept ove treking utrke i samu trku.
Neven, Milivoj i Miro su stari prekaljeni trekingaši koji za sobom imaju više treking utrka od kojih treba napomenu Nevenovu pobjedu na prvoj treking utrci na Velebitu 2003. On me već dulje vrijeme nagovara da odem na neku treking utrku pa sam se s Marijanom odlučio na zadnju trku ovogodišnje lige na Golom otoku, prvenstveno zbog povijesti tog otoka koji je bio zatvor od 1948. do 1988. i to prvo politički, a zatim i zatvor za obične prijestupnike. Drugi razlog za odlazak baš na ovu trku je bio taj da se na otoku nemoguće izgubiti, za razliku od mjesta održavanja drugih treking utrka, zbog dimenzija samog otoke jer su dvije najudaljenije točke otoka udaljene 3 km jedna od druge.
Na utrku se kretalo iz Lopara na Rabu u jednom od tri transfera na otok. Mi kao natjecatelji u ultra kategoriji krenuli smo s Raba u 10 sati i nakon 40 minuta stigli smo u luku na Golom te desetak minuta kasnije počeli s trkom. Zadatak nam je bio na početku obići 6 obaveznih točaka, koje su bile raštrkane širom otoka, te se vratiti natrag do starta gdje smo dobiti karticu za ostale 24 točke. Ostale točke dijelile su se u dvije skupine: zelene za koje bio bonus jedan sat i plave za koje je bio bonus pola sata. Kad je netko skupio dvije zelene točke mogao se vratiti na uvjetnu točku kod starta utrke te nakon toga posjetiti i drugu uvjetnu točku na najvišoj točki otoka čime bi dobio 2 sata bonusa. Da bi se natjecatelju priznalo da je završio trku trebalo je skupiti samo 6 obaveznih točaka. Vremenski limit trke bio je 6 sati plus dodatnih 30 minuta (za svaku dodatnu minutu unutar tih 30 su se dobivale 2 kaznene minute) te je za to vrijeme trebalo obići čim više točaka na kojima su se dobivali bonusi od pola sata, sat ili dva sata. Bonusi su se oduzimali od vremena provedenog u trci čime se dobivalo konačno vrijeme u trci. Ja sam, zajedno s Milivojem i Marijanom, obišao 6 obaveznih, 12 točaka s bonusom od pola sata i dvije s bonusom sat vremena za 5:33:50 te mi je ukupno vrijeme bilo -(5:33:50 – 12 x 0:30:00 – 2 x 1:00:00)= 2:26:10.
Karakteristika ove utrke bila ta da se održavala na najtežem mogućem terenu za treking: godinama vjetrom, morem i solju izgrizani kamen na većem dijelu otoka uz nekoliko betoniranih puteva, jednim kamenim putem koji je vodio duž cijelog otoka te dosta malih stazica koje je bilo teško zamijetiti jer se ne raspoznaju na jednoličnoj kamenoj površini. Na trci je u svim kategorijama sudjelovalo preko 200 natjecatelja te je čudo da se nitko na tako zahtjevnom terenu nije jače ozlijedio. No zato su nastradale patike koje su, barem na potplatu, uništene do neprepoznatljivosti.
Za razliku od polumaratonu i maratona, gdje uopće ne treba razmišljati nego samo pratiti označenu stazu, treking utrke zahtijevaju od sudionika jako dobru fizičku spremu (mi smo na trci prešli oko 30 km po jako zahtjevom terenu), no zahtIjeva i umijeće čitanja karata, osjećaj za orijentaciju, sposobnost odlučivanja o odabiru ruta između točaka koje treba obići i osjećaj za to koliko će ti vremena trebati da se obiđe jedna točka. Zbog svega navedenog treking utrke u Hrvatskoj svaki dan svake godine imaju sve više natjecatelja i treking postaje broj 1 avanturistički sport u Hrvata. Preporučujem svima da se okušaju u ovom sportu!
Autor: Tomislav Kelemen
